Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, na samom kraju 12. redovne sjednice, 23.10.2024., donio je odluku o još jednom kontroverznom imenovanju, u kome su stranačka podobnost i privatne veze sa političkim čelnicima ponovo stavljeni ispred stručnosti i rezultata. I u kome se nad nama nadvila mogućnost profesionalne i moralne degradacije još jedne izuzetno značajne institucije (na tragu onoga što je Dodik uradio sa nekad uglednim RAK-om).
Sa više od godinu i po dana zakašnjenja, donesena je odluka o nasljedniku odlazećeg generalnog revizora Ureda za reviziju institucija u FBiH, Dževada Nekića i njegovog zamjenika Dragana Kolobarića, koji su na te dužnosti stupili u martu 2016., na mandat od 7 godina, koji je dakle, zbog zakonske nemogućnosti obnavljanja, trebao trajati do marta 2023. ali se zbog opstrukcija i blokada rada Parlamenta i njegove hronične neefikasnosti i stavljanja ličnih i uskostranačkih interesa ispred interesa javnosti, taj proces odužio (u konkretnom slučaju, možemo reći “na sreću”, jer je pod odlazećim generalnim revizorom u samo pet prvih njegovih godina na tom položaju broj finansijskih revizija koje se provode u toku jedne godine porastao za 100% a Ured pritom postao izuzetno značajan društveni korektiv, koji je insistirao na svojoj nezavisnosti i profesionalnosti, ne ustručavajući se sukoba sa vlašću, koja ga je pokušavala staviti pod svoju kontrolu i uvesti mu cenzuru).
A opstrukcije i blokade, podsjetimo (jer je značajno i za priču o revizorima), u aktuelnom mandatu, bile su uzrokovane insistiranjem HDZ-a BiH, odnosno njegovog lidera, izborom za sudiju ustavnog suda osobe bez dana iskustva rada u (bilo kakvom) sudu, ali, naravno, Stranci i njenom lideru bespogovorno odanog. Dakle, insistiranjem na nastavku prakse (nezakonite) podjele funkcija (i imovine) u zemlji i međusobnog nemiješanja u izbore onih “drugih”, koju su poslije rata ustanovili nacionalisti (Sjetimo se onog svojevremenog ispada ludila: “Uprava za indirektno oporezivanje će biti hrvatska i niskim je nećemo dijeliti”. A sjetimo se i notorne Seade Palavrić). A čime su se, očigledno, kontaminirali i dijelovi političkog spektra koji za sebe tvrde da to nisu. I sami sebe, još uvijek, lažu da su nešto drugačije (i vlastito valjanje u političko-kriminalnom blatu pravdaju tobožnjim višim interesom).
Uglavnom, kao završna faza, manje-više već provedenog, postizbornog (nezakonitog!) pijačarskog dogovora o podjeli funkcija po javnim ustanovama i preduzećima – na koja ovaj put čak nije bilo ni puno javnih protesta i zgražavanja (Valjda su se i mediji i nvo umorili? Ili su dobili “mig” od donatora koji su stajali iza nove koalicije, pa su odlučili da im “progledaju kroz prste” zbog “sitnih nezakonitosti”?), 23.10. je u Predstavničkom domu – po matrici viđenoj pri pomenutom izboru sudije Ustavnog suda – usvojena odluka o imenovanju za generalnog revizora i njegovog zamjenika (tj. zamjenicu) osoba koje, kako reče jedan od 17 njihovih konkurenata, nikad nisu proveli nijednu reviziju, niti posjeduju adekvatno znanje i licence, da bi bili relevantan, uvažavan, sagovornik na nekom međunarodnom revizorskom skupu. Ali su zato (do kumovskih veza) “bliski” strankama i njihovim liderima, kojima su u pomenutoj podjeli (koja je, ponovimo, potpuno nezakonita i predstavlja ismijavanje pravne države i sistema) “pripale” te funkcije. Pa se sad čeka i formalna potvrda ovog imenovanja u Domu naroda i objava u službenim novinama.
Na žalost, nije to prvi atak na revizorske institucija u BiH i njihovu nezavisnost, koja je pritom garantovana zakonima i međunarodnim standardima (No, šta su zakoni spram volje političara vladajućih stranaka, na Balkanu). Dragan Čović je, svojevremeno, na čelo državnog ureda za reviziju doveo člana glavnog odbora svoje stranke i čovjeka koga je, dok je, prethodno, vršio dužnost državnog ministra finansija, tadašnji generalni revizor optuživao za ugrožavanje nezavisnosti rada državnog ureda za reviziju, vršenje pritiska na revizore, proizvodnju nereda, te mu prijetio krivičnom prijavom zbog toga. Milorad Dodik je glavnog revizora Republike Srpske, nakon ocjena da je deficit ovog entiteta mnogo veći nego što ga vlast prezentuje, u neviđenom političkom linču koji je organizovao (i čije sve prljave detalje nikad nismo saznali) natjerao na podnošenje ostavke. Odlazećeg generalnog revizora Federacije BiH, prethodna je vlast, zbog njegovog upozorenja da, za vrijeme Pandemije, budžetska sredstva troše nezakonito i nelogično (uz navedene konkretne primjere), optužila za pokušaj izvršenja državnog udara (preuzimanja ingerencija Vlade) i uništenja privrede. A nova ga se rješava bez zasluženog priznanja i poštovanja, liječeći na njemu frustracije zbog toga u šta su se, kao dojučerašnji opozicioni veliki kritičari vlasti, pretvorili ulaskom u tu vlast. Pa ga javno optužuju da “im” je kidnapovao revizore.
No, nije, zapravo poenta u partokratiji i nepotizmu (mada, naravno, to jeste to). Drskost ovdašnjih političkih moćnika i njihov prezir prema građanima ove zemlje i pravnoj državi je bezgranična, pa je dovođenje upravo takvih ljudi na takva mjesta svojevrsna perverzna igra moći i dio sistematskog ubijanja svake nade u ljudima i smisla moralnog i odgovornog obavljanja svog posla.
Kad predsjedavajući jednog od domova Federalnog parlamenta, na zamjerku odlazećem generalnom revizoru, u vezi s izborom ljudi koje vladajuća koalicija gura na čelo Ureda za reviziju, odgovori kako bi i on mogao njemu da zamjera kako gura svoje saradnike, to je stepen političkog bezobrazluka i bezumlja, ličnog i stranačkog sljepila i klijentilizma, koji je u sukobu i sa zdravim razumom i sa interesom javnosti. Jer, ako Glavni revizor slučajno i preferira izbor nekog svog saradnika, preferira izbor stručnih ljudi u čije se kvalitete uvjerio i sa kojima je u prethodnih 8 godina ostvario definitivno fascinantne rezultate. Toliko fascinantne, međutim, da ni za njega ni za njegove saradnike u ovdašnjim javnim ustanovama nema mjesta. Jer ovdašnjim političarima, bili oni hard-core nacionalisti ili njihova soft varijanta (uključujući i one što tvrde da nacionalisti nisu, ali su spremni pravnu državu gaziti na identičan način), profesionalci, stručnjaci i nezavisni kontrolni mehanizmi (u ovom slučaju rada javnih institucija i trošenja javnog novca) – ne trebaju.
Dokaz toga su i pojedinci koji prelaz iz opozicije u vlast na način koji podrazumijeva moralnu samodegradaciju nisu uspjeli da najbolje “svare”, pa su se, iako bez hrabrosti za radikalnije poteze, prilično jasno javno distancirali i makli sa pozicija na kojima se od strane vodstva njihovih stranaka očekivalo da, zarad koalicionih dogovora, “odrade” neke stvari s kojim se intimno nisu slagali.
Na kraju, naime, ostane ona o najstarijem zanatu na svijetu.
I gorčina. Zbog koje ljudi odustaju i, bukvalno ili metaforički, odlaze.
