Radnici koji se pobune i od svojih poslodavaca zahtijevaju ispunjavanje zakonom zagarantovanih obaveza, najčešće ostaju usamljeni u svojoj borbi, u kojoj, kako sami tvrde, ne mogu da računaju na pomoć ni kolega, ni sindikata, a pogotovo ne nadležnih inspekcija.
U ispovijestima mnogih radnika koji su o svojim iskustvima govorili za Moju Hercegovinu, saznajemo da veliki broj poslodavaca, osim što ne ispunjava obaveze u smislu prijave, isplate plata u kovertama i prebacivanja iz firme u firmu kako bi ih mogli držati na lako raskidivim ugovorima, nerijetko pribjegavaju i mobingu, odnosno treniraju discipline, držeći radnike kako na rubu egzistencije, tako i na rubu živaca.
Ovakav “tretman” imala je Dijana Banović iz Laktaša koja je u razgovoru sa nama otkrila kako je radeći u prodavnici Izbor trgovine (centrala firme je u Bihaću) osjetila na svojoj koži sve nepravde poslodavaca, ali i posljedice “trulog sistema” koji nikada ne funkcioniše kada treba zaštititi radnika. Iako je Dijana jedna od onih koji se nisu predavali i dopuštali šefovima i vlasnicima firme da se, kako je navela, iživljavaju nad njom, to joj nije pomoglo.
Mjesečno slobodna dva ili tri dana
“Ono što sam doživjela u prodavnici Izbor trgovine ne može se riječima opisati. Radila sam tamo pola godine i na početku sam pristala da ne budem prijavljena i na platu od 520 maraka. Željela sam da radim jer sam tako vaspitana i nisam se mnogo bunila. Prvog mjeseca plata je bila veća od dogovorene, 690 maraka, da bih sljedećeg mjeseca, dobila manju, 650 maraka, iako je posla bilo neuporedivo više. Istovremeno, za isti posao, četiri djevojke koje su radile sa mnom, dobijale su od 800 do 900 maraka, odnosno 620 maraka u banci i ostatak u koverti. One su bile prijavljene, ja nisam i bila sam manje plaćena za isti posao, što nema nikakve logike”, objašnjava Dijana.
Kada je pitala šeficu kako se to obračunavaju plate u ovoj firmi i zašto postoji tolika razlika, odgovor je šokirao: “Gazda određuje visine plate kako on hoće. Ti si potrčko i normalno da ćeš imati manju platu.” Nakon tri mjeseca, zahvaljujuči pritiscima, dobila je ugovor, ali joj ipak nijedan mjesec nije upisan u radnu knjižicu, što znači da je on bilo zaključen samo da bi je ućutkali.
Ono što je još gore u ovim prodavnicama, kaže ona, je tortura koju proživljavaju radnici iz dana u dan. Prema njenim tvrdnjama, šefovi i vlasnici radnike tretiraju kao robove i zadiru im u sve segmente života. Ona objašnjava da radnici svake sedmice dobijaju nova uputstva za rad, a po pravilu slijede i upozorenja, poniženja i ucjene.
Radno vrijeme je tek za priču. Mjesečno imate dva, maksimalno tri slobodna dana. Vikendom idete na popise u druge radnje, traju po cijeli dan i ne smijete uopšte da izađete iz objekta dok sve ne bude gotovo. Druga smjena počinje u 13 časova, ali se dolazi u 12 časova i ostaje do 20.30 časova. Kada roba stiže, radnik mora doći sat vremena ranije, ali nikada ne može izaći ranije.
Naša sagovornica dalje tvrdi da im je radno mjesto pokriveno kamerama, da se sve snima video i tonski.
„Tako sve što radnice kažu koriste protiv njih. Meni se to desilo. Jedne večeri nam je svima stigla poruka da svi moramo biti u poslovnici do 10 ujutro zato što direktor dolazi. Iako to nije moja smjena, morala sam da se pojavim. Došla sam na vrijeme, ali oni su stigli prije i doživjela sam negodovanje što nisam došla još ranije. Morali smo odmah da obučemo uniforme i uslužujemo kupce, a u pozadini sam čula komentare direktora da sam arogantna, da sam se mogla ljepše obući i da stavim masku na lice jer, kao, imam bubuljice. Nikad u životu, za 16 godina rada, nisam doživjela da me neko tako nazove ili kaže ružnu riječ, niti sam vidjela mjesto gdje vlada veće nezadovoljstvo i strah od poslodavca. Zato svoj glas dižem za istinu i pravdu, protiv čovjeka ’poslodavca’ koji nije u stanju pružiti ruku radniku i reći lijepu riječ”, priča ona za Moju Hercegovinu.
Sankcije i otkazi
Tu nije kraj, kaže naša sagovornica. Bilo kakve zamjene smjena ili izlasci sa posla, makar kod doktora, rezultiraju sankcijama ili otkazima. Takvu situaciju imala je njena kolegica koja je morala samo da pređe preko ulice u Dom zdravlja da bi dobila injekciju. Pošto je zaista morala da ide, zbog njenog liječenja pisani su izvještaji da se upravi objasni izostanak od 15 minuta. Zbog svoje pobune i zahtijevanja da dobije ravnopravan tretman, Dijana je na kraju dobila otkaz.
“Otkaz mi nije uopšte saopšten. To je bilo u februaru ove godine. Shvatila sam da se nešto dešava, zvone telefoni, traže novu radnicu da se javi, onda opet neko drugi, pitaju za oglas, da li se neko prijavljivao za posao. Kasnije sam saznala da su i mojoj šefici napravili problem jer me je zaposlila, pa su je uklonili sa mjesta internog kontrolora. U svim radnjama je tako. Znam da je žena u Novom Gradu imala koronu i nisu joj pustili platu dok direktor ne odluči koliko da joj oduzme zbog bolesti. Sjećam se da je jednom bila neka inspektorka u kontroli, a da je u rješenju napisano da je sve u redu. Tome čovjek može samo da se smije“, ispričala je Dijana.
Ona je, dodaje, svoj slučaj ipak prijavila inspekciji od koje je kasnije dobila samo obavještenje da joj je istekao ugovor i da je to razlog prestanka radnog odnosa.
Mene je to dodatno razočaralo jer sam shvatila da nemamo kome da se obratimo. Drago mi je što je neko čuo moju priču, jer ljudi moraju da shvate da se ne smiju bojati nekakvog poslodavca. Šta mi može? Ništa. To su najobičniji robovlasnici. Žao mi je što sam ostala toliko tamo, trebala sam odmah po inspekciju i otići.
Odgovore u vezi poslovanja i tretmana koji pružaju radnicima potražili smo i od strane Izbor trgovina, ali nam od 2. aprila do danas niko nije odgovorio.
Inače, ispovjest Dijane Banović samo je jedna u nizu koje Moja Hercegovina objavljuje vezano za problematiku rada na crno u BiH. Podsjećamo, u tekstu Istraživanje MH: Većina radnika u BiH ima iskustvo sa „radom na crno“ objavili smo rezultate istraživanja našeg portala o radu na crnu, razgovarali sa nizom sagovornika o ovom problemu i potencijalnim rješenjima te prenijeli iskustvo Alekse Tramošljanina, bivšeg radnika prodavnice alata i druge opreme “Centrum” iz Kozarske Dubice. Prošle sedmice objavili smo i veliku ispovjest Dražana Pejakovića, koji je tužio Dalibora Šajića, vlasnika MS grupacije, u sklopu koje posluju poznati banjalučki lokali poput „Male stanice“, „Mac Tire Puba“ i „Kod Brke“, a njegovo iskustvo je objavljeno u priči Tužio poslodavca pa pokrenuo borbu i za druge radnike: Želim da budem pahulja koja će pokrenuti lavinu!
Žalio sam se, ali ništa
Da ovaj društveni problem nije svježijeg datuma i da predstavlja jednu opštu pojavu, vidi se iz iskustava koje je imao Midhat Ramić iz Sarajeva koji je za Moju Hercegovinu ispričao da je ova praksa bila uobičajena i prije 15 godina. On je odgovarajući na našu anketu u kojoj smo pozvali radnike da sa nama podijele svoja iskustva, naveo da je radio u nekoliko firmi i da nigdje nije bio prijavljen, da su plate dobijali na ruke i da se svaka pobuna kažnjavala otkazom.
On priča da danas radi u dobroj firmi u kojoj je do kraja zaštićen, ali da shvata one koji moraju da se odreknu svojih prava jer su ucijenjeni egzistencijalnim problemima.
Prije nekih 16 godina radio sam u firmi Interklima koja se bavi ventilacionim sistemima. Većina nas je bila zaposlena na crno, bez ikakvog ugovora, a plata je bila na ruke. To je bilo 2005. godine. U tom periodu sam promijenio dosta firmi. Radio sam u Mikrogradnji u Ilijašu, u Fasaderu Sarajevo, u Autoservisu AS, svugdje na crno. Većina poslodavaca tako radi i danas. Plata je bila negdje oko 600 maraka, dobijali smo to redovno, ali nije bilo prekovremenih, doprinosa, ni zdravstvene zaštite. Radio sam svašta, bio sam na servisu viljuškara, na montaži klima i ventilacionih sistema, radio sam fasade i rigipse. Sve na crno.
Na pitanje da li bi bio spreman ponovo raditi na crno, on kaže da je to teško procijeniti, jer nikada ne znaš na šta te život može natjerati.
“Kad vam neko ponudi 400-500 maraka i prijavu ili 900 maraka bez prijave, logično je da ćete uzeti ono što vam omogućuje kvalitetniji život u datom trenutku. Volio bih da sve ide regularno, ali u praksi nije tako. Par puta sam se žalio na loše uslove i nepravde, ali nemate kome da se obratite. Sjećam se kad su mi u firmi u Pofalićima odbili isplatiti platu. Žalio sam se, zvao sam čak i policiju, ali ništa. Jasno vam je da nemate podšku i da sistem nije na vašoj strani. Prepušten si sam sebi. Zašto se radnici ne žale? Zato što nisu zaštićeni i ne znaju svoja prava. Ja radim sada u dobroj firmi i svjestan sam svojih prava, imamo sindikat, čiji sam član. Međutim, podrška naših granskih sindikata je nikakva. To mi je postalo jasno kada sam išao u inostranstvo i vidio kakve sindikate oni imaju tamo. Šta sam tamo doživio, nisam vidio u našoj državi za 15 godina rada. Ovdje je bitna samo politička partija”, kaže on i dodaje da se u posljednjih 15 godina situacija malo i popravila kod nas, ali da je to još uvijek nedovoljno.
Svi veliki poslodavci su, kaže on, uglavnom vezani za politiku i protiv njih se ne možete boriti, zbog čega koriste sve prilike da ne ispune obaveze prema radniku.
Dogovor vlasnika i inspektora
Sagovornik Moje Hercegovine iz Modriče, koji je insistirao na anonimnosti, ističe za naš portal da je u više firmi u BiH radio neprijavljen sedam godina.
„Par godina sam radio u jednom marketu u gradu. Veleprodaja, maloprodaja, nabavka, utovar-istovar itd. Dolazi tržišna inspekcija, ja radim. Zapitkivaju me, glume kupce. Kada su rekli ko su i pitali vlasnika zašto nisam prijavljen, on im je odgovorio da sam tek počeo raditi. Međutim, oni su konstatovali da nikako ne mogu biti početnik jer sam sve informacije imao ’u malom prstu’. Nakon te rečenice su me zamolili da napustim radnju kako bi ostali nasamo sa gazdom, što sam i učinio. Kada je inspektor izašao iz radnje dočekao me ’hladan tuš’. Umjesto da kazni vlasnika počeo je meni da drži bukvicu jer radim neprijavljen. Epilog je bio da gazda nije kažnjen, da je nakon mene imao još sigurno četiri ili pet neprijavljenih radnika. Šta se desilo kada su inspektor i gazda ostali sami možemo pretpostaviti. Napustio sam to radno mjesto nakon što je vlasnik odbio da me prijavi i poveća platu“, kaže on.
Dvije godine je, dodaje, neprijavljen radio i u špediciji, ali i u drugim firmama u kojima se bavio različitim poslovima.
„Vozio sam iz BiH u Švajcarsku, Veliku Britaniju, neprijavljen, neosiguran… Muljali su sa transportnim licencama, tranzitnim dozvolama. Ako nas uhvate, sami smo plaćali kazne. Nisam mogao dići kredit, nisam imao penziono ni socijalno“, naglašava naš sagovornik te dodaje da je zbog toga prije nekoliko godina zaposlenje potražio u Sloveniji.
Željko Tatić, predsjednik Udruženja radnika u ugostiteljstvu, takođe je učestvovao u istraživanju Moje Hercegovine, a našim novinarima rekao da je počeo raditi 1989. godine od čega je preko 15 bilo na crno.
„Za to je, na prvom mjestu, kriva država, potom sami radnici i poslodavci na trećem mjestu. Da država ima mehanizam da se bori protiv rada na crno, to bi bilo sve drugačije. Država nije jaka, niko ne staje iza radnika i oni se sa pravom boje tražiti svoja prava. Država nema mehanizme da kontrolište poštovanje zakona koje je sama donosila. U ugostiteljstvu, konkretno, imamo problem sa nekvalifikovanom radnom snagom, koja radi ispod svake cijene. Ko kontroliše kvalifikovanost radnika?“, pita naš sagovornik.
On dodaje da nadležne inspekcije ne rade svoj posao, zbog čega se poslodavci usuđuju nepoštovati zakonske obaveze.
„Koliko se kontroliše rad na crno u svadbenim salonima, noćnim klubovima, lokalima koji rade samo ljeti? Vi imate ugostiteljske lokale u Banjaluci u koje inspekcija ne ulazi. Jedan je imao dug 20.000 KM za struju i inspekcija nije smjela da uđe u njega i tu struju isključi. Ko je kriv? Pa država, što je dozvolila tako nešto. Dozvolila je i da poslodavac prijavi radnika a istovremeno ne uplaćuje zdravstveno osiguranje. Gdje to ima? Lično sam jednom tražio da ne budem prijavljen kada sam radio za poslodavca koji ne uplaćuje zdravstveno osiguranje. Zašto bih rizikovao kada sam sigurniji na Zavodu za zapošljavanje“, ističe Tatić, ali i dodaje da su nameti preveliki te da je poslodavcima teško isplatiti i državu i radnike.
Generacijski problem
Da problematika rada na crno nije novijeg datuma potvrđuje nam i Zoran Jakšić iz Trebinja, koji je na pomenuti način prehranjivao porodicu prije više od dvije decenije.
„U više navrata sam radio na crno. Prvo kao student a i kasnije, kada sam se našao u situaciji da ne mogu živjeti od jednog posla. Poslovi koje sam obavljao kao neprijavljeni radnik uglavnom su vezani za ugostiteljstvo, najduže kao konobar ali jedno vrijeme i kao DJ. Godinama sam radio neprijavljen. Nažalost, kako je bilo tada, tako je i sada. Zbog loše ekonomske situacije ljudi i danas moraju raditi nekoliko poslova da bi obezbijedili novac za osnovne životne troškove“, priča za Moju Hercegovinu Jakšić.
Ističe da je u jednom trenutku radio i tri posla, u štampariji, pozorištu i kafani.
„Znao sam raditi od sedam ujutru do ponoći ili dva ujutru, uz dvije pauze od sat ili dva. Inspekcija tada nije bilo, niti bilo kakvih provjera. Danas ih možda ima, ali samo formalno, efekat je isti kao kad nisu ni provjeravali. Sa inspektorima se poslodavci dogovaraju kao na pijaci. Bio sam prisutan u kafani, kao gost, kada su gazde govorile otvoreno da im dolazi inspekcija i da moraju spremiti za njih 500 KM kako bi izbjegli kaznu. Dogovore se“, kaže naš sagovornik.
Jakšić dodaje da nikada nije potpisivao nikakve ugovore, kada je prestajao da radi završavao je isto veče, ali i da je imao sreću jer su dogovori sa gazdama vezani za honorare uvijek bili ispoštovani.
„Imao sam sreću jer su usmeni dogovori uvijek bili ispoštovani, iako, u nedostatku ’papira’, su bez problema mogli i da ne ispoštuju. Nažalost, ponovo bih radio na crno. Ekonomska situacija je i dalje loša, kao i prije 20 ili 30 godina. Jednostavno moraš nekada raditi na crno. Kompletna politička garnitura nije ništa uradila u zadnjih 30 godina, samo su se fino snašli u toj priči za sebe, još više produbili krizu. Normalan čovjek je došao u situaciju da mora da se bori na razne načine, da pokušava da dođe do nekog dinara da bi prehranio porodicu“, kaže on.
Koliko se nismo pomjerili sa „mrtve tačke“, kaže naš sagovornik, govori i to što će njegovo najstarije dijete, od troje koliko ima, uskoro krenuti na fakultet i naći se u istoj situaciji u kakvoj je bio on sredinom devedesetih.
Kćerka mi kreće na fakultet i ja nemam pojma kako ću je poslati i sve finansirati. Sad će i moje dijete biti prinuđeno da radi neke poslove na crno kao ja prije 25 godina. Nikakvog napretka nije bilo. Generacija nova je došla a problemi ostali isti.
On dodaje da se, u međuvremenu, okušao i kao poslodavac te da djelimično razumije i njihove probleme.
„Razumijem one koji ne prijave radnike, već im platu daju ’na ruke’. Država je tu najveći problem. Kada nemaš dovoljno para, bitnije je dati radniku direktno nego državi. Vi na 100 KM trebate 62 da date državi. To je mnogo. Za većinu, nemoguća misija“, zaključio je naš sagovornik.
