Samokritičnost i prihvatanje odgovornosti za nezakonito postupanje, loše urađen posao ili netransparentnost u radu, nepostojeća su kategorija u ovdašnjoj politici. To pokazuje i svježi primjer iz Banjaluke i reakcija njenog gradonačelnika na proteste održane u srijedu u večernjim satima.
Pokazujući zavidan nivo svijesti, u suprotnosti sa autokratskim tendencijama u politici, za koju su građani tek nužno zlo a ne poslodavac za koga se radi i kome se odgovara, građani Banjaluke, okupljeni na mirnom protestnom skupu, iskazali su svoje nezadovoljstvo zbog, kako su naveli, bezrazložnog uništavanja “Kupusišta”, jedinog parka u mjesnoj zajednici Centar 1.
Okupljeni su istakli važnost očuvanja ove zelene oaze, jedne od najljepših u gradu. Iznijeli su zahtjev da se obustavi uništavanje parka i, koliko je moguće, zemljište vrati u prvobitno stanje, mada je šteta već učinjena. Ali ne potpuna, jer su protesti organizovani na vrijeme da se upozori i pokuša spriječiti “planiranu sječu polovine stabala u ovom parku u drugoj fazi njegove izgradnje”, kako se navodi.
Građani su iznijeli ozbiljnu optužbu da su građevinski radovi započeti bez obezbijeđenih lokacijskih uslova i građevinske dozvole.
I umjesto da odgovori na precizno formulisanu optužbu i eventualno demantuje tvrdnje iznesene na protestu, stavljajući javnosti na uvid neophodnu dokumentaciju ili se “pospe pepelom” i izvini i preuzme i moralnu i svaku drugu odgovornost, gradonačelnik Stanivuković, potvrđujući valjda optužbe da je on ustvari mini Dodik, igra, kao i uzor mu, kad god naiđe na neku prepreku, bez obzira na temu, na kartu nacionalizma, te na proteste reaguje izjavom: “Zar je moguće da Srbima smeta ćirilica u centru Banjaluke?” Aludiraći na to da su protesti organizovani protiv navodne izgradnje “Ćiriličnog parka”. I sugerišući, valjda, da se tu radi o nekim izrodima i izdajnicima. Ili “autošovinistima”, što je omiljena uvreda nacionalista ljudima neopterećenim tim osjećajem i pogledom na svijet.
I tu uvredama nije kraj, nego se građanski protesti, kako je to manir vlasti u cijeloj državi (radilo se o protestima protiv nelegalnih deponija smeća, devastacije šuma, uništavanja rijeka, gradnje nelegalnih objekata, otvaranja rudnika, donošenja zakona kojim se narušavaju ljudska prava i građanske slobode ili, eto, spornim intervencijama na zelenim površinama u gradu) – povezuju sa strankama, odnosno opozicijom. Kao da su građani maloumni i ne znaju se sami pobuniti protiv stvari koje im narušavaju kvalitet života.
A pritom, kakve uopšte veze ima ko podržava ili čak organizuje proteste? Priča o tome je samo još jedan prozirni trik kojim se pokušava skrenuti pažnja sa suštine, odnosno pitanja – postoje li ili ne dozvole neophodne za ono što vlast radi?
A onda se – kao da sve ovo nije već i previše degutantno – ide sa najprizemnijom patetikom i pred demonstratnte, koji traže da vide dozvole za radove koji se vrše, gura djecu. Pa I ta patetika zaogrće “nacionalnim osjećajima”.
“Nema teme koju neće kritikovati, samo zato što dolazi od onog koga ne vole, makar to bile i sprave na kojima će se igrati djeca i to u obliku slova ćirilice”, kaže Stanivuković.
I na kraju, odbijajući očito svaku ličnu odgovornost za nastali problem, Stanivuković izjavljuje:
“Jedva čekam da čujem one koji sada sumnjaju u ovu ideju kada vide kako će ova zelena površina izgledati nakon uređenja! Da li će i tada biti ‘betonizacija’ ili će priznati da su ipak pogriješili?”.
Ne shvatajući, prvo, da je eventualna ljepota parka koji se gradi, zanemariva spram “ljepote” pravne države i demokratije. Te da to što će park možda na kraju ispasti lijep i ugodan za boravak, neće umanjiti problem njegove bespravne gradnje i zaobilaženja lokalne zajednice, odnosno građana pri donošenju odluka (Ako je istina da se gradi bez neophodnih dozvola. A svakako je istina da se gradi bez saglasnosti lokalne zajednice).
A drugo, ako dozvole slučajno i postoje i park će (hajde da još jednom povjerujemo riječima jednog političara) zaista biti lijep i strahovi građana koji protestuju se pokažu neutemeljenim (rezultatom iskustva pretočenog u narodnu mudrost “Kog su guje jele, i guštera se boji”), ostaje činjenica da je za čitav ovaj problem i proteste odgovoran Gradonačelnik i njegov tim. Jer ako je sve ostalo zaista u redu, ono što definitivno nije u redu je natransparentnost u radu i nedostatak komunikacije s građanima.
Da bi stvar bila problematičnija, prije ovoga održani su neki sastanci Gradonačelnika sa predstavnicima mjesne zajednice u kojoj se park nalazi. “Ali razumjevanja nije bilo, kao ni sa vlastima u prethodna dva mandata”, navodi predsjednik savjeta te mjesne zajednice, spominjući njihove zahtjeve da park zadrži prirodan izgled i protivljenje “unošenju betona” u park. Dodamo li na ovo i da je cilj okupljanja bio da se spriječi planirana sječa polovine stabala u ovom parku u drugoj fazi njegove izgradnje, naprosto je nejasno na čemu Gradonačelnik zasniva svoje teze o zavedenosti građana od strane nekih stranaka i da će građani biti oduševljeni kad na kraju vide kako će park izgledati.
On građanima, stanarima zgrada u okolini parka, koji,su najzainteresovaniji za njegov izgled i koji, naglasimo, već godinama sami brinu o njemu, nosioci su svih akcija koje su se odnosile na ovaj park, počevšio od kupljenja lišća do orezivanja drveća, nije uspio da (argumentovano!) objasni da nema potrebe da brinu i da je ono što je on naumio u njihovom interesu, a ne u interesu njegove političke kampanje, u kojoj se, kao i u slučaju nepoštovanja prava manjina u ovom gradu, pokušava predstaviti kao zagovornik “tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti”, ma šta to značilo (a iz usta naših političara znači uglavnom najgore moguće).
I pritom se On sa nezadovoljstvom osvrće na proteste građana, koji su ranije, upravo, nevjerovanjem političarima i žestokom pobunom sprječili da se izmjenom regulacionog plana na prostoru parka izgradi jedanaestospratnica.
No, očito se radi o još jednoj klasičnoj situaciji u kojoj ovdašnji političari građanima poručuju “Pa jel više vjerujete svojim očima nego meni?” i u kojoj se ljute kad građani pokažu građansku svijest i demokratsku kulturu, koja podrazumijeva “rezervu” prema bespogovornom prihvatanju diktata vlasti, o bilo čemu da se radi.
A očito je i da se radi o još jednom dokazu da ovdašnji građani ipak nemaju vlast kakvu zaslužuju – kako to vole komentarisati cinici, kojima su uvijek za sve krivi građani i njihove odluke na izborima. Nego da su mnogo bolji od nje i njene prizemne politike.
