Organizacije žena „Lara“ iz Bijeljine je nevladina organizacija koja djeluje od 1998. godine. Od osnivanja „Lara“ radi na razvijanju programa zaštite žena od svih oblika rodno zasnovanog nasilja i osnaživanju žena za političko i druge oblike javnog djelovanja. Prva je ženska NVO u BiH koja je osnovala sklonište za žrtve trgovine ljudima (2000. godine) u kojem je pomoć pružila za blizu 200 žena. Radom na zalaganju za donošenje kvalitenijih zakona, edukacijom službenika i prevencijom seksualne eksploatacije žena i djevojaka posebno među školskom omladinom, Lara je značajno doprinijela i doprinosi umanjenu ovog oblika nasilja nad ženama u BiH.
Sa Radmilom Žigić iz Fondacije „Lara“ smo razgovarali počecima ženskog aktivizma u savremenom bh. društvu, tranzicijskoj pravdi, izgradnji mira i tome kako se nasilje iz devedesetih perpetuira i danas. Razgovarale smo i o „Ženskom kampu za pravdu i pomirenje“ koji će ova fondacija organizovati.
Budući da ste pionirke zaštite ženskih prava od 1998. godine do danas, kako je tekao vaš put i na koji način ste se prilagođavale društvenoj tranziciji? Da li je ona uslovljavala različite potrebe kada je u pitanju zaštita ženskih ljudskih prava?
Organizacija žena „Lara“ nastala je u jednom valu ženskog organizovanja koje je prevashodno imalo za cilj povratak žena u politički život. Te 1998. godine vođena je kampanja „Nas je više“ i istovremeno pregovarano je sa Misijom OSCE-a u BiH o ženskom učešću na kandidatskim listama za izbore. Od 90-te godine i prvih višestranačkih izbora u BiH, pa sve do 1998. godine žena je bilo oko 1% u skupštinama na svim nivoima vlasti, u izvršnoj vlasti, odnosno vladama ih nije ni bilo. U političkim strankama su bile radna snaga za spremanje stranačkih događaja.
Te, 1998. godine Privremena izborna komisija kojom je upravljao OSCE, jer je Misija OSCE-a provodila izbore, donijela je odluku o obaveznom kandidovanju 30 posto žena na izbornim listama i to je označilo povratak žena u politički život, što je bio naš prvi cilj.
Rad na uključivanju žena u javni i politički život do danas je ostao dio programa rada „Lare“, ali i svi ostali programi formirani su kao odgovor na realne potrebe žena. Od kad smo zakupile kancelariju za rad, nama su dolazile žene koje su bile žrtve različitih oblika nasilja, posebno nasilja u porodici. Bijeljina je bila na jednoj od balkanskih ruta trgovine ženama, praktično smo živjele na prostoru koji je bio pijaca žena iz istočne Evrope za lokalno tražište prostitucije i seksualne eksploatacije. Program borbe protiv trgovine ženama zaista nije planiran, nismo ga imale ni u Statutu Organizacije. Nastao je potpuno spontano kao akcija. Jednostavno nismo mogle ignorisati da neko u kući do vas divljački zlostavlja žene, prisiljava ih na prostituciju i oduzima ih sva ljudska prava, čak i pravo na život. Mi smo već 2000-te počele da zbrinjavamo žene iz zemalja Istočne Evrope koje su bježale iz takozvanih noćnih klubova što je bio eufemizam za javne kuće, bordele. O oduzimanju pasoša tim ženama pričalo se po kafanama. Nismo ništa znale o skloništima, sigurnim kućama, radu sa traumatizovanim osobama. Učile smo u hodu i nošene istinskom željom da ih zaštitimo, da pokažemo da ljudskost nije nestala, nekako smo uspijevale da se snađemo. Sa nekim od tih ženama, a bilo ih je blizu 200, i sada imamo povremene kontakte. U to vrijeme, bio je to vrlo opasan posao. Sve smo činile da to što radimo bude javno, da bi se zaštitile. U to vrijeme bile smo gotovo svjetska vijest, dolazile su nam tv ekipe CNN, BBS i druge. Zbog tekstova jedne novinarke iz Njemačke, dobile smo prvu donaciju da otvormo pravu sigurnu kuću… Moram reći da je moja koleginica Mara Radovanović koja je od 2014. godine u penziji sjajno iznijela ovu komunikaciju sa medijima i uopšte priču o trgovini ženama u BiH u međunarodnoj javnosti.
Od 2000-te, kada je u Republici Srpskoj inkriminisano nasilje u porodici, zaštita žena od nasilja zvanično postaje naš treći veliki program. Već krajem te godine u Bijeljini je izrečena prva sudska presuda za nasilje u porodici, možda je to bila prva zatvorsska kazna za ovu vrstu krivičnog djela u BiH, uopšte. Mi smo sa tekstom krivičnog zakona otišle u policiju i rekle – ovo vam je sada krivično djelo i možete zaštititi ženu. Inače, žena je mjesecima dolazila tražeći pomoć, mnogo noći je sa djecom prespavala u parku.
Moglo bi se reći, da sa kakvim god željama mi osnivale „Laru“, svi naši programi nastali su kao intervencija u oblastima u kojima su žene bile ekstremno nezaštićene ili isključene. To se sada dešava sa kriznim centrom za žrtve seksualnog nasilja za čiju institucionalizaciju tek treba da se borimo. Ponekad imamo zahtjeve za pomoć zbog seksualnog nasilja na sedmičnoj osnovi.
Od samog početka pratite i procesuiranje ratnih zločina počinjenih nad ženama. Kako ocjenjujete taj proces kod nas, jeli prošlo predugo vremena i šta smatrate glavnim uzrokom činjenice da su kazne tako blage, a veliki broj preživjelih se i dan danas ne usuđuje govoriti o tome?
U vrijeme kada su počeli sudski procesi pred Tribunalom u Hagu, domaći sudovi su za silovanje maloljetnice izricali kazne od jedne godine zatvora. U dijalogu sa sudijama mogla sam čuti objašnjenje „da je duga godina dana zatvora“, odnosno da je to sasvim adekvatna kazna. Bila sam šokirana. I danas, kada radimo sa žrtvama silovanja, imam mučninu u želudcu kad se sjetim tih riječi. Odsustvo empatije, nerazumijevanje razornog djelovanja traume seksualnog nasilja na žrtve i njihove porodice, čak ubjeđenje u mnogim situacijama da krivičnog djela nije ni bilo, i dalje su dio naše svakodnevnice. I objašnjavaju zašto je tako mali broj preživjelih seksualnog nasilja uopšte svjedočio pred sudovima. Danas se suočavamo s tim da žene koje su preživjele ratno silovanje neće da ulaze u sudski proces, posebno ne pred sudovima u njihovom okruženju. One su nekako „sastavile“ život i ne žele da ponovo proživljavaju traume prisjećanja jer previše je vremena prošlo.
Žene koje su svjedočile u Hagu, ili pred Sudom BiH, zaista treba smatrati heroinama jer su učinile mnogo za buduće generacije žena. Ne vjerujem da će više moći da se kaže da silovanje žena u ratu nije ratni zločin, da treba da ostane nevidljivo i nekažnjeno jer se to dešava u svim ratovima. Važno je i što su uspostavljeni neki oblici reparacije za žrtve iako to sve nije dovoljno. Za žrtve to predstavlja satisfakciju, a za cijelo društvo to je proces koji mijenja društvene stavove, umanjuje stigmatizaciju žrtava, možda ohrabriuje žene danas da se suprotstavljaju seksualnom nasilju. Na žalost, mnogo je seksualnih nasilnika ostalo nekažnjeno, što doprinosi i eskalaciji ove vrste nasilja danas.
Gore pomenuta tranzicija je u BiH nakon rata donijela i veliki broj slučajeva trgovine ljudima, naročito ženama. Na koji način ste djelovale u tom polju i kako ste pružale podršku ženama koje su dovođene u BiH, prisiljavane na rad i oduzimani su im dokumenti? Isuviše sam bila mala, ali se sjećam ponečeg iz tog perioda, recimo činjenice da su te žene bile predmet podsmijeha i priče u široj javnosti i svi su sve znali, bez imalo empatije i svijesti da se radi o strašnom krivičnom djelu i suspenziji osnovnih ljudskih prava. Zašto je društvo tada tako reagovalo?
Suprotstavljanje trgovini ženama je dio istorije naše organizacije, ovo je i nas na neki način osnažilo jer smo djelovale protiv kriminalnih centara moći i protiv uvriježenih stavova u javnosti. Mi smo znale da se tako složen kriminal kao što je trgovina ženama dešava u savezništvu sa policijom, javnim službama. Ako vam navedemo slučaj ljekara koji je intervenisao kada je jedna mlada Rumunka popila sve tablete koje je našla da bi na taj način „izašla“ iz javne kuće i spasila se od prisiljavanja na prostituciju, a koji je nakon intervencije djevojku koja je molila za pomoć, vratio gazdi noćnog bara, jasno je koliko je ovaj kriminal bio umrežen, ušao u sve pore društva. Ipak, mi smo i policiju i sudije i tužioce zvale na javne skupove da se izjasne šta je to što se dešava u noćnim klubovima. I naravno, niko pred građanima i u javnosti nije mogao reći da to nije trgovina ženama, da nije riječ o kriminalu. Svi su bili jednoglasni da to treba suzbiti. Tako smo dolazile i do onih službenika koji su zaista željeli da se suprostave ovoj pojavi, jer nisu svi u policiji bili na „platnim spiskovima“ makroa i trgovaca ženama. Bilo je novinara koji su nam vjerovali, koji su podržali našu priču, i sami istraživali kao što je moja koleginica Milkica Milojević koja je otišla u jedan noćni klub da „pregovara o kupovini žena“, predstavljala se kao vlasnica noćnog kluba. U prvoj kampanji koju smo vodile 2001. godine pod sloganom „Zaustavimo moderno ropstvo“, vlasti opštine Bijeljina donijele su odluku da ne izdaju više dozvole za rad noćnim klubovima. Za nas, to je bio veliki uspjeh. Neko nas je čuo. Promjena je bila moguća. U to vrijeme nevladine organizacije nisu imale ugled, smatralo se da se osnivaju samo zato što je bilo nešto stranog novca koji je davan u tu svrhu. Da smo strani plaćenici. Malo je ljudi vjerovalo da mi ozbiljno radimo svoj posao, da mislimo i vjerujemo u ono što u javnosti govorimo.
Mi smo zaista doprinijele da se dokaže da trgovina ženama postoji, dalje je reagovala međunarodna zajednica pristiskom na domaće vlasti jer se nije moglo dozvoliti da takav drastičan oblik kršenja ljudskih prava postoji pod nadzorom međunarodnih mirovnih misija koje su uspostavljene Dejtonskim mirovnim sporazumom. Gledano globalno, u Evropi je problem trgovine ženama tada bio zaista ozbiljan jer je raspadom Sovjetskog saveza ogroman broj žena krenuo u potragu za ezgistencijom koju u svojim zemljama nisu mogle da ostvare. Bježale su od gladi i siromaštva i završavale na pijacama roblja za tržište prostitucije. Postojale su procjene da je u lancima trgovaca ljudima u Evropi bilo oko 500 000 žena. Od toga je u BiH završilo najmanje 2 000 do 3 000. Koliko tačno, to niko ne zna jer ih je većina ulazila ilegalno, te mreže ilegalnih ulazaka bile su vrlo razvijene. Neki od makroa čije smo žrtve zbrinjavale direktno su „kupovali“ žene u Ukrajini, Moldaviji…Obećavali su im posao u Italiji ili nekoj od zemalja zapadne Evrope, ilegalnim kanalima, naravno.
Kako ocjenjujete vidljivost žena kada je u pitanju izgradnja mira i tranziciona pravda? Imam osjećaj da kod nas i dalje vlada predrasuda da je rat isključivo muška stvar i nešto sa čime treba da se „obračunaju“ isključivo muškarci, minimizirajući sve mirovne akcije kako za vrijeme rata, tako i nakon, koje su pokretale neke hrabre žene?
To je vrlo složeno pitanje, jer kod nas se mirovni rad uopšte ne vrednuje i pomirenje nije društveno stanje kojem se teži. Mirovnih politika nema. Političke elite funcionišu i opstaju na sukobima i podjelama a ne na politikama izgradnje zemlje. U tom kontekstu, niko zvanično i ne afurmiše rad na izgradnji mira. I naravno, smatra se da su rat i mir oblasti kojima treba da se bave muškarci. Doprinos žena izgradnji mira je nemjerljiv ali je ostao nevidljiv i nedovoljno prepoznat, čak i danas. Rekla bih da je bilo mnogo hrabrih žena, pomenula sam već žene koje su svjedočile o seksualnom nasilju koje su preživjele, imate majke i druge žene iz organizacija nestalih koje su vrlo povezane iako politika nestale i dalje dijeli „na naše i njihove“. Aktivistkinje ženskih organizacija su među prvima prešle entitetske granice i pokretale zajedničke akcije za bolji položaj žena, za normalizaciju društva. Pomenula sam akciju za uvođenje kvota za obavezno kandidovanje žena na izbornim listama političkih partija – to je bila zajednička akcija žena iz Federacije BiH i Republike Srpske, kao i brojne druge akcije. Kampanja za donošenje Zakona o ravnopravnosti polova u BiH, naprimjer. Sve su to bile akcije koje su transformisale društvene odnose i umanjivale posljedice rata, dakle akcije za mir.
Sa 13 ženskih i mirovnih organizacija ste pokrenule akciju „Mir sa ženskim licem“. Kako ste došle na ideju i šta je polučila ta velika inicijativa i izložbe?
Inicijativa „Mir sa ženskim licem“ nastala je kao odgovor braniteljica ženskih prava na isključivanje rodne perspektive iz politika tranzicijske pravde. Nastala je 2013. godine spontano, u okviru istoimenog projekta koji je vodila „Lara“, zajedno sa Udruženjem „HO Horizonti“ iz Tuzle. Smatrale smo da proces suočavanja sa prošlošću nije komletan ako u njega nije uključeno i nasilje kojem su bile izložene žene, da programi reaparacija i obnove zemlje treba da uključe i sve posljedice koje je rat imao na žene. U ratu u BiH ubijeno je oko 10 000 žena. Stradale su većinom kao civilne žrtve rata. Smatrale smo da one ne mogu da budu isključene iz zajedničkog pamćenja, iz procesa memorijalizacije jer ženski životi ne mogu da budu „kolateralna šteta“ rata. I uopšteno, žene su podnijele veliki teret da naše zajednice prežive tokom godina oružanog sukoba i žene treba da budu uključene i da odlučuju o svim politikama tranzicijske pravde i obnove zemlje. Jedan od zadataka koje smo preuzele je i da „ispričamo“ žensku stranu rata, ono što smo mi doživjele i kako smo se suprostavljale nasilju i posljedicama rata. Tako je nastala izložba „Mir sa ženskim licem“ koja je prikazana u regionu, u Njemačkoj, imamo pozive za prikazvanje izložbe u Francuskoj. Ova izložba mijenja sliku o ženama BiH a nadamo se da u jednom teškom vremenu globalnih tenzija i sve opasnijih ratova, nosi poruke istine da je rat jedno bezumlje i stradanje i da je naš najvažniji zadatak boriti se za mir. Sve su ovo mali glasovi razuma, ali ovo je vrijeme kada je ćutanje najlošiji izbor.
Kroz sigurnu kuću i pravnu pomoć ste neprestano na raspolaganju ženama koje su pretrpjele ili trpe nasilje. Šta je ono što je najviše potrebno ženama u ovakvim situacijama i kako sa svojim kapacitetima odgovarate na to?
Potrebe žena su uvijek individualne, jer su sve životne priče posebne. Ali zajedničko je da trebaju siguran prostor da ispričaju šta im se dešava, informacije o pravima koje imaju i podršku, bez obzira koje odluke donesu u odnosu na nasilje koje su preživjele, dalje porodične odnose. Mi im nikada ne namećemo rješenja, jer to je i nemoguće, samo im pomažemo da ostvare svoja prava. Sa nekima smo u sudnicama, druge dolaze na psihološko savjetovanje ili samo da podijele sa nama neke važne događaje iz svoje borbe u suprotstavljanju nasilju. Rad u sigurnoj kući odvija se po posebnom programu, ali je baziran na istim principima, uvijek smo orijentisane na žrtvu i da ne uradimo ništa što bi joj nanijelo štetu.
Generalno, ekonomska samostalnost je najveća potreba velikog broja žena koje trpe nasilje unutar porodice.
Svjedoci smo sve većeg nasilja u postjugoslavenskim društvima, femicida, ubijanja djece i mladih, stalnih oružanih sukoba na ulicama… u kojima uglavnom stradavaju nejake i nedužne žrtve. Šta dovodi do toga i koliko je uzrok svemu tome naša ratna prošlost koja i dalje normalizuje zločine i nasilje, a sa kojom nikada do kraja nismo raskrstili, posebno u okvirima vlastitih etnija?
Nismo na pravi način prošli proradu posljedica rata, što znači da PTSP nije liječen, nasilje je normalizovano i nismo se suprostavili „normalizaciji“ posjedovanja oružja, i nelegalnog i legalnog. To su samo neki faktori. Mi smo ušli u novi politički i ekonomski poredak za koji naši politički sistemi nisu prilagođeni, ali i društvena svijest građana. Još vjerujemo da će neka „svevideća država“ da se brine o nama, a ne radimo dovoljno da tu državu učinimo odgovornom za kvalitet života građana. Ovo je jako uopšteno, ali i istinito, mi živimo u kapitalizmu i moramo da naučimo da se organizujemo kako bismo imali društvo kakvo želimo. Političke partije su nedovoljne i očito je da su privatizovale vlast. Potrebno nam je građansko organizovanje i povezivanje o svim onim pitanjima koja ugrožavaju našu bezbjednost, svakodnevnicu ili kvalitet života. Sami smo u odnosu na vlast i što smo poslušniji, život će nam biti teži, nasilja će da bude sve više. Ovo je proces tranzicije kroz koji moramo proći, nadam se samo da posljedice stanja „nemišljenja i nemiješanja“ neće biti prevelike. Uzmimo samo jednu naizgled banalnu stvar – da li je muškarcu da bi dobio dozvolu za posjedovanje oružja potrebna pismena saglasnost njegove supruge?! Naravno da nije, ali kad oružje uđe u kuću, odnos moći se mijenja. Hoće li ova žena da prijavi nasilje i kada? I koju kulturu ponašanja i odnosa oružje u kući uspostavlja?
S tim u vezi, Fondacija „Lara“ ove i naredne godine organizuje „Ženski kamp za pravdu i pomirenje“. Kako ste došle na ideju za ovaj kamp i šta je sve predviđeno njime?
Rad na izgradnji mira i uopšte rad na građanskom aktivizmu je nešto što takođe učimo. U procesu izgradnje mira u BiH nije se dogodilo sve što smo željele, ali mnoge stavri su bile istorijske – kao suđenja za silovanje u ratu. Tokom pet dana kampa želimo da učimo i diskutujemo o različitim aspektima aktivizma za ljudska prava, prava žena. Cilj nam je okupiti mlade žene jer mnoge lekcije važne za ravnopravnost polova, za položaj žena nisu u obrazovnim programima čak ni akademskih studija. I na kraju, želimo da sve što smo naučile kroz naš rad, prenesemo drugim ženama.
Smatrate li da na našim prostorima nedostaje međugeneracijskog povezivanja žena koje se bave mirovnim aktivizmom, zalažu za antimilitarizam i ženska prava? Koliko će ovaj kamp uspostaviti to?
Da. Razvoj tehnologija, promjene u obrazovanju, opšta digitalizacija, sve je to dovela do velikog generacijskog jaza. Mladi danas drukčije žive, drukčije komuniciraju, imaju druge prioritete. To ne znači da je „staro“ prošlost, samo moramo da razgovaramo da bi se razumjele.
Na koji način planirate animirati mlade žene da se priključe kampu i aktivnostima, ali i mirovnom aktivizmu općenito? Od rata je prošlo gotovo 30 godina i mladi su umorni od ovih tema, iako one oblikuju i dalje njihovu zbilju?
Ići ćemo putem javnog poziva i ne vjerujem da ćemo imati problema da obezbiejdimo učesnice. Nije nam ni namjera da sakupimo mlade žene „kako bismo im ispričale naše partizanske priče“. Program kampa biće prilagođen potrebama mladih i izazovima sa kojima se one suočavaju. Možda u lekcijama koje smo mi naučile ima dio odgovora na ove izazove.
Gdje i kako će aktivistkinje moći da se prijave i o kojim temama i sa kime će moći da govore i uče tokom kampa?
Moći če da se prijave na javni poziv koji će biti objavljen na našem sajtu i društvenim medijima, a nakon što dobijemo sastav učesnica, finaliziraćemo program kampa. Mi imamo inicijalni program, ali cilj nam je i da program kampa odgovori i na specifične potrebe učesnica, koliko to bude moguće.
