Prvog dana zasjedanja predugo čekane prve redovne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske u 2024. godini predstavljen je (i biće na „danu za glasanje“ usvojen) Program rada Skupštine, koji je od strane poslanika vladajućeg SNSD-a Srđana Mazalice ocijenjen kao „dobro koncipiran“, iako je već u ovom trenutku očigledno da plan za 1. kvartal ne može i neće biti realizovan.
No, otkako Centri civilnih inicijativa više ne vrše monitoring vlada i parlamenata u BiH (uključujući NSRS), političari su postali mnogo „opušteniji“. Pa im je i program koji usvajaju tek „okviran“ (što u njihovoj interpretaciji znači da ga donose samo „nako“, jer je to obaveza koju su im svojevremeno nametnuli stranci i lokalne nvo), a relativiziraju i nerealizaciju planiranog svojim godišnjim programima, „napumpavajući“ rezultate, spajanjem nespojivog (Pa je predsjednik NSRS, postotak realizacije prošlogodišnjeg programa rada izračunao dodavši i usvojene zakone koji uopšte nisu planirani tim programom). Uglavnom, forma je postala značajnija od suštine, a PR od činjenica.
Izuzmemo li takmičenje sa vladajućim u nacionalizmu i ekstremizmu, od koga opozicija u RS ne odustaje, iako ih ozbiljniji analitičari upozoravaju da ne nude nikakvu alternativu aktuelnom stanju i da tako neće dobiti izbore, najveći broj iznesenih primjedbi odnosio sa na nepostojanje planiranih mjera za borbu protiv korupcije.
Igor Crnadak (PDP) je naglasio da nijedan jedini od 66 zakona navedenih u Programu rada NS nije antikoruptivni. I da je to zato što bi bilo kakvo ozbiljije bavljenje ovom temom i otkrivanje afera, dovelo do ključnih ljudi režima.
Poslanik Ognjen Bodiroga (SDS) osvrnuo se na činjenicu da Zakon o sukobu interesa nije uvršten u Program. Optuživši vladajuće da izbjegavaju njegovo donošenje „iz razloga što većina i poslanika i funkcionera i direktora iz vladajuće koalicije obavljaju dvije ili više funkcija.“
Njegov stranački kolega Vukota Govedarica pokušao je biti ironičan, pa je, aludirajući na činjenicu da je SNSD na državnom nivou, pod pritiskom zahtjeva iz EU, učestvovao u izglasavanju Zakona o sprječavanju sukoba interesa u institucijama vlasti BiH, predložio:
„Idealna prilika, pošto ste glasali za taj zakon u institucijama BiH. Ako ste glasali za takav zakon u instucijama BiH, onda mislim da ne bi trebalo da bude problem da taj isti ili sličan zakon, na kraju krajeva, usvojimo ovdje u NSRS.“
Da nisu u pitanju „samo“ zakoni, skrenuo je pažnju Milenko Mihaljica (PDP), upozorivši da u NSRS 5 godina nije bilo informacije o primjeni Strategije borbe protiv korupcije i kriminala u Republici Srpskoj.
„To je obaveza iz Strategije! Koja pet godina ovdje nije dolazila. Iako u Strategiji piše da je Narodna Skupština obavezna da razmatra realizaciju te strategije. Sada mi je jasno i zašto se ne razmatra. Ali to ne znači da vi niste u obavezi da nam tu informaciju priredite i dostavite Narodnoj skupštini na raspravu.“, rekao je Mihaljica.
Đorđe Vučinić (Za pravdu i red) svoje je izlaganje u vezi Programa rada završio rijećima:
„Nadam se da će biti što manje demagogije i što manje populizma i da se što više suzbija korupcija i kriminal, iako je to ovdje pojedincima „u krvi“.“
Više govornika upozorilo je na besmislenost podnošenja amandmana, jer vladajući sve prijedloge opozicije po automatizmu odbacuju ili ih „prepakuju“ pa ih predstave kao svoje. Tomica Stojanović je naveo da je u posljednjih nekoliko godina na taj način odbačeno nekoliko stotina prijedloga opozicije.
Takvo ponašanje vladajućih nazvao je pravnim nasiljem i diktaturom, uporedivši to sa stanjem u Sjevernoj Koreji.
Umjesto odgovora na ozbiljne optužbe i diskusije o ozbiljnim društvenim problemima, koje je pominjala opozicija, te proširenja Programa rada nekim njihovim prijedlozima, vladajući su se odlučili na pokušaj odvlačenja pažnje pokretanjem svog amandmana na vlastiti Program rada, koji je valjda trebao da ih predstavi kao zaštitnike „patrijarhalnih vrijednosti“.
Srđan Mazalica (SNSD) je, naime, u ime čak 7 poslaničkih klubova – SNSD, SP, DEMOS, DNS, Ujedinjena Srpska, NPS, i SPS – inicirao da se krivični zakon RS „očisti“ od – spominjanja rodnog identiteta i tragova „rodne ideologije“.
Pojasnivši, pritom: „Rodni identitet, po definiciji, znači subjektivni osjećaj pripadnosti ili nepripadnosti jednom od rodova. Rodni identitet nije nužno zasnovan na polu, pravnom ili propisanom ili zasnovan na seksualnoj orijentaciji. Tako da mislim svugdje u zakonodavstvu Republike Srpske ne smijemo dozvoliti da uđe rodna ideologija i gdje god imamo te elemente trebamo izbaciti. I mislim da je to i opredjeljenje rukovodstva Republike Srpske i Narodne skupštine.“
Da bi stvar bila još smješnija, prva stvar koju je predsjednik Narodne skupštine, Nenad Stevandić, komentarisao u završnoj riječi, nakon obimne poslaničke rasprave, u kojoj su izrečene brojne ozbiljne primjedbe, bila je da je amandman o rodnoj ravnopravnosti prihvaćen.
