”Kada ne bi bilo žena, dijamant bi bio samo običan kamenčić”, zapisao je svojevremeno Victor Hugo.
No, nastranu, muške, ponekad i nehotično uvredljive, a često i otvoreno šovinističke opaske o ženama. Ženin put kroz istoriju bio je (i jeste) trnovit i posut i kamenčićima ali i kamenicama i stijenama – raznim vrstama prepreka. Možda jedna od najvećih koje su žene uspjele svladati i prevazići je žensko pravo glasa, odnosno uskraćivanje im ga. Ako se vratimo kroz povijest, dolazimo do točke u 1893. godini kada su prvi put žene dobile pravo glasa. Dogodilo se to na dalekom Novom Zelandu. I malo po malo, „preplivao je“ ženski pokret i Tihi ocean, lagano se useljavao u brojne zemlje diljem cijeloga svijeta. Trebalo je 52 godine da se nastani i na prostore negdašnje Jugoslavije, u kojoj žene prvi put svoje pravo glasa koriste 1945. godine, na prvim izborima sa ozakonjenim općim, jednakim, tajnim i izravnim pravom glasa muškaraca i žena sa navršenih 18 godina.
Sa pravom glasa, trebala je doći i opća rodna ravnopravnost, garantovana različitim međunarodnim konvencijama i lokalnim zakonima. No, ponajviše zbog otpora patrijarhalnog društva – zbog koga su zakoni često ostajali tek „mrtvo slovo na papiru“ – do nje nikad u potpunosti nije došlo. Niti je ikad iskorijenjeno nasilje nad ženama, kao pratilac i posljedica te neravnopravnosti. Zato i danas svjedočimo raznim oblicima nasilja kojem su žene u društvu i porodici izložene. I psihičkom i fizičkom. Sve do najstrašnijeg – femicida.
Povodom Međunarodnog Dana žena, postavljamo pitanje: Koliko se čuje glas žena? Koliko su žene spremne podići svoj glas? Vrijedi li boriti se iznova svaki dan? I odgovore pokušavamo naći analizirajući iskustva građanskih aktivistica u BiH, iz različitih bitki koje biju, braneći ljudska i građanska prava i prirodu u ovoj zemlji.
Recimo,… gospođa Naza Spahić iz Jablanice. Sad već u svojim zrelim godinama. Život je nije mazio. Preživjela je, kako se u narodu kaže ‘i sito i rešeto’. I unatoč svim problemima i poteškoćama koji su joj stajali na putu, sve ih je svladavala. I to s uspjehom! Jedan od njenih posljednjih poduhvata je borba za spas rijeke Doljanke. Padale su kroz godine i prijetnje, uvrede, verbalni šamari. Naza nije odustajala. Nije se predala niti na trenutak. Zajedno je sa svojim kolegicama i kolegama, mlađim i starijim, kao najglasnija i najhrabrija među njima u prvom redu stala na branik domova. Na branik budućnosti. U obranu rijeke. Prirode. Svog i djetinjstva današnjih i budućih klinaca koji će prve plivačke zamahe napraviti na Doljanci. Baš kao što su ona i drugi članovi NGG „Za Doljanku“ radili u djetinjstvu. Borila se protiv korumpiranog sustava, nepravde, podilaženja bogatima. Sa svojim je istomišljenicima iz Udruge zagovarala da se nepravdi stane u kraj. I krenule su padati ilegalno izdane dozvole. Okolišne, građevinske. Sve je to Nazi i njenim kolegama dodatno davalo vjetar u leđa jer su bili još uvjereniji da su na pravom putu. Na posljednjem susretu, prepričava mi Naza razgovor svog školskog kolege s onima koji žele mHe na Doljanci a koji im je rekao, parafrazirat ću: „Naza! Pa vi niste svjesni koga imate za protivnika. Ta šta zacrta, to će i napraviti“. I bio je u pravu. Naza Spahić je svjetlo i primjer kakva aktivistica treba biti!
Nešto više od 120 km dalje, u Zenici su se mlade Medina Juhić i Jasmina Osmančević uhvatile u koštac sa beskrupuloznim sustavom naše zemlje. Obećani novac koji je svim nezaposlenima namijenila Vlada FBiH, netko je iz Zavoda za zapošljavanja ZDK jednostavno odlučio ne isplatiti pod izgovorom da sustav ne radi. Medina i Jasmina nisu časile časa pa su javnost digle na noge. Slale su dopise, potpisivale peticije, ukazivale, prokazivale, prosvjedovale. I tako 10 mjeseci bez prestanka. Trud i borba su urodili plodom! I sustav je proradio. Novac je, zahvaljući ovim ženama, stigao u ruke svih nezaposlenih. Jer one nisu ustuknule niti se predavale!
A tu su i mlade, odvažne, neustrašive borkinje Sara Tuševljak i Sunčica Kovačević koje su se, u želji da zaštite Kasindolsku rijeku, suprotstavile pohlepnom investitoru u mini hidroelektrane sa „dobrim vezama“ u vlasti, spriječivši uništavanje te rijeke i njenog biljnog i životinjskog svijeta, a dugoročno spriječivši i mogućnost uništenja potencijalnog izvora vodosnabdjevanja za područje koje već pokazuje probleme u tom kontekstu. Pritom je, u više navrata investitor tužio Saru i Sunčicu zbog navodne klevete prijeteći im daljnjim tužbama ukoliko nastave javno govoriti o ovom ekocidu. No, one nisu poklekle niti se prestrašile. Hrabro su nastavile dalje. A njihova je odlučnost rezultirala obustavljanjem rada jedne već izgrađene mini hidroelektrane i zaustavljanjem izgradnje dodatne dvije.
Dakle, pomenute aktivistice i mnoge druge koje se bore za građanska i ljudska prava ili zaštitu prirode, u ovoj zemlji i suprotstavljaju korupciji (pomenimo na ovom mjestu i prvu bh „zviždačicu“ Irinu Lovrić) nisu defetistički govorile „Šta mi tu možemo uraditi?“, niti su lamentirale „Zašto neko nešto ne poduzme?“, nego su se hrabro same ili sa grupom istomišljenika, suprotstavile negativnim društvenim pojavama s kojim su se suočile. I nisu odustale. Pokazavši da se odlučnošću, hrabrošću i aktivizmom (uz pomoć krhke pravne države, koja je najbolji saradnik građanskih aktivista u ovoj zemlji), stvari mogu mijenjati nabolje.
I za kraj, podsjetimo se hrabrih žena Kruščice, heroina čija je borba nadahnjivala i nadahnjuje ne samo ovdašnje nego i građanske aktiviste i aktivistkinje širom svijeta, za šta su dobile i ugledno međunarodno priznanje. One su svojim tijelima branile rijeku Kruščicu, dugih pet stotina dana ne dozvoljavajući prolaz mehanizaciji preko mosta koji danas nosi njihovo ime. Odolijevale su zastrašivanju i fizičkom nasilju policijskih specijalaca, u oklopima i s palicama u rukama. Jedna od tih hrabrih žena, Advija Trako, jedne se prilike prisjetila svih tih događaja i kazala: „Sad me odmah hvata jeza kad se toga sjetim. Zaista, gazili su, tukli su, udarali, bili nas. I tada se stvorio taj inat i prkos! Pomislila sam – nećeš! E, sad nećeš! Udario si na najnježniju stvar u životu, to je žena. Dalje nećeš!“ I zaista – nisu uspjeli. Hrabre žene Kruščice su izvojevali i tu, a, u nastavku, i pravnu i političku pobjedu. I hidroelektrana na njihovoj rijeci, iz koje rukom zahvate i popiju vodu, nikada nije sagrađena.
Dakle,… svjesni svih problema države u kojoj živimo i moguće težine takvog izbora, ipak, primjeri koje navodimo, i mnogi drugi, pokazuju da se vrijedi boriti. I da se mora boriti. I da su žene u toj borbi u najmanju ruku ravnopravne, a u nekim slučajevima – kao u primjeru Kruščice – i ključni akteri, u stvaranju boljeg i pravednijeg društva.
Drage žene, za sve vas, koje možete i kad mislite da ne možete, sretan vam Dan žena i da svaki dan uživate u blagodetima ženstvenosti!
Jer, podsjetimo, 1912. godine, na velikom štrajku tekstilnih radnica tvornice Lawrence, koji je u istoriji ostao zapamćen kao „Bread and Roses Strike“, Rosa Schneiderman, citirala je pjesmu Jamesa Oppenheima, rekavši: “Radnica mora imati kruha, ali mora imati i ruže.”
