U federalnom parlamentu, danas, 25.09.2024.. održan je treći dan saslušanja, kome opet nisu prisustvovali predstavnici Ureda za reviziju, ali je predsjedavajući ovom sjednicom Admir Čavalić, umjesto produbljivanja sukoba, prozivanjem Ureda i (apsurdnog) prebacivanja krivice za loše pripremljena saslušanja na njega, na čemu su insistirali njegovi prethodnici prethodna dva dana, odlučio da prekine besmisleno natezanje oko toga jel obavještenje isto što i poziv i jel treba ili ne treba posebno pozivati revizore na saslušanja, pa je javno pozvao Ured da dođe na sutrašnje saslušanje (Nadati se da sad Ured neće pokazati tvrdoglavost ili iznerviranost napadima na sebe, pa insistirati na pismenom pozivu. Ili čak izvinjenju.).
S druge strane, pripremljenost predsjedavajućeg današnjom sjednicom za saslušanja (koja nije bila savršena, ali svakako jeste najbolja do sada) i pokazana svijest o tome šta, zapravo, znače javna saslušanja (pa je po prvi put na saslušanjima omogućeno i medijima da postavljaju pitanja – što, nažalost, zasad nije iskorišteno na pravi način), uz aktivno učešće predsjednika Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju Parlamenta FBiH, Damira Džebe, koji je, uz kolegicu mu Mirjanu Marinković-Lepić jedini, iz ove komisije, koji je prisutan na svim dosadašnjim saslušanjima i redovno se uključuje u njih, pokazala je da se saslušanja relativno uspješno mogu provesti i bez revizora, zahvaljujući njihovim izvještajima, u kojim je, zapravo, sadržano sve što je potrebno (samo treba pročitati, čemu većina članova Komisije, očito, nije sklona).
Naravno da fali prisustvo revizora, jer su u ovoj situaciji članovi Komisije, zbog nedovoljne stručnosti i upućenosti u detalje, u situaciji da ono što im govore iz revidiranih institucija, prihvate “zdravo za gotovo”. Ili da ih čak, iz uskostranačkih ili ličnih interesa podrže (A da podsjetimo, Glavni revizor je u nekim ranijim godinama, znao stupati u žestoke polemika sa predstavnicima revidiranog subjekta, ne libeći se čak reći im da lažu. A Ured je bio meta napada vlasti i pokušaja uvođenja mu cenzure i ukidanja nezavisnosti).
Aktualna saslušanja osim neprisustva revizora, ozbiljnu manjkavost imaju zbog ignorisanja zahtjeva da institucije na saslušanjima budu predstavljene na najvišem nivou.
Većinu institucija, na saslušanjima, naime, umjesto najviših rukovodilaca, predstavljaju niži službenici koji naprosto nisu kompetentni da odgovaraju na određena (ozbiljna) pitanja. A osim toga imaju običaj da se ponašaju kao “vojnici institucije”, pa nekritički brane “svoju” instituciju (ili čak direktora – a svi do jednog su ili “bolesni” ili “nisu mogli doć zbog obaveza”) i iznos svoje lično(!) neslaganje sa zaključcima i ocjenama revizora, mada nemaju nikakvo formalno obrazovanje i iskustvo u tom kontekstu. Isto se odnosi na povremene čudne ispade nekih članova Komisije, čije su stranačke kolege u prošlosti imale ozbiljnih problema sa revizorima.
Na žalost, zbog vlastitog komoditeta (nek se samo što prije završi, pa ma koliko besmisleno bilo), a i zbog partokratskog sistema u kome živimo i nesmjenjivosti stranačkih kadrova na čelu javnih institucija i preduzeća (zbog čega i oni pjevaju onu “Niko nam ništa ne može, jači smo od sudbine”.) Komisija takve predstavnike revidiranih subjekata ne šalje nazad, sa porukom direktoru da se pojavi na vanrednom, samo za njega zakazanom saslušanju. Niti po hitnom postupku smjenjuje svoje članove, koji “ne shvataju” čemu služe javna saslušanja, pa umjesto rada institucija kritikuju rad revizora, dovode u pitanju međunarodne profesionalne standarde revizije i nezavisnost te institucije(???). (Samo mogućnost odgovora na ovakve nesuvisle napade, trebala bi biti dovoljan razlog Uredu i Generalnom revizoru, da se pojavi na nastavku saslušanja.).
No, ključna je stvar da je za sve ove probleme odgovorna Komisija. I svi oni proizilaze iz njenog vlastitog odnosa prema svom radu, te prema radu Ureda za reviziju. A u konačnici prema reviziji kao takvoj.
Činjenica da saslušanjima (i to nakon skoro dvogodišnjeg nerada Komisije i nakon višekratnih upozorenja iz NVO sektora i medija) ne prisustvuje svih 14 njenih članova nego tek nekoliko (3-5 u dosadašnjem toku saslušanja), kao i neuspostavljanje direktnog kontakta sa Uredom za reviziju (što osim što nalaže elementarna logika, je i stvar praktične vrijednosti) i ulaženje u besmisleni konflikt s njim, te neorganizovanje najavne press konferencije za šestodnevno saslušavanje 47 institucija i preduzeća (čime je potencijalni javni spektakl, pretvoren u gotovo tajno druženje bez prisustva medija i nvo), a i skandalozna nepripremljenost i neznanje demonstrirani prvog dana saslušanja, pokazatelj su neozbiljnog odnosa prema reviziji i vlastitom radu.
A kad ne poštujete sami sebe i svoj rad, besmisleno je očekivati (ili čak zahtjevati) od drugih da ga poštuju.
