U javnom bosanskohercegovačkom prostoru često možemo čuti da građani ne koriste dovoljno pravo na mirna, javna okupljanja koja su sastavni dio osnovnih ljudskih prava u zdravim demokratijama. Ako uzmemo u obzir nagomilane probleme u bh. društvu, konstantnu krizu kroz koju prolazimo, korupciju, kriminal i druge društvene devijacije, ovi navodi imaju svoje utemeljenje. Ipak, stvari nisu tako jednostavne.
Zbog loše zakonske regulative u BiH, mnogi se uopće i ne usude organizirati proteste. Kako se u nedavno objavljenom OSCE-ovom izvještaju pod nazivom „Uživanje slobode mirnog okupljanja u Bosni i Hercegovini: Zapažanja monitoringa Misije OSCE-a u BiH“ navodi, BiH trenutno ima 12 različitih zakona koji direktno uređuju slobodu okupljanja. No, ako izuzmemo Distrikt Brčko, kantonalni zakoni i zakon u Republici Srpskoj skoro uopće nisu usklađeni s međunarodnim standardima.
ZABRANE PROTESTA, NEREALNI ZAHTJEVI, PRIJETNJE KAZNAMA…
Problemi s kojima se suočavaju organizatori različitih vrsta javnih protesta su mnogobrojni – od brojnih nerealnih zahtjeva i ograničenja, preko prijetnji kaznama organizatorima, pa sve do policijske brutalnosti.
Branko Ćulibrk učestvovao je u organizaciji brojnih protesta, kako u Federaciji, tako i u Republici Srpskoj. Svoj doprinos dao je u održavanju povorki ponosa u Sarajevu, obilježavanju Dana bijelih traka u Prijedoru, protesta u Banjoj Luci…
Za Žurnal ističe da je njegov utisak da se u posljednje vrijeme ograničava jedno od osnovnih ljudskih prava: „Vidimo da se pravo na javno okupljanje zaista ograničava i da su sve veće restrikcije, posebno u RS-u. Znam kroz koju agoniju već unazad tri godine prolazimo u smislu tih sigurnosnih provjera, gdje nas policija ograničava. Prošle i pretprošle godine smo bili u situaciji da nam je policija jasno rekla da, ukoliko se na samom skupu pojave članovi grupe „Pravda za Davida“, da će skup biti zabranjen, prekinut i slično.“
O problemima koje su članovi grupe „Pravda za Davida“, a koji su mnogo puta javno tražili pravdu i istinu u vezi s ubistvom Davida Dragičevića, često smo pisali. Danas, onemogućava im se održavanje protesta tamo gdje je sve i počelo – na Trgu Krajine.
„Mi smo tokom 2019. i 2020. godine pokušali u nekoliko navrata organizovati skupove, mislim pet ili šest puta. Naravno, svaki put smo uredno, u skladu sa zakonskom procedurom, popunjavali taj zahtjev, svaki put smo dobijali poziv od policije da dođemo na razgovor i svaki put nam je predlagana druga lokacija u odnosu na onu koju smo mi tražili. Mi smo tražili Trg Krajine, oni su nam nudili Park Mladen Stojanović. Za nas to nije imalo nikakvog smisla, jer se zna odakle smo krenuli. Ali oni su svaki put odbili i navođeno je da su razlog nemile scene koje su se dešavale u decembru 2018. godine“, kaže nam Ozren Perduv iz grupe „Pravda za Davida“.
Perduv naglašava i da su iz MUP-a RS išli toliko daleko da su provjeravali svakog redara posebno i za određene redare govorili da imaju prekršaje prijave, iako su sve prekršajne i krivične prijave „pale“ na sudu. A, poražavajuće, prijava je bilo mnogo, iako su iz grupe samo koristili svoje demokratsko pravo.
Tako se na „Pravdu za Davida“ gleda kao na potencijalnu prijetnju, iako su međunarodni standardi jasni – svima mora biti omogućeno pravo na mirno okupljanje.
„Kao što sam nekoliko puta naglasio, mirna okupljanja ne predstavljaju prijetnju, već pokazuju spremnost organa vlasti da daju prostor izražavanju stavova učesnika, bez obzira koliko je poruka sa okupljanja neomiljena. Poštujući pravo na mirno okupljanje, vlade mogu osjetiti puls društva, odgovoriti na legitimne zabrinutosti i tako spriječiti tenzije i krize“, naglasio je u predgovoru OSCE-ovog izvještaja Clément Nyaletsossi Voule, specijalni izvjestilac UN o pravima mirnog okupljanja i udruživanja.
Dok iz grupe „Pravda za Davida“ ne mogu uopće ni održati protest na javnom mjestu na kojem žele, poslije godina pripreme u Sarajevu je 2019. godine napokon održana prva Povorka ponosa. Nakon toga, 2021. godine održana je i druga, u oba navrata bez ikakvih incidenata. Međutim, Ćulibrk ističe da je sama organizacija bila komplikovana. Osim toga što su, u skladu sa zakonom, morali osigurati redare, hitnu pomoć i vatrogasnu službu, MUP KS je zahtijevao i dodatne mjere:
„U našem slučaju to je bilo obezbjeđivanje betonskih, antiterorističkih ograda i metalnih ograda u nekoj određenoj dužini. Najveći problem je što policija sama nema te betonske barijere, tako da smo mi bili prinuđeni, ukoliko želimo da organizujemo mirni skup, skup za borbu za ljudska prava, da to nabavimo. Postoje privatne, zaštitarske agencije koje imaju to i od kojih se to nabavlja. To je najveći trošak bio i 2019. i 2021. godine, s tim da smo 2019. godine bili u obavezi da osiguramo i još dodatni broj zaštitara.“
Dakle, da bi organizovali skup koji promovira ljubav, jednakost i borbu za ljudska prava, organizatori su morali potrošiti desetine hiljada maraka na antiterorističke barijere i ostale potrebne stvari.
Ipak, to možda i nije najveći problem kada govorimo o većini protesta koji su organizirani u našoj zemlji. Uzmimo za primjer Goražde gdje su dva puta organizovane protestne šetnje zbog nelegalno izgrađene obaloutvrde u obliku zida, o čemu je Žurnal prvi pisao.
Mirsad Kadrić, jedan od organizatora protestnih šetnji, ističe da su iz MUP-a BPK bili profesionalni, ali da su mu ipak određene stvari zasmetale:
„Mi, kao organizatori, nas dvoje, smo bili pozvani pet puta na informativni razgovor. Bili smo upozoreni da, u slučaju da neko napravi neki incident, da ćemo mi kao organizatori dobiti krivične prijave i slično. Da se desilo bilo šta u nekom negativnom smislu mi bismo bili okrivljeni. Ova zakonska rješenja stavljaju ljude koji organiziraju bilo kakav protest u nezgodan položaj. Može se desiti da bilo ko izazove bilo kakav incident, pa i oni zlonamjerni.“
Kako od „običnih“ ljudi očekivati da organiziraju bilo kakav masovniji skup kada znaju da će u slučaju incidenata oni krivično odgovarati ili platiti masnu kaznu?
Još jedna od problematičnih stvari jeste uloga redara. Naši sagovornici se slažu da je nerealno očekivati od redara da „zavode red i mir“ i da sprečavaju bilo kakve incidente, kada postoje pripadnici MUP-a koji bi trebali osiguravati svako javno okupljanje.
IZMJENE ZAKONA I PODIZANJE SVIJESTI GRAĐANA
Sve navedeno predstavlja samo dio problema s kojima se susreću organizatori javnih okupljanja u našoj državi. Sama činjenica da zbog organizacije protesta mogu krivično odgovarati ili platiti kaznu u slučaju incidenata, pa čak biti hapšeni ili targetirani, mnoge obeshrabruje da organizuju ili samo učestvuju u protestima.
Prisjetimo se samo da je policija uhapsila 22 žene i jednog muškarca prilikom protesta za spas rijeke Kruščice, te da su policajci uz upotrebu sile rastjerali demonstrante s mostarske deponije Uborak. Poređenja radi, istovremeno se godinama dopuštalo održavanje skupa, tačnije četničkog orgijanja u Višegadu.
Da bismo uopće govorili o podizanju svijesti kod građana da trebaju češće koristiti javni protest kao oblik izražavanja, potrebno je mijenjati i uskladiti zakone u BiH s međunarodnim standardima. Osnovno, pretpostavka u korist održavanja javnih okupljanja trebala bi biti vodeće načelo i u zakonu i u praksi.
To znači da se svima, u skladu sa zakonom, mora omogućiti pravo na javni protest, bez mogućnosti zabrane protesta jer će „uznemiriti građane“ ili hipotetički dovesti do nekog oblika nasilja.
Dalje, a što se navodi i u OSCE-ovom izvještaju, treba pojednostaviti administrativne i birokratske procedure, organizatori bi trebali biti oslobođeni plaćanja bilo kakvih naknada za obezbjeđivanje okupljanja, pružanje medicinske i zaštite od požara ili čišćenje nakon održavanja mirnih okupljanja, propust da se organima vlasti prijavi okupljanje ne čini to okupljanje nezakonitim i ne bi se smjelo koristiti kao osnov za prekid okupljanja itd.
Na kraju, Branko Ćulibrk ističe da su izmjene zakona svakako potrebne, ali da ovakvo stanje odgovara političkom vrhu. Dodaje i da je potrebna promjena svijesti kod ljudi: „Čim se vidi da određena grupa kroz proteste ima za cilj da nekako uzburka javnost i da propituju stanje ovog društva, oni se na sve moguće načine pokušavaju ugasiti. (…) Veoma malo se koristi pravo na javno okupljanje. Ogromna je moć ljudi u jednom demokratskom društvu da mijenjaju stvari, kod nas je ta svijest ugušena, a vlada apatija da se ništa neće promijeniti.“
