Podsjećanja

Podsjećanja (XI 2023.): Ludilo – Kinezi pokazuju više poštovanja prema pravnoj državi i demokratiji, odnosno, ovdašnjim sudovima i javnosti, nego vlast Republike Srpske

Čak i kad predstavnici vlasti krše zakone i ignorišu sudske presude, sistem ne posjeduje moć da ih natjera na poštovanje istih i adekvatno kazni za neprihvatljivo i protuzakonito ponašanje. A nema moć jer se ne radi o usamljenim pojedincima, odnosno, izuzecima od pravila, nego o krakovima političko-kriminalnih hobotnica koje vladaju ovim prostorom. Ili marionetama nataknutim na te krakove. (U rubrici Podsjećanja, portala Antikorupcija, tekst objavljen prije pola godine)

Upornost s kojom vlast u Republici Srpskoj ignoriše zahtjeve Transparency Internationala i sudske presude kojima se nalaže da se javnosti omogući uvid u ugovore koje ona sklapa sa stranim kompanijama, pokazuje svu nemoć pravne države u BiH i stepen zarobljenosti ovdašnjih institucija, pa onda i čitavog društva.

Naime, čak i kad predstavnici vlasti krše zakone i ignorišu sudske presude, sistem ne posjeduje moć da ih natjera na poštovanje istih i adekvatno kazni za neprihvatljivo i protuzakonito ponašanje. A nema moć jer se ne radi o usamljenim pojedincima, odnosno, izuzecima od pravila, nego o krakovima političko-kriminalnih hobotnica koje vladaju ovim prostorom. Ili marionetama nataknutim na te krakove.

Transparency International je nakon dvije dobijene ali neprovedene presude po tužbama koje je podnosio, podnio i treću tužbu protiv Ministarstva saobraćaja i veza RS koje i dalje odbija da objavi uslove pod kojim je dogovoren jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata u RS, odnosno da javnosti učini dostupnim Ugovor o koncesiji za gradnju autoputa Banjaluka-Prijedor sa kompanijom “SDHS-CSI BH“.

Pritom je u prvoj presudi Okružni sud u Banjaluci naglasio da javnost ima pravo znati pod kojim je finansijskim uslovima dogovoren ovaj projekat, a u drugoj opomenuo Ministarstvo da je „dužno da štiti i povjerenje građana u način upravljanja i trošenja javnih sredstava koja se prikupljaju od gađana“. Što znači da se Sud upustio u pokušaj da ovdašnje političare nauči elementarnim pravilima političkog djelovanja u jednom demokratskom društvu. Što su, očito, lekcije koje niti su savladali, niti pokazuju sklonost prema tome.

Ovakvo ponašanje (uključujući i idiotsko sprečavanje po svaku cijenu da negativni revizorski izvještaji dospiju pred poslanike NSRS) samo produbljuje percepciju javnosti o sveprisutnoj sistemskoj korupciji i pljačkaškoj prirodi vlasti (Bivši predsjednik Odbora za reviziju, suočen sa opstrukcijama vladajućih, svoje je kolege, optužio da štite kriminal, korupciju i svoje interese, a opozicija vladajuću partiju da je odgovorna za krađu i štetu koja se mjeri milijardama KM, samo u sektoru šumarstva).

U posljednjem od nepreglednog niza slučajeva u kojima se Transparency International bori protiv netransparentnosti vlasti (i trpi ozbiljne napade, uvrede i targetiranja od strane ovdašnjih političkih moćnika sklonih govoru mržnje i verbalnom nasilju, ali i provociranju fizičkog) dobili smo čak i nevjerovatnu situaciju da kineski investitor pokazuje više poštovanja prema pravnoj državi i demokratiji, tj. ovdašnjim sudovima i javnosti od lokalnih političkih moćnika. Pa je već nakon prve presude dao prijedlog Ministarstvu da se informacije iz ugovora razdvoje na dijelove, tako što će se Finansijski model izuzeti kao povjerljiva komercijalna informacija, a ostatak ugovora objaviti u skladu sa presudom Okružnog suda u Banjaluci. No – Ministarstvo to nije prihvatilo. I nastavilo je sakrivati detalje ugovora koji je 2018. godine zaključen sa kineskom kompanijom (SDHS).

Zbog čega je Sud, nakon nove tužbe Transparency Internationala, donio drugu presudu u kojoj navodi kako „začuđuje postupanje tuženog (Ministarstva) koji navodi da bi objavljivanje tih informacija za koje se i koncesionar složio da se objave, šteta koja bi nastala za tuženog bila veća od činjenice da javnost ima pristup informacijama.“

Nastavljajući sa odbijanjem objavljivanja Ugovora, Ministarstvo saobraćaja i veza RS je nastavilo da krši Zakon o upravnim sporovima RS, zbog čega je TI BIH pokrenuo i treći upravni spor protiv ovog organa, uz zahtjev da sud obavijesti Republičku upravnu inspekciju kako bi se pokrenuo prekršajni postupak protiv Ministarstva i odgovornog lica u Ministarstvu.

No, da država nije zarobljena, odnosno institucije pod kontrolom ili prijetnjama političkih moćnika, niti bi Transparency imao potrebu triput podizati tužbu zbog iste stvari, niti bi sudovi morali triput donositi istu presudu, niti bi inspekciji i drugim kontrolnim i represivnim organima išta trebalo govoriti, a niti bi Ministarstvu najozbiljnija prijetnja bila prekršajna kazna zbog netransparentnosti i nepoštovanja Suda. Da država nije zarobljena, već nakon prve presude (ili samo tužbe) po nalogu republičkog tužilaštva, odgovarajući policijski organi bi izvršili pretres ministarstva i privođenje na saslušanja svih osumnjičenih za potencijalnu sistemsku korupciju. A pošto znamo da Ministar (nijedan) ovakve ugovore ne sklapa sam, niti sam donosi odluku o njegovom sakrivanju od javnosti, istraga i saslušanja bi se proširili i na stvarne donosioce (ili stvarnog donosioca) ovakvih odluka.

No, država jeste zarobljena. I ovaj aktuelni igrokaz, koji istina daje nadu da postoje i izuzeci od pravila, odnosno nekorumpirani segmenti sistema, bez stvarnog je praktičnog značaja. Jer je oboljelost sistema tog stepena da oni koji su ga doveli u to stanje mogu da nastave da ispod vašarskih šatri pjevaju “Ne može nam niko ništa. Jači smo od sudbine.”. Pogotovo što su se jedini koji imaju moć da okončaju ovu lokalnu talačku dramu (kojoj su žrtve građani BiH), iz nepoznatog razloga odlučili da ne reaguju, iako su i sami žrtve najvulgarnijih uvreda i svakodnevnog ponižavanja,

Ali čitav ovaj skandal, kao kolateralni proizvod daje mogućnost shvatanja da obračun aktuelnog rukovodstva Republike Srpske sa Ustavnim i Sudom BiH, nema nikakve veze sa stranim sudijama, niti sa dejtonskim nadležnostima. Njihov stvarni neprijatelj, koga oni pokušavaju eliminisati, je, zapravo, pravna država, makar u tragovima. I njihova stvarna želja je pretvaranje svih institucija u politička tijela nad kojim će se kontrola ostvarivati podjelom uticaja između stanaka pobjednica, s kriminalno-nacionalističkim backgroundom. Eliminisanjem stranaca, dobija se, naime, prostor u kome sve, uključujući i odluke sudova, postaje relativno, s mogućnošću kontrole, ignorisanja i pijačarskog cjenkanja (da ekstremnija rješenja ne spominjemo). I u kome je svaka profesionalnost i principijelnost tek suicidalni čin pojedinaca, ograničenog uticaja i vremena trajanja.  Vidjeli smo to na primjerima Glavne službe za reviziju, RAK-a, a slična se sudbina sprema i CIK-u (a podsjetimo i da je 16 godina od neriješenog ubistva Milana Vukelića).

Uostalom, aktuelni bezdan (i apetiti političko-kriminalnih moćnika) se otvorio onda kada su sudije i tužioci stranci protjerani iz Odjela za borbu protiv organiziranog kriminala i u Sudu i u Tužilaštvu BiH. A da vlast koja je to uradila nikad nije izvršila analizu i podnijela javnosti izvještaj koji su efekti tog čina. Osim onih očitih – da su pojedinci, koji bi u iole normalnoj zemlji u kojoj funkcioniše pravna država bili iza rešetaka (zatvorskih ili ustanova za mentalno zdravlje – manje je bitno), ovdje i dalje na ključnim mjestima odlučivanja, sa neograničenim pristupom javnom novcu i dobrima.

I sa mogućnošću pisanja i ozvaničenja zakona, kojim sebe amnestiraju od odgovornosti za zloupotrebe, korupciju, sukob interesa, nepotizam,(…) a kriminalizuju profesionalne medije, nevladine organizacije koje se bore protiv sistemske korupcije, nezavisne analitičare i sve ostale kritičare vlasti, u načelu (s tendencijom da na kraju u igri eliminacija na red dođe i “izdajnička” opozicija).

Građani u akciji

Partneri u borbi protiv korupcije