Nikad prije nisam mislila da trebam izaći sa ženama, sa društvom, iz kuće. Mislila sam da trebam biti u kući, djecu čuvati, kuhati, priča Z ukratko priču svog života.Ovakav način razmišljanja ponijela je iz roditeljske kuće u kojoj je bila izložena nasilja. Naučila je gdje mjesto ženi, šta smije raditi a šta ne, i od čega bi se trebao sastojati njen život. I kao žene i kao Romkinje. To je nekako prenijela u svoju bračnu zajednicu, iako joj muž nikada nije zabranjivao bilo šta. Majka je dvojice dječaka sa invaliditetom te je njena životna borba odavno itekako teška. No, uprkos tome, smogla je snagu da oslobodi samu sebe – najprije od načina razmišljanja, a zatim i konkretnih navika koje su joj život činile gorim. Sve se promijenilo prije nekoliko godina kada je upoznala žene iz romskog udruženja Centar za majke ‘Nada’ i njegovu predsjednicu Zeminu Vehabović. Korak po korak, počela je izlaziti iz kuće i družiti se, zajednički proslavljati praznike poput Osmog marta ili Đurđevdana. Počela je drugim ženama pričati o svome traumatičnom iskustvu koje joj nije dozvoljavalo da živi jedan otvoren i ispunjen život, bez samonametnutih ograničenja. Upoznala je i žene sa sličnim iskustvima i to je bio momenat kada su same uvidjele svoju snagu, ali i naučile više o svojim pravima.
Sada te žene znaju da ne treba dozvoliti nasilje u porodici i da ne treba da se zatvaraju. Treba da se izlazi, druži, da se slavi što treba da se slavi. I smatram da je uz pomoć udruženja dosta žena saznalo, vidilo i ohrabrilo se i da je manje nasilja sada u Vardi u odnosu kako je bilo, kaže Z.
Kao i niz drugih žena u kakanjskom naselju Varda, gdje živi veći dio romske populacije, naučila je gdje otići i prijaviti nasilje ako se desi i, što je još važnije, naučila je da ne trpi. Kroz svoj primjer ohrabrila je i druge žene da se otvore i počnu slobodnije živjeti. Još važnije, da pričaju o svojim traumama i liječe ih. Promjene su vidljive i sada zajedno idu na sastanke i druže se, rastu zajedno.
Ja sam sada slobodnija, tako se osjećam. Udata sam, imam djecu, nemam nasilja. Kad sam se udala, ja sam mislila da trebam živjeti na način kako je živjela moja majka. Zahvaljujući udruženju, ja sam slobodna. Ovo druženje mi je puno pomoglo, navodi Z
A, pomaže i ona sama. Nedavno je na nekoliko dana udomila prijateljicu koja nije Romkinja. Trpila je nasilje od strane muža i došla je modra od udaraca. Pomogla joj je da prijavi nasilje i smjesti se kod sestre i tako se spasi.
Z trenutno ne radi nigdje, kao ni njen muž. Voljela bi raditi iako zbog nasilja u porodici nije uspjela završiti srednju školu. Svoj posao vidi u oblasti obrazovanja i kaže da bi mogla podučavati, pomagati nepismenima ili onima koji se pripremaju za ispite. U osnovnoj školi je bila odlična učenica, a sada ima dobro znanje engleskog i njemačkog jezika.
Sloboda za Romkinje nema alternativu
Zemina Vehabović, predsjednica Centra za majke ‘Nada’ iz Kaknja kaže da je udruženje dosta radilo na jačanju žena po pitanju njihovih najosnovnijih ljudskih prava. Najprije, kada je u pitanju nasilje kojem su bile ili su još uvijek izložene. To se odnosi kako na njihovo ohrabrivanje, tako i na pravne procedure njihove zaštite odnosno prijavu samog nasilja institucijama. Određeni broj žena se u potpunosti osnažio da danas otvoreno govori o svojim iskustvima i potiče druge Romkinje da se suprotstave i da ne trpe, da ostvare svoju ravnopravnost.
Mi Romkinje nismo samo za kuću, nego smo sposobne i za raditi, pridonijeti domaćinstvu. Zato su ove moje žene Romkinje ponos jer su pokazale snagu, jer dolaze iz jako teških uslova, navodi Zemina.
Njen centar je u prethodnim godinama uz podršku Udruženja žena Romkinja ‘Bolja budućnost’ iz Tuzle te organizacije UN Women, organizovao deset radionica o ljudskim pravima gdje su žene mnogo naučile. Njih 30 danas se smatra osnaženim i educiranim o ovoj temi. Danas su one nositeljice promjena u vlastitoj zajednici i svojim praktičnim radom ostvaruju ravnopravnost i slobodniji život.
Žene rade, bore se za sebe, sada idu i zajedno sa muževima. Da ne zavise više od muževa nego da same stvaraju. Da imaju bolji standard i nezavisnost, kaže Zemina. U naselju Varda postoji još priličan broj Romkinja koje su zatvorene, koje trpe nasilje i za te slučajeve se zna, ali one same još uvijek nemaju hrabrosti da to prijave. Čak ne smiju da pričaju ni sa drugim ženama o tome. Sam Centar za majke ‘Nada’ aktivno radi sa institucijama poput policije, Centra za socijalni rad i Službe za mentalno zdravlje u Kaknju da se što više slučajeva procesuira. Posebno kada se radi o maloljetničkim brakovima kojih je malo, ali se svaki put reagira.Najveći problem predstavlja nevoljkost žena da same prijave nasilje, jer bez toga institucije ništa ne mogu uraditi. One se moraju pojaviti lično. Zna to dobro i sama Zemina koja je također žrtva porodičnog nasilja i kojeg se često prisjeti jer je trauma od svega preživljenog još uvijek tu. Kaže da uvijek zadrhti kad se vrati u to vrijeme. No, za nju, kao ni druge žene sa sličnim iskustvom, u Kaknju ne postoji bilo kakva vrsta psihološke ili materijalne podrške. Radionice i sastanci koje organizuje njen centar jedini su slobodan prostor za ove žene gdje barem mogu ispričati svoje priče. Time je i ispunjena njegova svrha da ženama pruži nadu, ali i da tu nadu pretvori u stvarnost. Da razvije solidarnost i međusobno pomaganje i jačanje.
Obrazovanje rješava dosta problema
Šerifa već nekoliko mjeseci radi pri Centru za majke ‘Nada’ kao medijatorica za probleme romske populacije u Kaknju. Ona je veza između zajednice i lokalnih institucija i ljudima pomaže da završe najjednostavnije administrativne poslove i papirologiju. To uključuje ostvarivanje socijalnih prava poput dječijeg dodatka, vađenje ličnih karata, upis u školu i slično. Pomaže i ženama žrtvama nasilja jer je dosta njih još uvijek nepismeno. Neko mora biti uz njih.
Žene imaju od strah od muževa. Strah da prijave nasilje. Pa idemo zajedno da prođemo kroz proceduru. Sve završimo zajedno sa institucijama. Da se osnaže, da same završavaju poslove, da znaju prava i da se osamostale, kaže Šerifa.
I sama Šerifa je nekada trpila nasilje od muža, a sada je samostalna i slobodna. Rekla je sebi da želi da bude slobodna žena i da neće više da trpi, a sada radi u udruženju i daje doprinos unapređenju zajednice. Kaže da je ponosna na žene koje su se izborile za sebe i da one garantuju napredak čitave zajednice. Ove stvari daleko su važnije od bilo čega materijalnog jer stvaraju novu generaciju Romkinja koje su vidljive i koje se žele afirmisati, te biti uzor drugima u predstavljanju vlastite zajednice. Ali i pomaganju svima kojima je pomoć potrebna, bez obzira na nacionalnost jer sve gledaju na isti način.Centar za majke ‘Nada’ ulaže mnogo truda da se napredak osjeti u svim oblastima života. On ponekad nije vidljiv i primjetan, i vjerovatno će trebati vremena da to bude prepoznato u javnosti. Jedan primjer je oblast obrazovanja gdje je Centar motivisao upis 35 Roma i Romkinja svih životnih dobi da završe osnovno obrazovanje. Vode se idejom da se mora obrazovati i da zajednica može napredovati jedino na taj način. Sada postoji i poseban program besplatne večernje škole u Kaknju gdje oni koji nisu uspjeli završiti osnovno obrazovanje iz različitih razloga, imaju priliku da to urade.
Edukacija o praktičnim vještinama i znanjima mogla bi biti i rješenje za žene žrtva nasilja. U Centru smatraju da bi za to bili korisni kursevi poput onog za šivenje gdje bi žene mogle razviti svoje male poslove, zaraditi novac i ostvariti nezavisnost. Za njih bi to bilo nešto veliko, kaže Zemina Vehabović, i poredi to sa nabavkom pilića za vlastite potrebe. Nekada ih je imala 5, a sada 15, što je sada veliki napredak i mogućnost za ekonomsku nezavisnost.
Ženama nakon nasilja treba posao, da se bave nečim, da se zanimaju. Nema posla, nema odakle, vraća se u nasilnu sredinu, nastavlja se patnja kroz život. Bilo bi dobro da nađe posao, smještaj, hranu i sve. Bez posla i primanja odlučuje da se vrati u nasilniku. Svaka druga žena ima slično razmišljanje – bolje da trpi čovjeka, nego oca i mater. I tako se nastavlja ista priča, zaključuje Zemina.
__________________________________________________________________________
Ovaj materijal je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi, mijenjanje stavova“, koji finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva.
