Posljednji masovni protesti u BiH bili su prije deset godina. Krenuli iz Tuzle, obilježili 2014. godinu, potaknuli ostavke, kulminirali paljenjem zgrada i imovine. Hiljade nezadovoljnih građana tražili su smjenu brojnih političara i bolji sistem za sve. Dobili nismo mnogo, ali su ovi protesti ostali u sjećanju kao znak da i građani imaju pravo reći šta žele.
Tuzla 7. februara 2014. godine – zapaljene zgrade Vlade kantona i Općine Tuzla, više od 10 hiljada građana na ulicama. Danas, na obilježavanju desete godišnjice protesta, ispred zapaljene zgrade SodaSo više novinara nego nezadovoljnih stanovnika.
“Ako sudimo po tome, samo smo nezadovoljni mi, nas šačica ovdje prisutnih. Onda mi živimo državi blagostanja, gdje sve fercera kako treba, gdje je sve na svom mjestu”, kaže Sakib Kopić, predsjednik Sindikata solidarnosti.
A blagostanja je malo, problema mnogo i teško da je šta na svom mjestu. Kada se u Francuskoj organiziraju protesti, mi aplaudiramo i navijamo za radnike. No, kada bi trebalo izaći na naše ulice, rijetko ko bi se odazvao. Oni koji su prije 10 i 15 godina tražili svoja prava, blokirali saobraćaj i spavali na ulicama, otvoreno kažu da radnički pokret više ne postoji.
“Ovdje nema te kategorije. Niti mi trenutno ni u jednom segmentu – to smijem garantovati – ni među studentima, ni među omladinom, ni među radnicima, ni među penzionerima nemamo ljude, vođe, koji su spremni da povedu ovaj narod”, ističe Dževad Mehmedović, bivši radnik kompanije Dita.
Hasan Užičanin bivši je radnik fabrike obuće Aida: “Ja bih i danas izlazio u proteste, ali vidite da niko neće, narodu je, izgleda, dobro. Jutros čitam informaciju, borcima povećana nalmada 0,16 feninga po mjesecu u Armiji. Kako ih nije sramota? Borac za 5 maraka što dobija mjesečno ne može kupiti toaletni papir da mu bude mjesec dana”.
Protesti, paljevine, smjene vlada, plenumi. Od svega toga izgleda da kao društvo ništa nismo naučili. Mnogi danas kažu da je situacija gora nego 2014. godine.
“Živimo na nekoj margini, na nekom prosjeku, na nekoj socijali, a niko apsolutno ništa ne preduzima. Sva reakcija javnosti se svodi na društvene mreže”, upozorava sociologinja Smiljana Vovna.
Građani koje smo sreli danas kažu da se za deset godina ništa naročito nije promijenilo, te smatraju da su potrebni novi protesti.
Kao podsjetnik na najmasovnije proteste u modernoj historiji BiH ostala je samo zapaljena zgrada SodaSo, nekadašnje sjedište Vlade TK-a. Posljednjih godina nema protesta, ali zato ima masovnih odlazaka.
