Romić se u Centru za mentalno zdravlje suočava sa ovisnicima o kocki, a ističe da je puno porodičnog nasilja povezano sa ovim problemom. Dodaje da su podaci frapantni i da je sistem potpuno zakazao.
“U Mostaru i u BiH je toliko prisutno da nismo svjesni koliki je to velik problem. Svako malo imamo nesretne slučajeve samoubojstava i ubojstava i ne treba puno da se zaključi da ti slučajevi imaju svoju genezu. Nije to iz čista mira. Treba puno muke i jada preko leđa proći da bi došao u tu situaciju da se ubiješ. Osjetljiv sam na one koji se ne mogu braniti, djeca, pa i žene. Imamo jako puno ‘slomljenih duša’ koje su polomljene u vlastitim obiteljima. Nisu ti slomovi uvijek namjerni i planirani, a često su produkt nemarnosti, neznanja, ali je toga previše. Kao društvo ne vidim da imamo osmišljeniji način da to detektiramo i da se s tim nosimo. Sve je to na razini pojedinačnog djelovanja. Nema sustava da to uveže. Kao voditelj Kluba liječenih ovisnika o kockanju mogu reći da u ovom gradu ima barem pet hiljada djece koje su žrtve nasilja, koje očevi i majke ostavljaju bez novca i osjećaja da im je obitelj mjesto njihove sigurnosti”, kaže Romić.
Zlostavljanje žena kao “narušavanje javnog reda i mira”
Žrtve porodičnog nasilja su najčešće žene. One prijavljuju nasilje, ali kako tvrdi Dijana Tadić iz Sigurne kuće, to se dešava kada tortura postane neizdrživa. Isto tako, naša zajednica često opravdava nasilje u porodici.
“Možemo vidjeti iz anonimnih poziva i svjedočenja žrtava. Prije par mjeseci dogodilo se ubistvo žene u Bihaću gdje je čovjek zadavio suprugu. Gledala sam i čitala komentare, da li je bila preljuba i da to možda nije tako. Zapitam se šta je to šta treba uraditi neka žena da neko ima pravo da je ubije. Nedavno sam razgovarala s kolegicom gdje je u Sarajevu prije godinu dana muž ubio suprugu. Ona je znala za neke njene muke, ali nisu bili svjesni kakva je to tortura. Nikada nam ne dolaze žene da kažu da su pretučene, da se pozove policija. Prijave tek onda kada nema izlaza, ili onda kada se se boji za svoju djecu. Ljudi se često ne miješaju u takve stvari. Nekada policija evidentira takvo ponašanje kao narušavanje javnog reda i mira i ciklus nasilja se nastavlja”, kaže Topić.
Krim istražiteljica MUP-a HNK Tanja Marijanović kaže da je zakonski okvir taj koji potpomaže nasilnike u porodici.
“Nasilje se povećalo pogotovo u vrijeme pandemije kada su obitelji bile unutar četiri zida i tu najviše ispaštaju djeca. Mi smo ograničeni zbog zakonskog okvira. Kada izađemo na mjesto događaja i lišimo slobode počinitelja i kada žrtvu upoznamo sa zakonskim pravima i da ne moraju sumnjičiti iili svjedočiti, većina izabere takav rasplet. Rijetko se odluče da sumnjiče osobu nasilnika”, kaže Marijanović.
“Ona je to zaslužila, izazivala”
Centar za socijalni rad godišnje ima oko 120 prijava porodičnog nasilja u Mostaru.
“Ne brinemo o onome što znamo i to što je prijavljeno, već o onom što se ne događa. Neko ne prijavi i boji se i ne zna kome će. Imamo veliko zlo pojavom društvenih mreža, pa i taj slučaj u Bihaću. Čitam ‘Ona je o zaslužila’, ili ‘izazivala’. Najčešće žrtve su žene i djeca koja to gledaju i prate. Učimo po modelu ponašanja. Kada se gleda čitav život ponašanja, pa se uzme ponašanje roditelja, da je mati trpila, ili otac bio nasilnik, djeca to prihvataju. Problem je izašao u javnost i o tome se priča što je dobro. Ostale probleme nismo riješili, kao zbrinjavanje žrtve. Još uvijek ne radimo sa nasilnicima već samo sa žrtvama i to je problem”, kaže Tomislav Pupić iz Centar za socijalni rad Grada Mostara.
Svi su saglasni u jednome – zakoni se moraju mijenjati kako bi se žrtve zaštitile, nasilnici adekvatno kaznili, a problem mora sistematski rješavati.
