Kako građanski aktivizam postaje čin hrabrosti a normalni, društveno odgovorni ljudi, koji izražavaju svoj stav, članovi malobrojnog, (za sad još) neilegalnog, pokreta otpora?
Tako što masa ćuti i trpi dok je režim ugnjetava i oduzima joj ljudska prava i gazi po građanskim slobodama, uključujući i prava na slobodno organizovanje i manifestovanje svog stava, a samo nekolicina se i dalje bori, protestuje, otvoreno kritikuje režim i njegove sulude, nedemokratske, anticivilizacijske poteze, na putu od ionako neprihvatljive i štetočinske, korupcijom armirane, autokratije i partokratije u totalitarizam.
Pri čemu pored mase koja zbunjeno ćuti (kao rezultat neprimjerenog kontakta sa duševnim bolesnicima), postoji i prorežimski sloj, sastavljen od pripadnika klijentilističkog lanca kojim je režim opasan, te od propagandom i govorom mržnje lobotomiziranih vjernika Režima i Vođe, uvijek spremnih da, za početak verbalno, a „ako zatreba“ i vođa signalizira i „konkretnije“, nasrnu na kritičare režima ili tek ljude koji se bore za svoja (i tuđa) ljudska prava.
I čak i tih primitivnih nasilnika, koje vlast upotrebljava za prljave poslove, da bi od njih, kad se nasilje i desi, oprali ruke, licemjerno i cinično tvrdeći da s tim nemaju ništa, više je izgleda od onih spremnih da dignu glas protiv negativnosti u društvu.
Sve korumpirane, nedemokratske, autokratske vlasti su iste, ali svi građani nisu. Pa tako u Gruziji i Srbiji, recimo, masovno reaguju na pokušaje vlasti da im oduzmu njihova prava ili da im, u sumnjivim poslovima sa stranim investitorima, unište prirodna bogatstva i oduzmu budućnost.
U BiH… od masovnih socijalnih protesta u februaru 2014. i protesta „Pravda za Davida“ iz 2018. manje-više vlada muk. Ima, doduše, i građanskih i sindikalnih protesta ali građana na njima vrlo malo. Neuporedivo manje nego na „protestima“ na kojim ih vlast dovodi da joj glume živi štit, grčevito se boreći za opstanak i zaštitu ličnih interesa i napljačkanog bogatstva.
Protesti protiv pravnog nasilja u RS, uvođenjem restriktivnih zakona kojim se vlast ima namjeru obračunati sa svojim, ionako malobrojnim, kritičarima, posebna su priča.
Na tim protestima protiv nedemokratskih mjera vlasti, koje će proizvesti dramatičnu negativnu promjenu u društvu (Ili neko misli da je već ovo što živimo najgore moguće?) i koje idu za tim da se kritičare vlasti, iz redakcija novina, ureda nvo i sa ulica (a onda i iz njihovih domova i kafana), vremenom (nakon faze finansijskog iscrpljivanja, koje je samo privremeno odlaganje „konačnog rješenja“) „premjesti“ u zatvore, po ugledu na Rusiju ili Iran, toliko je malo ljudi da to zastrašuje više od bilo kakvih mjera vlasti.
Je li desetak novinara iz par redakcija, pred Skupštinom, sve što ima nešto protiv zakonskog ataka na slobodu javne riječi, koju vlast gasi pod propagandnom parolom borbe protiv klevete?
Jel nevladine organizacije i udruženja građana, formalna ili neformalna postoje samo u virtuelnom prostoru? Pa protestuju pismima i saopštenjima, umjesto na ulici i pred institucijama vlasti. Masovno (a toliko ih je i toliko im je članstvo, da čak i da im se ne priključi niko drugi masovnost je zagarantovana). Umjesto toga, bez elementarne (kastinske) solidarnosti i svijesti o značaju javnog manifestovanja neslaganja sa nedemokratskim mjerama režima, na protestima gledamo desetak ljudi. Manje nego novinara, koji su došli da proprate manifestaciju. Pa čak i od policajaca iz viceva, poslatih da intervenišu u zaštitu poretka, odnosno „javnog reda i mira“, koji, „naravno“, ugrožava svaka kritika vlasti.
Strah, glupost, konformizam, ili apatija koja se pretvorila u beznađe?
Šta god da je,… u ovom trenutku bi ljepše bilo biti građanin Gruzije. Poražen od vlasti, ali – u borbi. S masom istomišljenika oko sebe, koji se vlasti ne boje niti se od nje sakrivaju po mišijim rupama. Nego joj poručuju: FUCK OFF!
