Heksan više ne „stanuje“ u Kotorskom, naselju 16 kilometara udaljenom od Doboja. 45 tona opasne hemikalije uklonjeno je iz bivše Fabrike namještaja „Enterijer“, a kasnije Fabrike ulja „BIOIL“ i izvezeno iz BiH na uništenje u Njemačku.
Prošle su tačno tri godine od kako su se mještani sa obje strane magistralnog puta Modriča – Doboj u Kotorskom udružili, ne razdvajajući se po nacionalnosti, što su inače u ranijem periodu često činili, sporenjem oko uvođenja telefona, vode i drugih pitanja. Domicilne Bošnjake sa jedne strane puta i izbjegle i raseljene Srbe iz FBiH, koji su se naselili sa druge strane, odnosno uz rijeku Bosnu, ujedinila je opasnost i kroz organizovanu grupu, borili su se i, uz podršku nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, izborili, da se iz ovog naselja ukloni opasna materija.
Posjetili smo ove nedelje ovo naselje i fabriku, koju je turska grupacija ILLA iznenadno i nenajavljeno napustila 2018. godine, odnijevši za sobom svu dokumentaciju firme, ostavljajući, osim 60 radnika bez posla, i opasnu hemikaliju u tri rezervoara.
Heksan su ostavili „Ziraat Bank“ iz Sarajeva, koja je u aprilu 2019. godine postala formalni vlasnik fabrike, radi obezbjeđenja otplate datih višemilionskih kredita. Ona je angažovala zaštitarsku agenciju da čuva njenu imovinu, ali je jedan čuvar bio nedovoljan da mještani i ostali građani Doboja budu sigurni da je fabrika obezbijeđena. Banka je, prema tvrdnjama Inspektorata RS, pokazala volju i spremnost da sprovede naloženu mjeru za uklanjanje “heksana”, propao je taj pokušaj sa specijalizovanom kompanijom za tu vrstu posla “BAF Energy”, pa je banka raskinula taj ugovor.
Inspektorat nije mogao, kako je navođeno u odgovoru aktivistima neformalne grupe građana, da locira vlasnike i odgovorna lica, jer su napustili BiH i nisu dostupni organima RS, pa su o zatečenom stanju i utvrđenim činjenicama obaviješteni MUP RS, Policijska uprava Doboj, pa i Obavještajna bezbjednosna agencija BiH (OSA), ali takođe bez uspjeha.
“Sve dok se nismo organizovali i okupljanjem pred fabrikom natjerali inspekciju, vlasti i nove vlasnike fabrike, odnosno kreditore, da shvate u kakvoj opasnosti živimo zbog prisustva zapaljivih hemikalija. Shvatili su, najzad, koliko su one eksplozivne i otrovne, uvjerili su se da niže od naselja imamo bunar za snadbjevanje Kotorskog pitkom vodom, što nas sve skupa itekako brinulo. Konačno su 21.06.2021. godine uspjeli da izmjeste tih 45 tona hemikalije“ – priča nam Mehmed Trnjanin, uz Stevicu Rodića, jedan od lidera neformalne grupe građana Kotorskog koja je uspjela da se izbori za izmještanje opasnih materija iz ovog mjesta.
Kaže da mu je žao što ni poslije tri godine radnici nisu dobili neisplaćene plate, nije im povezan staž, što su kapaciteti bivše fabrike ulja neiskorišteni.
Od drugih mještana, bliže fabričkom krugu doznajemo da se malo po malo fabrika čerupa, kažu da su prije sedmicu nepoznati počinioci isjekli i otuđili dio metalne ograde, jer se fabrika ne obezbjeđuje u dovoljnoj mjeri. Banka je, dodaju, takođe prošle sedmice putem licitacije prodala vrijednu mašinu za cijeđenje ulja i još neke manje dijelove opreme, a već sa fabričkih hala se odnose i nestaju u nepoznatom pravcu prozori, vrata i dio enterijera.
Bivšim vlasnicima fabrike, turskim investitorima, i dalje nema ni traga ni glasa, nisu ih uspjeli pronaći ni obavavještajci putem zvaničnih kanala komunikacije i razmjene podataka sa drugim bezbjednosnim agencijama.
„Nema ko od političara nije dolazio kada je fabrika radila u probnom režimu više od godinu dana, ali ih više nema i ne dolaze. Pričalo se da su se ugrađivali u ovu investiciju ishodovanjem dozvola u proceduri omogućavanja rada fabrike bez zvaničnih odobrenja za rad. Naša saznanja od radnika koji su radili u fabrici su da je investicija i propala zato što su političari i vlasti tražili previše od Turaka i investitorima nije preostalo ništa drugo nego da se pokupe i odu iz BiH. Uostalom, kao i u slučaju propalog pokušaja oživljavanja bivše Fabrike sokova i prehrambenih proizvoda „Bosanke“ u Ševarlijama kod Doboja. U tom slučaju se radi o investitoru iz Azerbejdžana, koji se žalio da su im iz vlasti tražili previše, pa fabrika nakon višegodišnje gradnje i priprema za otvaranje ipak nije proradila. I ti investitori su se jednostavno pokupili i nestali, ostavljajući nezavršenu fabriku i sa milionskim dugovima neisplaćenih rata podignutih kredita“ – kažu nam Kotorani, upućeni u dešavanja sa radom Fabrike „BIOIL“, koja polako već pada u zaborav.
I kao što je to u BiH uobičajeno, od brojnih podnesenih krivičnih prijava protiv odgovornih za propast fabrike nije i neće biti ništa. Ni zato što su više od dvije godine građani Kotorskog, ali i susjednih mjesnih zajednica Johovca, Rudanke, Bukovca i drugih naselja bili izloženi opasnosti po živote i materijalna dobra, ni za neisplaćene plate i doprinose za radnike, ni za dugove koje je fabrike nagomilala kod mjesne zajednice za korišćenje vodovoda.
