Podsjećanja

Podsjećanja (IX 2023.) – Vlast je poludjela: Mediji, NVO… – sljedeći na meti je internet?

Ilustracija: Osvaldo Cavandoli
U državama kao što je BiH, sa vlašću kao što je ovdašnja, koja je u manjoj, većoj ili ekstremnoj mjeri (kako gde i kako na kom nivou) sklona autokratskim manirima, koji podrazumijevaju uskraćivanje osnovnih demokratskih prava svojim građanima i sa političkim akterima koji po svaku cijenu (a to znači i kontrolom medija, manipulacijom javnosti, izbornim prevarama, represijom nad neistomišljenicima, govorom mržnje, urušavanjem pravne države, pa čak i prijetnjama miru) nastoje zadržati vlast, privilegije i rezultate sistemske korupcije i nekažnjene pljačke javnih sredstava, pravo na pristup informacijama je ograničeno i selektivno. (U rubrici Podsjećanja, portala Antikorupcija, tekst objavljen na ovom portalu prije 6 mjeseci)

28. septembar, odlukama UNESCO-a i Opšte skupštine UN-a, Međunarodni je dan prava na slobodan pristup informacijama. On ukazuje na ideju da svatko širom svijeta ima pravo tražiti, primati i širiti informacije. “No, BiH nema Zakon o praznicima, pa to nije naš Dan”, rekli bi neki ovdašnji političari, koji rađe dijele dezinformacije, propagandu i govor mržnje, od informacija o svom trošenju javnih sredstava i međunarodnim ugovorima koje potpisuju.

Pravo na pristup informacijama je sastavni dio prava na slobodu izražavanja. A uskraćivanje informacija, osim što može predstavljati prikrivanje kršenja zakona ili drugih propisa, uskraćivanje je prava javnosti na pravovremeno i istinito informisanje, bez koga je ona podložna manipulacijama i pogrešnim izborima.

Zbog toga u državama kao što je BiH, sa vlašću kao što je ovdašnja, koja je u manjoj, većoj ili ekstremnoj mjeri (kako gde i kako na kom nivou) sklona autokratskim manirima, koji podrazumijevaju uskraćivanje osnovnih demokratskih prava svojim građanima i sa političkim akterima koji po svaku cijenu (a to znači i kontrolom medija, manipulacijom javnosti, izbornim prevarama, represijom nad neistomišljenicima, govorom mržnje, urušavanjem pravne države, pa čak i prijetnjama miru) nastoje zadržati vlast, privilegije i rezultate sistemske korupcije i nekažnjene pljačke javnih sredstava, pravo na pristup informacijama je ograničeno i selektivno.

U suštini se svodi na to da možete dobiti informacije koje vlasti nisu sporne i koje je ne komprimituju.

Ni tad, doduše, ne bez problema. Pa su iskustva recimo projekt menadžera jedne ovdašnje ugledne nevladine organizacije da na zahtjev po Zakonu o pristupu informacijama:
– U 99,9% slučajeva uopšte ne dobijem potvrdu prijema maila.
– Kada nazovem, u veliko broju slučajeva dobijem odgovor: Znate, ja mijenjam kolegicu koja je na bolovanju/odmoru, nemam šifru pristupa, itsl.
– Na više od 80% zahtjeva ne dobijem nikakav odgovor, a i kad dobijem to je opisno, demagoški i neupotrebljivo.

Iskustvo Transparency Internationala je posebno indikativno. Ne samo da na brojne njihove zahtjeve vlast nikad nije odgovorila, nego je pritom u nekim slučajevima ignorisala i intervencije ombudsmana, pa čak i presude suda. Pokazujući, na taj način, da moć, odnosno stvarna vlast, nije u institucijama sistema nego u otuđenim centrima moći (partijskim čelništvima ili u rukama pojedinca) i da pravna država ne funkcioniše. (Što bi rekao jedan pjevač pod šatrama: “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”)

Pritom, ni pritisak međunarodne zajednice (od kako se ona od subjekta koji isijava moć, pretvorila u nefunkcionalno strašilo koje služi za podsmijeh i pristaje na ponižavanje) ne daje nikakve efekte. Pa se i zakoni na kojim ona (kao) insistira, donose tek forme radi, ali sa sadržajem koji često sa standardima s kojim bi trebalo da su usaglašeni (EU prije svega) nemaju veze ili su njihova potpuna suprotnost.

I novi državni Zakon o slobodi pristupa informacijama, umjesto da konačno uspostavi i garantuje tu slobodu, u nekim segmentima je i lošiji od postojećeg i nudi dodatne mogućnosti institucijama da od javnosti kriju informacije od javnog interesa.

Tako da je, zapravo, na djelu formalni put ka EU, suštinskim udaljavanjem od njenih vrijednosti. “We're on a road to nowhere”, rekli bi Talking Heads-i.  

S druge strane, kako je ove godine fokus Međunarodnog dana prava na slobodan pristup informacijama na online prostoru i kako se ističe da je pristup internetu u današnjem digitalnom svijetu ključan za pristup informacijama, a njegovo gašenje sprječava ostvarivanje ljudskih prava, može se očekivati da nakon pokazane ambicije za “disciplinovanje” medija i nevladinih organizacija, vlast u Republici Srpskoj (pa onda i u ostatku BiH, koja  samo čeka da vidi kako će proći ovi “pilot projekti”) pokaže ambiciju i za kontrolisanje interneta.

Nije to, naime, ništa više apsurdno i nevjerovatno, od zakonskih rješenja kojim je, pod izgovorom borbe protiv klevete, kriminalizovana sloboda javne riječi a ista sudbina namjenjena i građanskom aktivizmu.

Kako je to davno upozorio Elvis Costello: “Mislite da su smiješni / Mislite da su glupi / Sve dok vas ne natjeraju da trčite na njihove noćne mitinge.”

Građani u akciji

Partneri u borbi protiv korupcije