Tihomir Dakić, predsjednik Centra za životnu sredinu, kaže da, kada govorimo o ekologiji ili zaštiti životne sredine, u svijetu su uvidjeli da moraju poduzimati sve drastičnije mjere da bi se smanjio antropološki uticaj na planetu.
„No, kada govorimo o BiH i njenim institucijama, tu je situacija izgleda pod kontrolom, i kada je u pitanju pandemija, i kada je u pitanju zaštita životne sredine. U slučaju predstavnika BiH institucija, kao da su političari izgradili svoje vikendice na Marsu, pa u slučaju veće klimatske krize oni imaju gdje pobjeći. Kod nas poplave, zemljotresi, pandemije i slični događaji služe našim političarima, ne da bi zbijali redove, već da bi zbijali šale i vadili se na nesreće kako, eto, ništa nisu mogli da urade. Prošle godine od svih insititucija, domaćih i stranih, kojima smo poslali Zahtjeve za održivi oporavak i poziv za sastanak, samo su nam predstavnici Federalnog Ministarstva okoliša i turizma odgovorili. To je velika sramota i pokazatelj da tema životne sredine nije uopšte u fokusu nikoga od predstavnika u BiH“, rekao je Dakić za BUKU i dodao da smo tokom zatvaranja gradova, kafana, tržnih centara i sličnih mjesta za socijalizaciju vidjeli koliko nam javni prostor znači i kako se odnosimo prema njemu.
„Daleko smo od shvatanja važnosti očuvanja životne sredine, ali i šta to znači ugodan grad ili mjesto za život. Narednih par godina vidjećemo da li su ljudi išta od ovoga vremena naučili“, ističe.
Lejla Kusturica, direktorica Fondacije „Atelje za društvene promjene – ACT“, kaže da je danas više nego ikada potrebna briga za našu planetu, jer je ugrožena sa svih strana od velikih lobija koji nekontrolisano eksploatišu njena dobra, ali i od naše nedovoljne brige.
„Koliko god pokušavamo depolitizovati pitanje ekologije, jer želimo da napravimo distinkciju od (naših) političara koji su najviše zaslužni za sve naše klasne, socijalne i ekonomske probleme, pitanje ekologije je itekako političko, jer bez njega nema društvene pravde i ekonomske jednakosti. Mi u Fondaciji Atelje za društvene promjene ACT znamo da samo solidarno, svi zajedno, krenuvši od naših lokalnih zajednica, čisteći ih, braneći i čuvajući, možemo doprinijeti pravednijem i prosperitetnijem životu i zato se mi zalažemo i zato radimo sa aktivistima i artistima koji su spremni da ‘zasuču rukave’. Svoja se zemlja i Zemlja voli, najprije radom na sebi, ulaganjem u vlastito znanje, kroz brigu za okoliš, ali i želju da mom komšiji bude jednako dobro kao i meni“, rekla je za BUKU Kusturica.
Anes Podić iz Eko akcije kaže da Dan planete u BiH i ove godine dočekujemo u vanrednom stanju – zbog svakodnevnih napada na naša prirodna bogatstva i opšte nebrige za naš okoliš.
„Političke elite, kojima su usta puna brige za narod, tom istom narodu na taj način uništavaju svaku moguću priliku za opstanak i razvoj. Najbolji primjer toga je problem zagađenog zraka: Pandemija je u BiH za godinu dana odnijela gotovo jednak broj žrtava života kao zagađeni zrak svake godine. Govorimo oko 5400 ljudskih života. Uprkos tome vlasti zagađeni zrak i ne vide kao problem koji treba rješavati“, kaže za BUKU Podić.
Mario Crnković iz Udruženja “Green team” kaže da se za ovogodišnji Dan planete Zemlje vrijedi prisjetiti neodgovornih odnosa prema životnoj sredini.
„Bosna i Hercegovina je mala zemlja, sa velikim ekološkim problemima – od divljih deponija do opasnih otpada. Suština problema je nedostatak želje za preuzimanjem odgovornosti, već je kukanje kako je neko drugi kriv za to postala svojevrsna sportska disciplina. Mogu razumjeti ignorisanje onih tzv. manjih problema, ali žmirenje na opasne otpade postaje opasna praksa. Možemo krenuti od Drvara, gdje su građanima, umjesto podsticaja za održivi razvoj, dati medicinski otpadi iz Italije. Niko nije odgovarao, svi prebacuju odgovornost na one druge, a građani su ti koji su na gubitku“, rekao je za BUKU Crnković.
On ističe da raduje želja nekolicine hrabrijih da se ovo pitanje istjera na čistac, jer dok god neko ne završi iza rešetaka, stvari se neće početi mijenjati.
„Naravno, tu je i Trgovska gora, sa namjerom da se pretvori u svojevrsnu deponiju radioaktivnih otpada – nešto što sve nas koji volimo rijeku Unu jako boli. Pokrenuli smo slučaj i pred ombudsmanom, dok Hrvatska kao država i dalje u praksi ignoriše postojanje države BiH. Sjetili su nas se prije nekoliko dana, kada su ponudili da kraj Une i mi deponujemo svoje opasne otpade, toliko o temi ruganja zdravoj pameti. Između ostalog, imamo i nezainteresovanost za rješavanje problema piralena u Banjaluci. Kao da je to nešto najnormalnije da u industrijskoj zoni najvećeg grada RS imate zemljište natopljeno opasnim otpadom. I to je bila jedna od stavki koje su bile predmet predizbornih obećanja, a djeluje mi da će ostati na tome. Nadam se da griješim, obzirom da je Vlada Švedske ozbiljno raspoložena da pomogne, te je obezbijedila značajna sredstva za rješavanje ovog pitanja. Da li će se iko uhvatiti u koštac sa ovim problemom, ostaje na nama da postavimo pitanje nadležnima na svim nivoima“, ističe Crnković.
Robert Oroz, predsjednik Ekološko-humanitarne udruge „Gotuša”, poručuje da moramo čuvati našu životnu sredinu, da ne budemo sebični, jer svaka naša greška, svaki naš propust, skupo će koštati generacije koje dolaze.
„Svi mi pojedinačno možemo učiniti puno više, svi mi trebamo misliti kako da vratimo dug Planeti, da joj se odužimo za sve što nam pruža. Za početak je dovoljno učiniti jedan mali korak, vremenom ćete poželjeti da uradite mnogo više. Zemlja je naš jedini dom i moramo ga čuvati“, kaže za BUKU Oroz.
