Između Bijeljine i graničnog prelaza sa Srbijom nalazi se tabla koja upozorava da je to teritorija Srbije. Postavio ju je srbijanski političar Živan Jakšić koji svakodnevno prelazi granicu i ilegalno kopa šljunak na obali Drine. Iako su u okviru Bosne i Hercegovine (BiH), hektari Jakšićeve zemlje pripadaju Srbiji.
Dvije države se već 25 godina ne mogu dogovoriti o liniji razgraničenja pa se granicom smatra rijeka Drina. No, Drina se pomjera i to pravi probleme. Zbog velikih naslaga šljunka u koritu razliva se na lijevu ili desnu stranu, praveći novo korito i ostavljajući 700 hektara bosanskohercegovačke teritorije u Srbiji i 2.900 hektara srbijanske teritorije u BiH.
Ogroman nanos šljunka ispod Pavlović mosta prijeti da ostavi most na suhom, a Drinu preusmjeri na drugu stranu (Foto: CIN)
Uz Jakšićevo imanje smještena je šljunčara firme „DMS Company“ koju vodi bosanskohercegovački političar Milan Dakić. Njegova firma je u BiH, a šljunak ilegalno kopa dvadesetak metara dalje – iz srbijanske zemlje, na istoj obali Drine. Obojicu su građani birali da budu dio vlasti i rade za javno dobro, a oni su iskoristili nedostatak kontrole na ovom području da bi nezakonito zaradili novac.
Kako bi Semberija bila zaštićena od poplava, šljunak se mora vaditi iz korita rijeke, a ne sa njenih obala kako to ilegalno rade šljunčari. Raskopavajući obale, oni omogućavaju da Drina plavi plodnu Semberiju.
„Zbog tog divljeg eksploatisanja šljunka veoma mali broj ljudi uzima iz korita, ne čisti se Drina“, kaže gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić.
Posljednje poplave iz 2014. godine napravile su stanovništvu Bijeljine štetu od skoro 400 miliona maraka.
Politika i biznis
Milan Dakić je poslanik Demokratskog saveza u Narodnoj skupštini Republike Srpske već šest godina, ali nikada nije učestvovao u skupštinskoj raspravi. Bez obzira na to, on ne odustaje od politike pa je i ove godine nosilac izborne liste za Skupštinu Opštine Bijeljina. U Semberiji je poznati šljunčar. Njegova firma se bavila samo uzgojem voća i povrća do 2013. godine, kada je Dakić odlučio kopati šljunak zbog najave velikih građevinskih projekata – gradnje autoputa i obilaznice oko Bijeljine. Iako on vodi posao, formalna vlasnica firme je njegova majka.
„Firma je, iz razloga samog mog opredjeljenja da se bavim politikom, meni predstavljala u toj politici problem. Ja sam morao da riješim ako želim da se bavim politikom – da se riješim firme“, kaže Dakić za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN).
On je na ovaj način izbjegao sukob interesa jer njegov „DMS Company“ radi sa javnim preduzećima i institucijama. Da je ostao vlasnik na papiru, to ne bi smio raditi.
Njegova firma je na samom rubu „ničije zemlje“, na parceli koja se u katastarskim knjigama vodi kao posljednja uz granicu sa Srbijom.
Bosanskohercegovačka firma „DMS Company“ kopa šljunak iz rupa koje pripadaju Srbiji (Foto: CIN)
Ta granica je iscrtana prije više od 130 godina, dok je uz ivicu placa tekla Drina, ali je rijeka od tada mnogo puta promijenila tok. Danas je od Dakićeve parcele udaljena više od tri kilometra. Karte prihvaćene Dejtonskim mirovnim sporazumom granicu sa Srbijom označavaju na Drini pa je pojas riječnog zemljišta od nekoliko kilometara širine ostao između katastarske i dejtonske granice. To je razlog zašto inspekcije obje zemlje, uglavnom, zaobilaze ovu teritoriju. Poslanik Dakić tu vadi šljunak i odlaže ga na svoju deponiju koja se nalazi na parceli u BiH. On to negira, iako su novinari CIN-a u krugu njegove firme zatekli mašine koje su prethodno ilegalno vadile šljunak.
„Moja firma nije kopala tamo gdje ste vi uslikali. Na moju sreću! Ja to vama kažem u oči! Na moju sreću, nije kopala“, tvrdi Dakić.
Na pitanje novinara odakle mu onda zalihe šljunka odložene u hrpama oko firme, on kaže da je riječ o količinama koje je legalno izvadio prethodnih godina iz Drine u mjestu Međaši. Tvrdi da za to ima dozvole od „Voda Srpske“, javne ustanove koja uređuje i kontroliše vodna područja u entitetu. „A, znate kolike? Svaka je bila 100 hiljada kubika, jer svi se borimo da dobijemo maksimum“, objašnjava Dakić.
Novinari CIN-a su otkrili da to nije istina.
Prema podacima „Voda Srpske“, „DMS Company“ je posljednji put 2014. godine legalno izvadio 24.700 kubika šljunka iz Drine u Janji. Iako nakon toga nije imala dozvolu, firma je do polovine 2018. prodala 41.000 kubnih metara šljunka više.
Poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Milan Dakić je vlasništvo nad firmom prepustio majci kako bi izbjegao sukob interesa (Foto: CIN)
Suočen sa istinom o dozvolama, Dakić je priznao da je pogriješio. Odgovornost za ilegalnu eksploataciju je pokušao prebaciti na radnike.
Za razliku od objašnjenja koje je poslanik ponudio novinarima, u njegovoj firmi su inspekciji sasvim drugačije pravdali porijeklo prodatog šljunka. Tržišni inspektori Republike Srpske (RS) su u zapisnicima zabilježili da je „DMS Company“ od 2017. do polovine 2018. godine kupovao šljunak od firme „Meljnik RS“ iz Bijeljine, a 2019. godine od „TOP-TIM gradnje“ iz Brčkog.
Direktor i jedini zaposleni u „TOP-TIM gradnji“ Slađan Čvrgić kaže da nikad nije prodavao šljunak Dakiću: „Ja sa šljunkom nemam veze“, tvrdi on. Njegova firma nikad nije imala dozvole za eksploataciju šljunka, a Čvrgić kaže da se bavi uvozom polovnih automobila.
Vera Petrić, vlasnica bijeljinske firme „Meljnik RS“, rekla je novinarima CIN-a da je prodavala šljunak Dakiću, ali nije dala informaciju kada je i koliko isporučila.
Dakićeva firma je prošle godine ponovo dobila dozvolu za vađenje šljunka i čišćenje Drine u Janji, mjestu udaljenom pet kilometara od deponije firme, ali do polovine ove godine tamo nisu ništa izvadili.
Gledaj i plači
Nadležnost inspektora Republike Srpske na „ničijoj zemlji“ nije zakonski regulisana pa oni ne kontrolišu komad bh. zemlje na desnoj obali. “Međunarodno priznata granica je Drina i, posmatrano iz tog ugla, za nas je to druga država“, kaže portparolka Inspektorata RS-a Dušanka Makivić.
I inspektori iz Srbije rijetko posjećuju komad svoje nadležnosti na lijevoj obali u BiH. Opštinski i komunalni inspektori tu nisu bili nijednom u posljednjih pet godina.
“Znate koliko interesuje inspektora iz Šapca ili iz Badovinaca da li neko pravi deponiju, a teritorija je njihova ovdje?! Šta njega briga za ovu stranu Drine!”, kaže načelnik Komunalne policije u Bijeljini Ratomir Draganić.
Vodni inspektori bi u zajedničkim kontrolama mogli raditi sa obje strane rijeke jer Republika Srpska i Srbija imaju Sporazum o saradnji u oblasti integralnog upravljanja vodama donjeg toka rijeke Drine, ali oni to rijetko rade.
Posljednji put su područje oko Graničnog prelaza „Pavlovića most“ posjetili 2018. godine. Tamo su zatekli bivšeg odbornika Socijalističke partije u Skupštini Opštine Bogatić iz Srbije Živana Jakšića Žiću dok je krao šljunak sa lijeve obale Drine u BiH. Iako su mu naredili da odmah prekine sa kopanjem, Jakšića to nije zaustavilo.
I novinari CIN-a su ga dvije godine kasnije zatekli u istom poslu. On već pet godina nema dozvolu za eksploataciju, ali radi.
„Garantujem, svako od ovih ljudi ko radi najbolje želi da dobije dozvolu i da radi ko čovek, ali procedura je ta tako teška da, jednostavno, čovek se nekad obeshrabri“, kaže bivši dugogodišnji opštinski odbornik.
On svakodnevno u svojim zrelim godinama, uz pomoć štapa i sa propusnicom za ratare prelazi granicu na Pavlovića mostu i u BiH kopa šljunak. Njegova braća i on ovdje imaju nekoliko stotina hektara zemlje za koju se države još nisu konačno dogovorile kome pripada. Tu je smještena firma „IM Jakšić“ u kojoj je kao vlasnik formalno upisan Žićin bratić Miloš Jakšić, ali ovaj političar kaže da on vodi posao i da je šljunčara njegova. Ovdje se radi punom parom − za nepun sat vremena je sa obale na kojoj je kopao šljunak odvezeno desetak kamiona materijala.
Političar Živan Jakšić Žića kaže da se decenijama iz zemljišta uz Drinu vadi šljunak za lokalne puteve: „Zato su ona jezera ostala. Trebalo je od Pavlović mosta uraditi put do iza Bijeljine“ (Foto: CIN)
Bez nelagode što je uhvaćen u ilegalnom poslu, objašnjavao je novinarima granice zauzete teritorije uz Drinu: „Ovo je bilo Despotovićevo, ovo Bukovo, a ovo je moje. (…) Nema, ništa ne rađa, samo taj kamen“.
Bilo kakvo kopanje na riječnim obalama, a kamoli nekontrolisano prekopavanje zbog šljunka, zabranjeno je i u Srbiji i u BiH jer se time povećava rizik od urušavanja i plavljenja naselja. Vodoprivredna preduzeća daju dozvole za eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnog korita kako bi se samo očistio put za slobodan protok vode.
Za taj posao putem javnog poziva angažuju firme koje moraju platiti izdavanje dokumentacije i naknadu za svaki kubni metar izvađenog materijala. Za to se u ovom dijelu BiH plaća najmanje marka i po, dok je u Srbiji duplo jeftinije.
Žića rupe nastale kopanjem godinama zatrpava komunalnim i drugim otpadom koji građani Bijeljine bacaju na divlje deponije uz rijeku. Na svakom koraku su hrpe smeća, stari namještaj, gume te šut i otpad koji se ne smije odlagati na deponiju. Nekima je teško i prići zbog smrada.
Zatrpavanje otpada je jedna od najopasnijih posljedica ilegalne eksploatacije šljunka. „To može da degradira kvalitet podzemnih voda trajno, a to je vrlo opasno“, kaže geolog Branko Ivanković, objašnjavajući da tako zatrovana voda ulazi u rezervoare pitke vode i može imati ozbiljne posljedice po zdravlje stanovništva.
Iako je odlaganje otpada na obale zabranjeno, Jakšić je uvjeren da gomilanjem građevinskog šuta štiti obalu od urušavanja. „Dolazi često inspektor, kaže svaka čast“, pohvalio se novinarima CIN-a.
Utisci jedinog inspektora koji je u posljednjih nekoliko godina bio u pograničnom pojasu su drugačiji od onoga što Jakšić tvrdi. Načelnik Komunalne policije u Bijeljini Ratomir Draganić se sjeća da je bivši bogatićki političar palio gume koje su mu dovozili vulkanizeri i da mu bosanskohercegovačka inspekcija nije mogla ništa: „Zapalio čovjek na svojoj zemlji, teritorija Srbije. Samo možemo gledati i plakati!“
Usko grlo
Uska grla Drine na kojima se rijeka najčešće razliva i plavi Bosnu i Hercegovinu nalaze se u Srbiji. Zbog nenadležnosti nad skoro tri hiljade hektara zemlje „Vode Srpske“ ne mogu angažovati domaće firme da očiste taj dio korita. Firmama iz Srbije te lokacije nisu isplative zbog velikih troškova transporta pa Drina ostaje puna šljunka i pod stalnim rizikom od poplava.
Miroslav Milovanović, direktor „Voda Srpske“, kaže da je zbog toga tražio od kolega iz srbijanskog vodoprivrednog preduzeća „Srbijavode“ da potpišu sporazum kojim bi dogovorili da Srbija vodi računa o desnoj, a Republika Srpska o lijevoj obali Drine.
„Naše kolege iz Ministarstva i Direkcije za vode Srbije zbog međudržavnih odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine su vrlo oprezne u tom smislu. Ne žele da naruše neke odnose na tom najvišem međudržavnom nivou“, kaže Milovanović.
A na najvišem nivou se o rješavanju pitanja granice skoro više i ne govori.
Radne grupe BiH i Srbije bezuspješno pokušavaju riješiti ovaj problem od 1996. godine. Od tada su se sastali samo nekoliko puta i nijednom nije razgovarano o teritoriji koju Drina premješta sa jedne na drugu obalu i problemima koje zbog toga imaju mještani pograničnih opština.
Dok do dogovora ne dođe, granicu u najvećem dijelu predstavlja Drina. Semberci je sve češće nazivaju divljom i neukrotivom zbog ogromnih šteta koje nanosi plodnoj ravnici. Semberija je oivičena Savom i Drinom, a u njih se ulijevaju i: Una, Vrbas, Bosna, Bistrica, Janja i mnoge druge bh. rijeke. Sva ta voda teče kroz bijeljinski kraj.
Poplave iz 2014. godine su ostavile grad sa štetom od skoro 400 miliona maraka. Mnogi Semberci koji su odrasli na rijekama kažu da ih od tada ne gledaju istim očima. Zanemarujući posljedice ilegalne eksploatacije šljunka, krive prirodu za katastrofu.
„2014. godine, kad je voda udarila, zakleo sam se neću više otići da se okupam nikad. Evo, koliko je, šest godina, nisam otišao“, priča Blagomir Burić iz bijeljinskog sela Popovi.
Gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić zna da Drina nije kriva za poplave: „Najveći problem je i u Drini, i u Savi, i u Bosni i u drugim što se ne čiste korita. (…) Ili se mora dizati nasip, ili se mora čistiti korito. E, tako vam je i sa Drinom“.
Iako bi se vađenjem više miliona kubnih metara šljunka iz korita smanjio rizik od poplava, a budžet imao zaradu, entitetske i gradske vlasti godinama troše milione maraka na gradnju obaloutvrda i nasipa.
Početkom sljedeće godine bi trebala početi i gradnja drinskog nasipa. Planirana dužina nasipa je 32 kilometra, a samo prva dva kilometra će koštati oko tri miliona maraka.
