Prednovogodišnje hapšenje i očekivano procesuiranje u nastavku Nanada Nešića, ministra sigurnosti BiH, za zloupotrebu položaja i korupciju u vrijeme kad je bio direktor Puteva RS, moglo bi se pokazati kao prelomni trenutak u političkom životu Republike Srpske.
Po prvi put, naime, opozicija, jasno i od samog starta, pokazuje namjeru da ne dozvoli da još jednom (po “milioniti” put) bude izmanipulisana i svedena na marionete u pozorišnim igrokazima najvećeg manipulatora nacionalnim osjećajima (i najvećeg generatora govora mržnje) ne samo u BiH, nego i mnogo šire.
Gotovo dva desetljeća, naime, Milorad Dodik vlada neprikosnoveno Republikom Srpskom i presudno destruktivno utiče na stanje u BiH, zahvaljujući ne samo izbornim manipulacijama i postizbornoj korupciji, te kontroli policijsko-pravosudnog aparata i medija, nego i infantilnosti opozicije koju je svaki put do sada (odnosno, do skora) u situacijama kad bi mu vlast bila uzdrmana, uspio da uvuče u ekspresno iskonstruisanu nacionalističku priču, o potrebi zbijanja redova pred izmišljenom opasnošću, iz koje je samo on izlazio kao pobjednik.
Posljednja opasnost od ponavljanja tog scenarija, bila je 24.12.2024. održana 16. posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, sazvana sračunato nabrzinu, kao da se radi o vanrednom stanju, koje je, zapravo, i provocirano. I na kojoj je, po najavama, zarad zaštite Milorada Dodika od sudskog procesuiranja, trebalo da se donesu mjere koje bi praktično značile ukidanje pravnog poretka BiH i zabranu djelovanja SIPE i državnog tužilaštva i suda na području Republike Srpske. No, pritisak – nažalost ne iznutra, nego izvana – je ovaj put bio toliko snažan, pravovremen i jasan, a čak i drastično razblaženi zaključci NSRS od ambasada zemalja Kvinte, predstavnika NATO-a i kancelarije Delegacije EU u BiH, okarakterisani kao „ozbiljna prijetnja ustavnom poretku“, da je plan vladajuće stranke, propao.
U nastavku, ni rakcija Milorada Dodika, na dva dana kasnije provedeno hapšenje Nenada Nešića – koga je on lično nagradio položajem ministra sigurnosti BiH, za njegove zasluge u razbijanju opozicije pred posljednje izbore – a koji je notoran slučaj visoke korupcije pokušao predstaviti kao “progon kadrova iz Republike Srpske s ciljem njene destabilizacije”, nije proizvela efekte kakve je Dodik ranije ostvarivao takvim svojim verbalnim akrobacijama.
Nejprije je, promptno, ne čekavši da mu režim i njegov lider odrede pravac i intenzitet reakcije, reagovao najžešći kritičar režima u Republici Srpskoj, poslanik u Narodnoj skupštini RS iz Pokreta za pravdu i red, Nebojša Vukanović, koji je hapšenje Nešića nazvao lijepom vijesti “koja pokazuje da pravna država još nije potpuno umrla i da pokazuje znake života.”
“Vjerujem da je ovo poruka i ostalim političarima, koji su uplašeni kad čitaju ovakve vijesti, ali većina građana kao i ja sanja dan kad će pravda da pobijedi, a korumpirani političari završe u zatvoru i odgovaraju za bahatost, kriminal, korupciju”, kazao je Vukanović, dodavši da ovo vidi i kao svoju pobjedu, “kao i ostalih slobodnih ljudi, novinara i medija koji pišu i govore javno o korupciji”.
U nastavku su povezivanje hapšenja sa nacionalnom pripadnošću rezolutno odbili i iz drugih opozicionih stranaka.
“Napad na srpske kadrove? Kada je korupcija i krminal u pitanju nema Srbina, nema Bošnjaka, nema Hrvata. Ili si kriminalac ili nisi. Ili si krao ili nisi. Ili si kršio zakon ili nisi.”, prokomentarisao je Draško Stanivuković, novi predsjednik PDP-a.
“Ja to ne bih povezivao da ima ikakve veze sa obračunom sa srpskim kadrovima jer je situacija potpuno demaskirana. Dakle, ne radi se o bilo kakvim naredbama Tužilaštva BiH po bilo kakvim izjavama koje su uhapšeni u prethodnom vremenskom periodu davali, ili nacionalnim politikama, jer one u ovom slučaju apsolutno nemaju nikakve veze”, izjavio je Marinko Božović, član Glavnog odbora SDS-a.
Opozicija, dakle, bar za sada, i bar ovim povodom, ne pokazuje namjeru da ponovo upadne u uobičajenu zamku režima. No, zahvaljujući dosadašnjem ponašanju te opozicije (ali i “partnera u vlasti” iz FBiH), režim je toliko jak da i dalje može da prijeti i proizvodi štetu po sve.
A najveća prijetnja dolazi od onih koji padom režima i funkcionisanjem pravne države najviše gube i koji, pogotovo kao američkim sankcijama obilježeni, sebe vide kao sljedeće na redu. Pa je zaštita Nešića i, još više naravno, Milorada Dodika za njih zapravo zaštita samih sebe.
Zato SNSD-ov zamjenik predsjedavajuće Vijeća ministara Staša Košarac najavljuje bojkot sjednica Vijeća ministara zbog hapšenja Nešića, papagajski ponavljajući Vođine izjave:
“Tužilaštvo BiH pod dirigentskom palicom međunarodnih mešetara nastavlja politički obračun sa Republikom Srpskom.”.
“On je ocijenio da je ovo posljednji u nizu primjera beskrupuloznog i upornog iživljavanja Tužilaštva BiH nad RS, s ciljem kreiranja haosa i destabilizacije, te diskreditacije srpskog kadra, objavila je SRNA.
U čitavoj priči licemjerje političara, u ovom slučaju konkretno Milorada Dodika, se podrazumijeva i nikog ne iznenađuje, ali pomalo iznenađuje njihovo očekivanje da su ljudi do te mjere skloni amneziji i retardirani da neće uočiti ništa neobično u činjenici da je upravo Dodik, prije 4 godine, u žaru obračunavanja sa (u tom trenutku stvarnim ili samo fingiranim – nije do kraja razjašnjeno) političkim protivnikom, Nenada Nešića optužio (i pozivao nadležne da reaguju) upravo za djela koja mu Tužilaštvo BiH sada stavlja na teret i zbog kojih je sada uhapšen.
Cinik bi na kraju zaključio da je problem, zapravo, u tome što je ovdašnje pravosuđe presporo za mijenjenje Dodikovih političkih(?) stavova i interesnih partnerstava.
Sličan slučaj desio se i sa Obrenom Petrovićem, protiv koga se vodi krivični postupak, na osnovu krivične prijave koju je Milorad Dodik podnio nakon poplava 2014. godine, kada je Petrović bio SDS-ov gradonačelnik Doboja, da bi sada, kada je Petrović funkcioner SNSD-a, Dodik postao svjedok odbrane. Zbog čega je protiv njega i Željke Cvijanović (koja je napravila identičan salto mortale) Centar za humanu politiku podnio krivične prijave zbog lažnog svjedočenja.
