Već drugi put, u zadnjih par mjeseci, na užas Superhika, ulice svjetskih prijestonica preplavljene su demonstrantima koji protestvuju protiv sistema koji pljačka siromašne za račun bogatih. Sporadični nemiri su učestali. Radnički protesti paraliziraju gradove na samu najavu otpuštanja radne snage i prebijanja posljedica krize preko leđa najsiromašnijih. I to u zemljama blagostanja, te „klasnog mira i takvih trica“, što bi rekao Štulić.
U Bosni, stočni fond, nakon klanice u devedesetim, mirno trpi, uredno raspoređen po nacionalnim torovima. Tek povremeno malo zastenje i to redovno kad je već kasno i samo individualno ili u manjim grupicama.
Više je energije potrošeno na pobjedu turske reprezentacije (a o ovoj zadnjoj našoj da ne govorimo) nego na sve radničke i građanske proteste u Federaciji BiH od rata na ovamo. Više ljudi u Republici Srpskoj bi bilo spremno prebiti novinare koji „vrijeđaju“ Milorada Dodika (ili ratovati za njega?), nego što ih je za svo ovo vrijeme protestvovalo protiv neviđene pljačke i uništavanja im života.
Neodgovornost građana ove zemlje je fascinantna. Kao i njihovo licemjerje i korumpiranost, za koju optužuju vlast. Najznačajniji problem ove zemlje, zapravo, nije korumpirana vlast, nego korumpirano društvo.
O vlasti se, naime, nema više šta reći. Radi se o notornoj bandi, zločinačkoj organizaciji koja sistematski, kontinuirano, uništava državu i živote njenih građana. I koja treba biti uklonjena!
Ali o „građanima“ se ima još štošta reći.
Tokom rata, negdje na „teritoriji pod kontrolom Armije RBiH“ došlo je do vojne pobune i jedna jedinica je ušla u grad i, nakon pljačke lokalne pijace i par prodavnica, okupirala zgradu opštine. Situacija je bila napeta, „pobunjenici“ su imali oružje, lica su bila mračna, usta puna psovki. No, lokani načelnik je mirno ušao među „pobunjenike“, noseći par paketa cigareta, raspakovao ih, bacio u gomilu, i – završio pobunu (uz par slatkorječivih obećanja).
Ništa se nije promijenilo do danas.
Protesti koji izbijaju završavaju se „prije nego i počnu“, šupljim obećanjima (u koje, valjda zmijskim pogledom vlasti hipnotisana, masa, svaki put iznova povjeruje, mada, svaki put iznova, završi prevarena) i/ili s nekom sadakom koja joj se udjeli.
Radnici i njihovi sindikati, navodni bivši ratnici i njihova udruženja, penzioneri, invalidi, nezaposleni…svi redom apsolutno liče na svoju vlast. I svi imaju identičnu filozofiju: „Daj ti nama! I daj nam danas! Boli nas k**** za sve druge i šta će biti sutra“. I svi redom, umjesto da ujedinjeni ruše vlast, koja je očigledno sposobna samo za pljačku i destrukciju, i dovedu neku koja će raditi na ozdravljenju zemlje i stvoriti uslove da se bar sutra živi bolje, s tom vlašću koketiraju, trguju i međusobno se jedni dugima javno uvlače u guzicu. Ili prijete.
Evo, po ko zna koji put, slušamo kako su federalni „borci poslali posljednje upozorenje: isplatite naknade, ukoliko želite mir.“ (da su to pokušali ovi u RS-u Dodik bi im garant odgovorio: Gonite se u p**** materinu, ako ne želite da vas sad pošaljem u rat). Zaposleni u obrazovanju štrajkaju (pritom, dobro pazeći da to rade odvojeno, po torovima – valjda u sklopu projekta „Dva sindikata pod jednim krovom“) protestvujući što im se smanjuju primanja. Radnici Mitalove Željezare u Zenici protestvuju zbog vala otpuštanja (dok njihove kolege iz Mitalovih rudnika u Prijedoru ne protestvuju – jer je u Boljem Dijelu, to naprosto, neprilično – moglo bi, uzrujati Vođu, zaboga), najavljuju se štrajkovi i protesti u čitavoj zemlji, „vruće“ proljeće, „vruće“ ljeto, „vruća“ jesen, „vruća“ zima. Ali se sve završava hladno – pijačarskim cjenkanjem sa vlašću.
Čitavi slojevi stanovništva su korumpirani. Vlast plaća njihovu šutnju i odanost. I oni protestvuju samo kad im se ta kombinacija mita, sadake i reketa, ne isplaćuje redovno.
Šta se dešava s društvom? Sa još nepopljačkanom imovinom ove zemlje? Sa drugim ljudima? I kakva je sudbina ove zemlje sa ovakvom vlašću? To njih ne interesuje! To što vlast otima od drugih, onih slabijih, čije se reakcije manje boji, da bi dala njima, takođe ih ne interesuje. To što, zadužujući se, otima i od onih koji dolaze i što nam upropaštava i budućnost, takođe ih ne interesuje. Ništa osim golog vlastitog interesa ih ne pokreće. I to onog omeđenog vlastitom kratkovidošću ili sljepilom. I po tome nikakve razlike između njih i vlasti zapravo i nema. Oni se savršeno razumiju. I funkcionišu. U sadomazohističkom odnosu, u kome se, istovremeno, svi prave i ludi i zbunjeni (zato atmosfera i jeste tako nabijena emocijama i strašću).
Zato, koliko god protesta i štrajkova da bilo, ova vlast ne treba da se boji. Bar, dok god ima od koga otimat ili se gdje zaduživat. Da parafraziram onu komunističku: „Vlast koja ima ovakve građane, ne treba da brine za svoju budućnost.“
Ako institucije sistema ne djeluju (a ne djeluju!) onda građani, ako im je stalo do vlastitog i dobra države, moraju izaći na ulice i tražiti odgovornost konkretnih ljudi za određene stvari (u prevodu: ostavke ili smjene!). I biti spremni da idu do kraja (uz sve što to podrazumijeva!). Jedino to može pokrenuti stvari s mrtve tačke.
No, za to je potrebna akcija nekorumpiranog dijela društva. Postoji li, uopšte, takvo u BiH? A da ga ne moramo tražiti svijećom. I mikroskopom.
