Kraj marta.
“Građane Banjaluke sinoć je iznenadilo nisko prelijetanje helikoptera iznad samog centra grada. Ubrzo su mediji objavili informaciju da je Helikopterski servis Republike Srpske od 26. marta u pomoći Ministarstvu unutrašnjih poslova RS u kontroli poštivanja policijskog časa, koji je na snazi od 20 časova do pet časova ujutro. Uveden je zbog sprečavanja širenja pandemije virusa korona.”
Dok su građani u strahu pratili brojke zaraženih i umrlih, nemilice kupovali maske i rukavice mahom poštujući propisane mjere, distancirali se u redovima pred prodavnicama, na mrežama bjesnili zbog najavljenih nestašica i kriminalom upropaštenih Robnih rezervi, dok su netremice gledali kako se prazni javna kasa milionski teškim tederima, po hitnoj proceduri, namještenih tajkunima bliskim režimu, dok su strahovali od kazni koje bi im policija bez pardona propisivala, dok je represija upakovana u “vlast zna šta radi” dovodila do ludila, dok se uveče sa balkona i prozora prolamao aplauz za izmučeno medicinsko osoblje, politički vrh je smišljao nove oblike uskraćivanja osnovnih ljudskih prava.
Tokom prvog vala pandemije, kršeći Zakon o javnim nabavkama BiH i pozivajući se na famozni član 10, desetine miliona maraka netransparentno su potrošene na kupovine svega i svačega. Već tada se znalo da su zdravstveni sistemi u Bosni i Hercegovini i prije korone bili u kolapsu. Ipak, uz sve to ljekari, na primjer u Univerzitetskom kliničkom centru RS, za sedmodnevni period dužili su po jednu masku. Međutim, ono što je od početka marta važilo za obične smrtnike, nije važilo i za odabrane.
Na dan kada je Krizni štab federalnog Ministarstva zdravstva panično objavio da će momentalno biti obustavljena nastava, kao i sva kulturna i sportska dešavanja, SDA-ov premijer FBiH Fadil Novalić i ministar energetike, rudarstva i industrije Nermin Džindić zabavljali su se na obilježavanju 70. godišnjice kompanije za proizvodnju oružja i streljiva “Igman” iz Konjica. Bilo je to 11. marta, a na zabavi se pojavio gost iz Srbije zaražen koronom. Klaster je u danima kasnije brojao nekoliko desetina zaraženih, umro je pedesettrogodišnji vozač direktora kompanije, potom i direktorova supruga, potpuno je obustavljena proizvodnja u nekoliko kompanija namjenske industrije…
Novalić nije podnio ostavku, kao što je nije podnio ni kada je, nakon naredbe “NN ženske osobe”, preko poljoprivrednog gazdinstva “Srebrena malina” i Federalne uprave Civilne zaštite, za 10,5 miliona javnih maraka, kupio 100 neupotrebljivih respiratora.
I “Golf klub” u sarajevskom naselju Šip 5. maja bio je idalan za žurku.
Šef Odjeljenja abdominalne hirurgije Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Jusuf Šabanović, bez imalo srama, organizovao je korona party. Tamo nisu bili građani pod maskama, već ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa, SNSD-ov Staša Košarac, dekan Veterinarskog fakulteta u Sarajevu Nihad Fejzić, biznismen Zijad Blekić i pjevači Halid Bešlić, Hari Mata Hari, Šerif Konjević, Semir Cerić Koke i Slađana Mandić.
Mandićeva je, kako se bijesan narod šalio, bila “zviždač” pa je na njenom Instagram profilu sve emotovala uživo. Vlasnik života u RS Milorad Dodik poručio je da je Košarčeva politička karijera završena. No, ne lezi, vraže. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH 10. juna nije izglasao njegovu smjenu. Kako je na drugom mjestu dernečio i zamjenik ministra civilnih poslova BiH Siniša Ilić, iz “Ujedinjene Srpske” koju predvodi zamjenik direktora UKC RS Nenad Stevandić, i njegova smjena se našla na dnevnom redu. Međutim, prijedlog nije dobio entitetsku većinu glasova pa je zahtjev poslan na usaglašavanje.
Doktorica Maja Dragojević-Stojić iz Prijedora upozoravala je da “u svijetu postoje protokoli, preporuke za terapiju i tretman, ali da u RS određeni broj zdravstvenih ustanova uopšte nema ni infektologa, epidemiologa.
“Nemamo timove, organizovane službe, dovoljan broj respiratora… Imamo manjak intenzivne njege, na šta je trebalo mnogo ranije misliti. Nama ne znače kreveti bez adekvatne opreme, edukovanog kadra, neophodne terapije, treba nam adekvatna intenzivna njega. Nepripremljeni čekamo ono što će nam stići. Veliki problem je broj potrebnih testova, koje već sad nemamo u određenim zdravstvenim ustanovama.”
Rekla je i zaradila prekršajni nalog zbog kršenja odluke Vlade RS o zabrani izazivanja panike i nereda za vrijeme vanredne situacije. Njen vapaj bio je krajnje istinit, ispostavilo se u mjesecima kasnije, ali važno je bilo da bude ućutkana.
Korona nagradu u vidu Vladinih podsticaja dobili su i mediji. Podobni, dakako. Na račune Radio-televizije RS, Vladine Srpske novinske agencije i Alternativne televizije, na čijim sastancima ponekad vedri i oblači Igor Dodik, sin Miloradov, “legle” su desetine hiljada javnih maraka.
Policijski sat važio je za sve, osim za vjernike pa su oni, tokom vjerskih praznika, nesmetano prolazili pored policije i okupljali se u crkvama i džamijama. Broj zaraženih je rastao.
Ova 2020. godina bila je i izborna. Uslijedila je kampanja. I zabrana skupova. Ali, i to je važilo samo za opoziciju. Režim je nesmetano okupljao narod. Nakon nenadanog Dodikovog pada u Banjaluci, i ta ista opozicija je pokazala bahatost. Novi gradonačelnik, PDP-ov Draško Stanivuković okupio je Banjalučane. Na Trgu. Dijelio je ruže, a na fotografijama i snimcima jasno se vidjelo da su maske pale.
AKTIVISTI, IMATE RIJEČ
Za sve to vrijeme odgovornim građanima dozvoljeno je samo da dišu. Kroz pamučnu ili hiruršku masku!
“Sve to je dovelo do stanja potpune nevjerice i zbunjenosti kod građana, jer su mjere provođene selektivno i neopravdano. Ograničen je rad ugostiteljskih objekata, što je, imajući u vidu broj zaposlenih u ugostiteljstvu, kreiralo novi problem, a to su zatvaranja lokala ili otpuštanja radnika zbog nemogućnosti plaćanja obaveza. Subvencije koje su, opet selektivno dodjeljivane, svakako nisu bile dovoljne. Jedna od najgorih i, dugoročno gledano, najštetnijih mjera je svakako ‘nastava na daljinu’. Neorganizovanost u sprovođenju te mjere se pokazala, ne samo među djecom koja nisu savladala gradivo na način kako bi trebalo, već i među nastavnim kadrom”, kaže za Žurnal Aleksandra Vranješ, aktivistkinja neformalne progonjene grupe “Pravda za Davida” koja je prerasla u “Pokret pravde”.
Kako ističe, odgovornost svakog pojedinca je na prvom mjestu, ali “nametanje mjera, koje nisu pokazale i ne pokazuju rezultate, za većinu ljudi predstavlja korištenje trenutne situacije kako bi bila ograničena ljudska prava, što je nedopustivo”.
“Jedino ostaje veliki cyber prostor i društvene mreže, koje nisu ni način ni mjesto za provođenje građanskog aktivizma. Dva su razloga za ovakav moj stav – tu se svako može sakriti iza lažnog profila i širiti govor mržnje, što nije aktivizam već krivično djelo; na društvenim mrežama, čak i kada se ne koristi govor mržnje, već kada se razgovara na određenu temu, razvija se tzv. salonski aktivizam, što opet ne daje konkretne rezultate. Jedini i pravi građanski aktivizam je moguće vidjeti samo na ulicama, trgovima i drugim javnim prostorima, gdje ljudi koji žele stvarne, a ne kozmetičke promjene u društvu, javno ukazuju na određene probleme, provode konkretne aktivnosti i što je najbitnije, svojim primjerom hrabre druge da dignu glas u borbi protiv nepravde. A, nepravde je mnogo. I mnogo je nezadovoljnih. Čini mi se da je našim vlastodršcima pandemija došla kao izgovor da se upravo ti nezadovoljni ljudi obeshrabre, zastraše i jednostavno sklone sa ulice. Biti aktivista je teško i bez pandemije, ali odlučnost svakog aktiviste da istraje u borbi za osnovna ljudska prava jača je od svih mjera i virusa, a najbolji dokaz za to su aktivisti ‘Pravde za Davida’, koji već 1000 dana protestuju zbog neriješenog ubistva Davida Dragičevića. Pravda se bori protiv kriminalaca i ubica, tako da je virus korona manji problem”, zaključila je.
U banjalučkom Helsinškom parlamentu ističu da je zapravo najveći problem provođenje mjera, jer nisu obezbijeđeni uslovi, a i provode se u zavisnosti od volje pojedinca.
“Građanima je, čini se, najteže palo što su zvaničnici, u vrijeme najrigoroznijih mjera, organizovali žurke. U drugom talasu, a u kampanji pred lokalne izbore, nije se vodilo računa o fizičkoj distanci i obaveznom nošenjenju maski, gdje je građane još više ljutila očita diskrimnacija i neodgovornost političkih partija. Nekima je u državi dozvoljeno sve, nekima ne. Aktivizam je ograničen. I ono malo što smo imali, zaustavljeno je. Bilo je nekih nužnih intervencija u vezi sa kršenjem prava. Sjetimo se inicijative vlasti da objavljuju spisak imena zaraženih, a onda i reakcije organizacija civilnog društva iz Banjaluke na Dodikove prijetnje građanima, naravno tu su uvijek aktivni ekolozi u zaštiti rijeka BiH. Upozoravali smo i na nezakonitost odluke o potpunoj zabrani kretanja mlađim od 18 i starijim od 65 godina u FBiH. Poslije je i Ustavni sud potvrdio neustavnost ove odluke. Imali ste reagovanje grupe nevladnih organizacija na odluku o potpunoj zabrani kretanja migranata na području Unsko-sanskog kantona. Upozoreno je da se takva odluka kosi sa svim međunarodnim konvencijama, ali i domaćim zakonima kojima se ljudima garantuje pravo na slobodu kretanja, pogotovo osobama koje su u procesu traženja azila ili su ga već dobile”, podsjećaju predsjednica Helsinškog parlamenta Dragana Dardić i njen kolega Aleksandar Žolja.
U izobilju Vladinih “zaštitnih mjera” prisjetili su se i uredbe koja se odnosila na prekršaje u vezi sa izazivanjem panike i nereda.
“Usljed velikog pritiska domaćih i međunarodnih organizacija ovaj dokument, koji je shvaćen kao atak na slobodu govora i mišljenja, je povučen”, ističu.
Ulične akcije, sa jasnom distancom i maskom, u vrijeme pandemije organizovao je “ReStart”. Aktivisti su na ulicama, a za vlast imaju poruku:
“Kada vam je ograničena ili zabranjena sloboda javnog okupljanja, onda ne možete da organizujete protest, kao jedan od glavnih instrumenata pritiska na donosioce odluka. Ipak, ako je sve ovo kratkog daha i ako će se brzo završiti, smatram da neće presudno uticati na demokratske vrijednosti koje je država potpisala kroz Evropsku povelju o ljudskim pravima. Mnogo veći problem vidim u selektivnoj primjeni sankcija, odnosno činjenici da je nekima dozvoljeno javno okupljanje, u prvom redu političkim partijama, a nekima nije dozvoljeno ni da se okupe u grupi, jer im prijete prekršajne prijave. Nažalost, navedenih slučajeva smo se nagledali”, napominje Stefan Blagić.
Aktivizam je u online prostor prenijelo i udruženje “Oštra nula”. Od strogih mjera iz prvog talasa pandemije, kako kaže predsjednica organizacije Milica Pralica, građanima je ostala navika da se “autocenzurišu”.
“Nažalost, ne možemo da djelujemo i budemo vidljivi u društvu. Ne možemo da organizujemo ulične akcije, performanse, proteste, konferencije i slično, jer bismo time narušili zdravlje drugih učesnika. Sve aktivnosti su prenesene u online sferu. Možda jesu dostupne jednim klikom i vidljivije, ali opet to nije taj osjećaj kada ste vidljivi u javnom prostoru”, dodala je.
U jednom su saglasni i građani i aktivisti – u vrijeme pandemije zdravlje bi trebalo da bude na prvom mjestu, a represija, koju smo gledali, nikako ne smije da bude izgovor za kršenje ljudskih prava.
