Ovih dana u izdanju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, kao rezultat međunarodne konferencije, objavljen je zbornik „Suvremeni populizam i njegove političke posljedice: Diskursi i prakse u Centralnoj i Jugoistočnoj Europi“, urednika Harisa Dajča, Isidore Jarić i Ljiljane Dobrovšak. O tome kako je populizam, kao politički vrlo raširen fenomen, postao važna istraživačka tema, osobito u regionalnom kontekstu, razgovarali smo s jednim od autora zbornika, Ognjenom Radonjićem, redovitim profesorom ekonomije na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu.
NACIONAL: Ne samo kao diskurzivni oblik već i kao način mobilizacije građana i legitimiranja režima neovisno o njegovim stvarnim obilježjima, populizam ima svoje politički lijeve i desne oblike. Zašto je populizam trenutno, kako se čini, predmet brojnih istraživanja i koja su njegova glavna obilježja?
Ideologija slobodnih tržišta ili kako se danas češće zove neoliberalna paradigma svoj zamah uzima početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu u skladu s interesima krupnog kapitala koji je tražio svoju unosnu oplodnju kroz domaću privatizaciju, suzbijanje države blagostanja i prodor u zemlje koje su bile zatvorene za strane investicije. Neophodan input za širenje globalnog tržišta desio se krajem iste dekade, s padom Berlinskog zida i svoj vrhunac doživljava krajem devedesetih, kada je prvi put nakon Drugog svjetskog rata broj demokratskih zemalja u svijetu nadmašio one u kojima vlada neki oblik diktature. Činilo se da je ideologija slobodnih tržišta odnijela pobjedu sve do izbijanja globalne financijske krize 2008. u Americi i dužničke krize u Eurozoni 2009. Od tada ulazimo u period povlačenja demokracije i narastanja diktatura čiji broj ponovo prelazi demokratski nastrojene zemlje. Budući da je populizam specifičan oblik diktature, prirodno je da ga demokratski orijentirani istraživači proučavaju, a razumijevanje populizma preduvjet je razumijevanja mana suvremenih demokracija kako bismo pokušali te mane ili suzbiti ili minimizirati. Ukratko, ključne karakteristike suvremenog populizma su zadržavanje privida demokracije i istovremeno preuzimanje ključnih demokratskih institucija (zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, nezavisnih kvazi-državnih institucija, organizacija civilnog društva itd.) i stavljanje pod kontrolu velike većine medija koji postaju njihovo propagandno glasilo. Suvremeni populisti u biti mnogo manje vladaju strahom u odnosu na diktatore dvadesetog vijeka i dominantno kroz opsjenu, manipulaciju informacijama i korupciju. Diktatori dvadesetog vijeka koristili su propagandu za utjerivanje straha i lojalnosti i za širenje svoje ideologije. Današnji populisti propagandu koriste za podizanje svoje popularnosti, održanje na vlasti, prisvajanje zasluga za događaje koji im idu u prilog i prebacivanje odgovornosti na vanjske i/ili unutarnje neprijatelje za događaje koji štete njihovoj reputaciji.
‘Karakteristike populizma su zadržavanje privida demokracije i istovremeno preuzimanje ključnih demokratskih institucija i stavljanje pod kontrolu medija’
NACIONAL: Populističkoj politici svojstveno je korištenje ekonomskih kriza, nezadovoljstva i strahova građana da bi se realizirali neki politički ciljevi, pri čemu se obraća što širem spektru građanskih pozicija i nezadovoljstava…
Suština suvremenih populista jest da je njihova jedina ideologija doći i opstati na vlasti. U tom cilju, ovisno o kontekstu, koriste ideologiju ljevičara, centraša i desničara kako bi im zahvat bio što veći. Za takvu strategiju ekonomske krize su idealne jer su one rasadnik osjećaja nepravde i straha, odnosno, osjećaja bijesa, nezadovoljstva i nesigurnosti. U toj situaciji značajno se širi prostor za manipulaciju jer su ljudi spremni povjerovati u skoro sve kako bi poboljšali svoj položaj i oslobodili se odgovornosti za loš položaj u kojem se nalaze. Ljudima je potreban mesija koji će im obećati „zlatno doba“ i uvjeriti ih da odgovornost za nevolje nije u njima, već u drugima. Tako nezadovoljni glasači stječu osjećaj identiteta i zajedništva, što je moćno sredstvo za mobilizaciju masa u cilju ispunjavanja interesa vođe.
NACIONAL: Koja to svojstva populizma imaju učinak da birači ponekad biraju političare protivno svojim ekonomskim ili nekim drugim interesima?
Nadovezat ću se na prethodne odgovore – suvremenim populistima propaganda služi za opsjenu u cilju podizanja svoje popularnosti, zadobivanje podrške širokih narodnih masa i samim tim koncentraciju moći. Kako bi propaganda postigla svoj cilj, ona je s jedne strane usmjerena na zatupljivanje masa kroz bombardiranje dezinformacijama, trivijalnostima, prostaklukom i govorom mržnje i s druge na suzbijanje kritički nastrojenog dijela društva. Kroz proces zatupljivanja, ljudi se pretvaraju u podanike kojima lična odgovornost postaje teret kojeg su oni više nego voljni da se odreknu. I tu priliku čeka vođa – na sebe preuzima njihovu odgovornost čime ljudi gube osobni identitet, ali ne i privid da ga i dalje posjeduju. Privid identiteta je održiv jer se mase identificiraju sa svojim vladarom. Glasači biraju protivno svojim interesima jer su im isprani mozgovi i jer im je lakše, sasvim oportuno i konformistički, odgovornost za svoje neuspjehe prebaciti na druge. Ima i toga da je u sredinama u kojima je populacija manje obrazovana i kulturno prosvijećena, maltretiranje slabijih od sebe rasprostranjena praksa, tako da je nasilnik na čelu države, odnosno, podrška za takve ljude, sasvim razumljiva – sličan se sličnom raduje. S druge strane, dobro informirana manjina koja s lakoćom razobličuje opsjenu potpuno je marginalizirana i nema pristup dominantnim medijima, zbog čega njihovo mišljenje ostaje zarobljeno u uskom krugu ljudi. Također, ta manjina pod konstantnim je medijskim pritiskom i česti su slučajevi namještanja raznoraznih afera kako bi se diskreditiralo neistomišljenike.
‘Proces potpunog preuzimanja vlasti je postupan – dok je na vrhuncu, vođa svakih godinu-dvije organizira izbore iz kojih izlazi sa sve većim brojem glasova sve do potpune dominacije’
NACIONAL: Možete li navesti neke zajedničke karakteristike aktualnih europskih populizama, uzmemo li u obzir specifičnost svake države?
Zajedničko im je to što jašu na nezadovoljstvu koje objektivno postoji u značajnom segmentu društva; nesputana tržišta imala su kroz marginalizaciju države blagostanja, financijske krize i deindustrijalizaciju i izvoz proizvodnje u azijske zemlje, za posljedicu izraziti rast u nepravednosti u raspodjeli bogatstva i dohotka, gdje se s jedne strane nalazi ogromna većina gubitnika i s druge strane ogromna manjina dobitnika. Osim toga, posljedice brojnih ratova koje su vodile zapadne zemlje, od Libije do Iraka, Afganistana i Sirije, kao i razarajuće klimatske promjene koje najviše pogađaju siromašne zemlje Afrike, valovi su izbjeglica koji pokušavaju naći način da prežive. Druga strana medalje je da populisti vrlo vješto koriste te probleme kako bi, kroz manipulaciju informacijama i prijemčivu retoriku, mobilizirali mase – targetiraju krivce, bilo da je to prethodna vlast, korumpirana elita, velike korporacije i banke, izbjeglice ili etničke manjine koje im otimaju poslove i bave se kriminalom itd. Istovremeno nude jednostavna rješenja za komplicirane probleme u cilju navodne zaštite volje naroda. Dakle, jedino su oni predstavnici i izvršitelji autentične volje naroda i ono što ih kvalificira za tu poziciju su njihove vrline poput stručnosti, znanja, hrabrosti i moralnosti. Riječju, oni uzlijeću na društvenim podjelama i učvršćuju svoju vlast kroz produbljivanje tih antagonizama, što zasigurno ne vodi rješavanju već isključivo daljem multipliciranju problema.
NACIONAL: U članku koji ste napisali s Rosanom Antoni Kotorchevikj pišete o karakteristikama populizma u Hrvatskoj i Srbiji polazeći od zajedničke povijesti. Koje su to zajedničke značajke, a u čemu se populističke politike Srbije i Hrvatske danas razlikuju?
Općenito govoreći, mislim da nam je zajedničko da nijedna vlast ne može opstati bez zapadne podrške. Zapadu je na ovim prostorima demokracija periferno pitanje. Tako je, naprimjer, nedavno američki ambasador u Srbiji Christopher Hill na jednoj televiziji izjavio da ako nismo zadovoljni stanjem u Srbiji, pogledamo što se događa u Sjevernoj Koreji. Dakle, poruka je da može biti i gore zbog čega trebamo biti zadovoljni onim što imamo. Ključni su im mir, politička stabilnost, otklon od Rusije i Kine, strane investicije koje se svode na manualne poslove i dobar smo izvor emigracije pretežno obrazovane radne snage. Zajednička nam je i korupcija kao sredstvo za otimačinu javnih resursa, čime država prerasta iz javne u privatnu stvar. Skretanje pažnje s problema na koje kao obični građani možemo utjecati (korupcija, kriminal, nekompetentnost, partijsko kadroviranje, nepotizam itd.) na probleme na koje ne možemo utjecati (svjetski geostrateški pomaci, nastupajuća globalna ekonomska kriza, nacionalno pitanje itd.), moćno je sredstvo za uništavanje racionalnog sagledavanja stvarnosti i prikrivanje privatizirane države.
Ključna razlika je u tome što je Hrvatska članica EU-a. Ta razlika čini da je Srbija u raljama, ne samo Zapada već i Rusije i Kine, da je stjecište organiziranog kriminala i pranja novca i da smo, poput afričkih kolonija, ekološki deponij i izvor jeftine radne snage. Također, za razliku od Srbije, u Hrvatskoj postoje neki sudski epilozi velikih korupcijskih afera, veća je sloboda medija, ali i podjela vlasti. U Srbiji naprednjaci kontroliraju sve, od mjesne zajednice do parlamenta, dok je u Hrvatskoj predsjednik iz jedne stranke, premijer iz druge i gradonačelnik Zagreba iz treće stranke. Također, Hrvatska je pokazala da je vlast moguće promijeniti na izborima. Nažalost, u Srbiji to nije slučaj.
NACIONAL: Postoje li u ovom trenutku teme koje populistički diskursi ovih prostora izbjegavaju? Recimo, Haris Dajč i Nataša Jovanović Ajzenhamer govore o kritici kapitalističkog sustava kao nepopularnoj temi i lijevih stranaka?
Oh, kako da ne. Izbjegavaju govor o korupciji, koja je ključni sastojak njihove vladavine. Naime, slično mafijaškom uređenju, u privatiziranoj državi struktura vladavine je piramidalna. U bazi te piramide su egzistencijalni strah i siromaštvo. Na vrhu piramide je mala skupina ljudi koja pokušava kontrolirati cijeli sustav. Na srednjim nivoima organizacijske hijerarhije naizmjenično ili sukcesivno primjenjuju se korupcija, lažna obećanja, ucjene i prijetnje. Ta korupcija ide od sitne do one u samom vrhu vlasti, zbog čega se tu vlast ne promatra kao servis za građane već kao batina i plijen. Država koja je partijski plijen, a ne mehanizam za redistribuciju društvenog blagostanja, nije transparentna. Zakonska regulativa često se mijenja i retroaktivno primjenjuje kako bi se nezakonito djelovanje naknadno ozakonilo. Tako se suzbija izvjesnost i afirmira arbitrarnost. Pravosudni sustav je selektivan, gdje se sitni prekršaji sankcioniraju čime se stvara iluzija funkcioniranja vladavine prava. Kod krupne korupcije na sudovima stradaju samo bivši suborci ili politički oponenti, sve u cilju osobnog obračuna. Dosljedno, ljudi u vrhu države potpuno su zaštićeni jer su policija, sigurnosne strukture, tužilaštvo i sudstvo pod njihovom kontrolom. Slično je i s medijskim glasilima, gdje postoje džepovi neovisnog novinarstva koji se koriste kao argument medijskih sloboda, pri čemu je bit u tome da su novinari i neistomišljenici koji nastupaju u tim medijima pod hajkom i ne mogu doprijeti do šire javnosti.
NACIONAL: Kada se govori o populizmu, često se spominje kriza reprezentacije…
Naravno, u tome i jest poanta populizma. Prvi je i osnovni korak populista stjecanje popularnosti kroz isticanje svojih vrlina. Međutim, oni dobro znaju da je popularnost promjenjiva kategorija zbog čega, kada dođu na vlast, počinju raditi na koncentraciji moći kroz preuzimanje izvršne, sudske i zakonodavne vlasti, neovisnih kvazi-državnih institucija i medija. Istovremeno, utjecajne neistomišljenike koje je moguće kupiti oni kupe, dok one koje ne mogu proganjaju. Proces potpunog preuzimanja vlasti je postupan – dok je na vrhuncu popularnosti, vođa svakih godinu-dvije organizira izvanredne izbore iz kojih izlazi sa sve većim brojem glasova sve do potpune dominacije, što mu daje moć za stavljanje pod kontrolu skoro svih dijelova sistema. To je scenarij koji se desio u Srbiji. Pogledajte samo srpski parlament. On ne služi ničemu. Tamo se vrijeđaju, klevetaju, svađaju, koškaju, gledaju pornofilmove na svojim mobitelima… Dakle, predstavnički sustav koji je pod partijskom kontrolom ukida svaki vid osobne odgovornosti s očekivanim ishodom pretvaranja skupštinskih zasjedanja u reality show.
‘Alternativa populizmu je u inkluziji, toleranciji, pravednijoj raspodjeli društvenog blagostanja i borbi protiv korupcije i kriminala. Potrebna je politička podjela moći’
NACIONAL: Zašto se događa da unatoč svijesti o lošoj politici, birači iznova biraju iste predstavnike?
U pitanju je kombinacija triju faktora, a to su: primitivizam i glupost – oni zaista podržavaju vođu i vjeruju u njegove laži; strah – od materijalne uskraćenosti, fizičke ugroženosti, posljedica koje mogu trpjeti osobe iz bliskog okruženja itd; korupcija – plaćenici kojima se otvara mogućnost da, nasuprot osnovnim meritokratskim načelima, povećaju svoje materijalno blagostanje, kao i da zauzmu pozicije koje će im omogućiti da maltretiraju one koji su ispod njih na hijerarhijskoj ljestvici.
NACIONAL: Što je alternativa populističkoj politici?
Nema tu posebnog recepta za nas i za druge. Rješenje je u inkluziji, toleranciji, pravednijoj raspodjeli društvenog blagostanja i borbi protiv korupcije i kriminala. Treba raditi na društvenoj koheziji i povećanju društvene mobilnosti, kvalitetnom informiranju, zdravstvu, sudstvu, obrazovanju i kulturi. Potrebna je politička podjela moći – društva se sastoje od različitih društvenih grupa s divergentnim ciljevima. Stabilna demokracija podrazumijeva snažne institucije sa zadatkom da putem kompromisa usklade interese različitih društvenih grupa. Demokracija ne podrazumijeva da većina može raditi što hoće – to je logika rulje. U demokratskim društvima zadatak većine je braniti prava manjine. Da parafraziram Churchilla, demokracija nije savršena, ali mi bolje nemamo.
