Nakon izvještaja suca Suda Bosne i Hercegovine Branka Perić, sa naslovom „Pravosuđe u BiH: stanje i perspektive“, te izvještaja njemačkog pravnika Reinharda Priebe sa naslovom „Izvještaj stručnjaka o pitanjima vladavine prava u Bosni i Hercegovini“ i konačno „III godišnjeg izvještaja“ OSCE-a, svi su zaključili da je međunarodna zajednica nezadovoljna stanjem pravosuđa u Bosni i Hercegovini i da je neophodna temeljita reforma pravosuđa. Sa ovom ocjenom se slažu i drugi analitičari, koji izvještavaju o trenutnom stanju u pravosuđu, te nagomilanim problemima, koji posebno zabrinjavaju sve građane ove zemlje.
Velika su očekivanja od novog predsjednika VSTV Halila Lagumdžije, koji je iskazao spremnost za reformama i novog vodstva VSTV-a, kao i cjelokupnog pravosuđa, da pokrenu prijeko potrebne procese i reformu. Postavlja se pitanje: ima li pravosuđe kritičnu masu sudija i tužilaca zainteresiranih za kritiku i ozbiljnu reformu? Naime, pravosuđe nesporno ima dobra primanja (plate i drugi dodaci), društveni status, pa ako je zadovoljno samo sobom, zašto bi onda bilo zainteresirano za bilo kakve reforme?
Šta ne valja u pravosuđu Bosne i Hercegovine?
Smatra se da je osnivanje VSTV-a, na inicijativu međunarodne zajednice, bio važan korak u reformi pravosuđa i da je, u početnom periodu, reforma davala rezultate, dok urušavanje pravosuđa počinje sa izborom sadašnjeg sastava VSTV-a. Na čelo institucije dolaze članovi sa najnižeg pravosudnog nivoa (osnovnog i općinskog suda), bez potrebnog profesionalnog i životnog iskustva, koji postepeno VSTV pretvaraju u poligon međusobnog sukobljavanja i konflikata.
U nedavnom Izvještaju stručnjaka o vladavini prava u BiH, koji je predstavio Reinhard Priebe, također se navodi kako je VSTV sam postao dio pravosudnog problema u BiH.
“Ozbiljni prekršaji pravde postali su očigledni zbog nedostatka liderskih kapaciteta, navoda o politizaciji i sukobu interesa, neefikasne organizacije, nedovoljnog dosega i transparentnosti i, na kraju, zbog neuspjeha u provedbi reformi”, navodi se u ovom izvještaju.
Priebe navodi kako je kvaliteta mnogih krivičnih istraga vrlo niska, te da tužioci ne procesuiraju i kad postoje dokazi za to. Primjećeno je da bez odgovarajućeg opravdanja ne preduzimaju očigledne istražne korake, posebno u slučajevima koji se bave zločinima na visokom nivou. Uspostavljene tužilačke norme i elementi formalnog vrednovanja predmeta stimulisali su biranje lakših tužilačkih slučajeva, a ostavljanje po strani predmeta ozbiljnog i najtežih oblika kriminala. U biti, tužilaštva se bave bagatelnim kriminalom, kako bi se zadovoljila statistika, zbog čega ima sve manje riješenih slučajeva ratnih zločina, korupcije i organizovanog kriminala.
U daljem se navodi da je pravosudni sistem u vrhu liste po percepciji nivoa korupcije, čemu je doprinijelo nekoliko krivičnih postupaka koji se vode protiv sudija i tužilaca, više kontroverznih imenovanja na pravosudne funkcije, kao i nekoliko korupcijskih afera u pravosuđu koje su otkrili mediji. Iako postoje slučajevi koji su rezultirali podizanjem optužnica protiv sudija i tužilaca, izostala su efikasna suđenja koja bi mogla povratiti povjerenje javnosti u pravosuđe.
Pojedini sudovi su zatrpani starim predmetima, što utiče na njihovu efikasnost, iako su izvršene izmjene u procesnom zakonodavstvu (skraćeni postupci, sporazum o priznanju krivice, obaveza stranaka da dokazuju činjenice) i eliminisana mogućnost ukidanja presuda po žalbi, što je bio jedan od uzroka dugog trajanja sudskih postupaka.
Reformom pravosuđa iz 2003. godine izvršeni su radikalni zahvati u konceptu krivičnog postupka, koji su obećavali da se suđenja uokvire u granice razumnog roka, te da danas možemo zaključiti da se u tome dobrim dijelom uspjelo.
Problemi u pravosuđu su detektovani u uticaju predsjednika sudova, na način da manipuliraju CMS-om i predmete dodjeljuju poslušnim sudijama, i kao primjer se navodi Općinski sud u Mostaru, te sudovi u Brčkom u kojim su dva predsjedniika zaposlili svoje supruge kao sudije. U konačnom, sve kritike na račun pravosuđa se mogu podvesti pod jedan zajednički imenitelj, a to je da se radi o personalnim problemima, radi čega bi bilo nužno osvježiti tužilački i sudijski kadar.
Problemi koji se ne pominju
Po ocjeni ovog autora, a u konsultaciji sa mnogima iz pravosudne prakse, postoje i drugi problemi u pravosudnoj strukturi, čija je revizija neophodna. U organizaciji i nadležnosti sudova potrebno je preispitati može li Federacija BiH imati 10 pravosudnih cjelina, koje su uokvirene u Kantone. Nadležnost za krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do 10 godina je povjerena ppćinskim sudovima, i to sudiji pojedincu, što se nije pokazalo djelotvornim i stručnim rješenjem. Većina krivičnih djela iz svakodnevnog života se može uokviriti u nadležnost općinskog suda.
Federacija, jednostavno nema, niti će imati, dovoljno krivičnih sudija, koji će na odgovarajućem nivou zakonitosti i stručnosti, provesti suđenja. Po žalbama odlučuju Kantonalni sudovi koji najčešče održavaju prvostepene presude na snazi, a kako ne postoji vanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti, ovi predmeti se ne mogu dovesti pred Vrhovni sud FBiH.
(Almin Dautbegović)
Neophodno je potrebno nadležnost općinskog suda uokviriti do granice 5 godina zaprijećene kazne, na koji način bi se u igru uveli Kantonalni sudovi u prvom stepenu, a njihove presude po žalbi bi preispitivao Vrhovni sud FBiH, čime bi se dobilo na kvaliteti suđenjja i ujednačavanju sudske prakse. Potrebno je što prije uvesti u procesni zakon vanredni pravni lijek Zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji inače postoji u procesnom zakonu RS.
U procesnom zakonu valja isključiti postupajućeg sudiju ili vijeće u ispitivanju svjedoka, vještaka, u određivanju provođenja drugih dokaza i ne dozvoliti da se sud upliće u utvrđivanje činjeničnog stanja, kako i jeste normirano u anglosaksonskom pravu. Sud samo prati i kontroliše procesna pravila i nije zainteresiran za ishod postupka, jer je to stvar uspjeha tužioca ili odbrane, tako da se presuđenje, ma kakvo bilo, ne može staviti u kritiku sudijama, čime bi se njihova neovisnost učvrstila, jer ne bi strahovali od prozivki u javnosti.
Potrebno je uvesti u postojeći model krivičnog postupka institute prethodne ocjene zakonitosti dokaza. Na početku suđenja moraju se riješiti svi procesni prigovori i posebno odlučiti o prigovorima na zakonitost dokaza, pa tek onda nastaviti postupak utvrđivanja činjenica, što bi proces učinilo efikasnijim.
Šta slijedi?
Prema svim raspoloživim informacijama, predstojeću reformu pravosuđa će provesti “stranci”, najprije cijepanjem VSTV-a na tri dijela, tužilački, sudijski i disciplinski. Moguće je da se uspostavi neki “bajpas” sa Parlamentom BiH i dopusti makar i labava veza sa pravosuđem, na način da se podnose periodični izvještaji, na koje bi Parlament mogao stavljati primjedbe, djelimičnim ili potpunim neusvajanjem istih. Veća kontrola i nadzor zakonodavnog organa nad pravosuđem za sada nije opcija.
Nakon formiranja Visokog sudskog i Visokog tužilačkog vijeća, te Disciplinskog organa, pristupilo bi se reizboru svih tužilaca i svih sudija i to na period od 4 godine. Tek poslije 4 godine, ponovio bi se reizbor i imenovanja bi bila doživotna. O kriterijima za izbor ili neizbor postojećih sudija i tužilaca za sada nema jasnog stava, ali je za pretpostaviti je da su se tokom svih ovih godina slivale informacije o pojedincima u svemu onom što bi ih kompromitiralo ili činilo dostojnim obavljanja funkcije u pravosuđu.
