Već drugu godinu, mještani mostarskog naselja Kuti javno govore o svome problemu pokušavajući izazvati reakcije odgovornih osoba, kako bi isti bio riješen i kamenolom Kuti bio izbrisan iz Prostornog plana Grada Mostara. Pisma vijećnicima, pokretanje građanskih inicijativa, zahtjevi za preispitivanje i raskid koncesionog ugovora, tužba na okolinsku dozvolu izdatu od Federalnog ministarstva okoliša i turizma, zagovarački sastanci sa odgovornim osobama, javni događaji, press konferencije, ulične akcije, bilbordi, promotivni štandovi, prosvjedi, performansi,… i još puno toga. A sve kako bi odgovorne osobe, osobito one koje ako žele mogu pomoći u rješenju njihovog problema, pokrenule priču s mrtve tačke i pokazale da im je interes građana ispred interesa pojedinaca.
Jedan takav sastanak, možemo slobodno reći opet bezuspješan, mještani Kuta su održali prije par dana sa Salemom Marićem predsjednikom Gradskog vijeća Mostara. Ovo je drugi sastanak s njim, ako se uopšte i može reći da se prvi održao, jer je trajao svega petnaestak minuta, bez ikakvog rezultata. Aktivisti su s tog prvog sastanka otišli razočarani i pod dojmom da ih sagovornik uopšte nije saslušao i da su se u startu našli pred zidom nerazumijevanja. Stavljeno im je, ukratko, do znanja da su strane investicije važnije od njihovih potreba, te da Grad Mostar nema namjeru zbog njihovih zahtjeva odbijati takve investicije.
Od tada su bezuspješno pokušavali zakazati novi sastanak, da bi isti, na veliko čuđenje mještana, bio konačno održan prije par dana. Sastanak je ovaj put trajao nešto duže, ali, to je bila i jedina razlika, u odnosu na prethodni. Pa su motivi Salema Marića za njega nejasni. Osim ako se ne radi o pokušaju da se mještani destimulišu, slome i navedu da prihvate koruptivnu logiku i svoju saglasnost za kamenolom naplate nekim sitnim ustupcima investitora.
Svi zahtjevi aktivista, koji su došli za željom da od prvog među jednakima u Gradskom vijeću Mostara dobiju podršku i savjet što dalje činiti kako bi se njihov problem riješio, naišli su ponovno na isti zid nerazumijevanja i nedostatak želje da im se pomogne. Stav predsjedavajućeg Gradskog vijeća Mostara je ostao nepromijenjen. Kako kaže, on ne može pokretati izmjene prostornog plana Grada Mostara, jer mora štititi interese grada. Što je, po mještanima, tek neuvjerljiv izgovor za zaštitu interesa investitora.
Dodatnu sumnju u motive Salema Marića, budi njegovo ponašanje na sastanku sa mještanima. Otvoreno odbivši da zastupa njihove interese, isti problem nije imao kad su u pitanju interesi investitora. Pa je naveo da je investitor predložio da predstavnici mještana o njegovom trošku posjete kamenolom u Turskoj i vide kako će kamenolom Kuti biti uspostavljen u skladu sa najmodernijim tehnologijama. Govoreći ovo, pitao je mještane zašto se ne ponašaju kao što se ponaša većina građana kada u njihovu zajednicu dođu strani investitori. Većina, po njemu, dozvoli investiciju ali pod uslovom da investitor uloži sredstva u lokalnu zajednicu, tako što im izgradi igralište, put kroz selo, riješi rasvjetu isl.
Ovo je posebno pogodilo mještane prisutne na sastanku jer im je ovim prijedlogom poslana poruka da njihovi problemi uopće ne dopiru do sagovornika. To što su njihove kuće udaljene samo 130 m od kamenoloma, što se kamenolom nalazi na miniranom području, što su mještani povratnici uložili finansijska sredstva u razvoj poljoprivrede, pčelarstva i stočarstva tj. u svoju egzistenciju, što ne postoji ucrtan prilazni put kamenolomu već onaj koji je na raspolaganju vodi preko privatnih posjeda itd. njihovog sagovornika nije uopšte doticalo. Kao ni činjenica da interes građana u ovom slučaju štite i neke međunarodne konvencije o ljudskim pravima – pravu na donošenje odluka, pravu na zdravu okolinu, pravu na privatnost i sva druga prava koja čovjeku garantuju miran, zdrav i slobodan život.
Kada govorimo o odlučivanju, Marić nije pokazao spremnost da uopće razgovara o mogućnosti da se inicijativa stavi na dnevni red Gradskog vijeća Mostara i da se pruži prilika nekome od aktivista da s problemom detaljno upozna ostale vijećnike. Bez obzira što mu je skrenuta pažnja da javna rasprava prilikom davanja koncesije nije provedena na zakonit način čime je onemogućeno odlučivanje građana u zajednici.
Također, na pitanje kako se nakon što je na sjednici Gradskog vijeća izjavio da se ništa neće poduzimati dok ne bude riješen sudski spor, dogodilo da je Grad Mostar nastavio izdavati dokumentaciju investitoru, rekao je da to nema veze sa Vijećem, već isključivo s gradonačelnikom i službama Grada i on s tim nema ništa.
S druge strane, po njemu, čak i ako presuda protiv okolinske dozvole bude donesena u korist građana to ne mijenja ništa što se tiče Vijeća a ni Gradu ne stvara nikakvu obavezu. Pokušavajući demoralisati i destimulisati svoje sugovornike, čak je cinično pitao šta će mještani učiniti ako presuda bude u korist investitora.
Dodatno, svu odgovornost je prebacio na Vladu HNK. Po njemu, jedino ako se raskine koncesioni ugovor to bi moglo nešto značiti. Zato njemu, kao, nije jasno šta mještani uopšte traže od njega i šta očekuju. Zašto mu se obraćaju? On ne želi pokretati nikakve izmjene Prostornog plana, niti smatra da njihov problem ima ikakve veze sa Gradskim vijećem. Jer je koncesioni ugovor za kamenolom potpisan između Vlade HNK i investitora.
Samo kojeg investitora i da li se koncesioni ugovor prenosi s vlasništvom, o tome Marić ne govori ništa. Ali govore mještani koji tvrde da se „po zakonu preduzeće može prodati, ali se ne može tek tako prenijeti i prodati koncesija koju izdaje Vlada HNK, sa kojom je prvotni vlasnik 20.11.2015. napravio ugovor”.
Svi pokušaji mještana da nametnu argumentovan razgovor, sa nosiocem ugledne funkcije predsjednika Gradskog vijeća Mostara, pokazali su se bezuspješni. Ispraćeni su rečenicom da mu je drago što su se ispričali i da im želi svu sreći u daljnjoj borbi ali – negdje drugo i s nekim drugim.
Na osnovu iskustva s prvog sastanka, mještani, zapravo, ni od ovog nisu očekivali puno. I bez obzira na stavove sugovornika, nije ih ni njihov ton ni sadržaj obeshrabrio, nego, naprotiv, još više učvrstio u njihovoj namjeri da istraju do kraja.
Ako političari na vlasti i vole Mostar, u šta „obični građani“, pogotovo oni suočeni sa brojnim nezakonitostima u gradu i oko njega, otvoreno sumnjaju, ne mogu ga voljeti više od njih. U krajnjoj liniji, brojni primjeri pokazuju da „voljeti“ iz njihove perspektive, izgleda, znači voljeti iskorištavati njegove potencijale i davati pravo nekome da uništava prirodu i grad, pod izlikom da su to poželjne investicije, u interesu grada.
A šta o tome misle građani tog grada i šta o tome kažu zakoni i međunarodne konvencije, to političari, kontinuirano pokušavaju ignorirati. Igrajući se s nama igre mačke i miša.
