Savremena istorija BiH, kao i uostalom onog što uobičajavamo zvati regionom ili državama nastalim raspadom, umnogome je istorija brutalne, opšte otimačine epskih razmjera svega onog što je nekada bilo javno, opšte, zajedničko pa i državno dobro.
Tu otimačinu počinila je i još uvijek čini jedna mala ali (samo)odabrana, šarolika, živopisna grupica bitangi, sjecikesa, probisvjeta, moralnih idiota koji uprkos svojoj raznolikosti svi od reda djele jednu zajedničku osobinu – potpuno odsustvo bilo kakvih skrupula, odnosno njihov uspjeh je direktno obrnuto proporcionalan postojanju skrupula.
Što manje skrupula, to veće bogatstvo, odnosno pozicija.
Osim beskrupuloznosti, ta grupica koja bi se mogla nazvati etno-politički preduzetnici, dijeli još jednu zajedničku karakteristiku bez obzira na to iz koje etničke grupe dolazili. Ta karakteristika je zapravo maestralnost izvedbe otimačine, koja se zapravo vješto i sistematično skrivala iza slatkorječivih tirada o patriotizmu, šarenih floskula o vjekovnoj uglavnom izmaštanoj nacionalnoj tradiciji, bljutavih i sladunjavih mitomanskih bućkuriša, petparačkih zaklinjanja na oltar domovine/otadžbine i herojstvo predaka, ali i otvorenom promovisanju mržnje prema drugom i drugačijem.
Dakako, da je smrdilo i zaudaralo na prevaru u tom i takvom toru ili krdu etničkom, ali je ako ništa bilo toplo i zaštićeno, dok je na čistini prijetila opasnost pojedincu da bude pregažen od drugih krda ili čak i vlastitog ako bi ga ne dao bog nikom, okarakterisali ako zalutalu „auto-šovinističku“ ovčicu.
Nekada se u marksističkom imaginariju takav proces označavao kao prvobitna akumulacija kapitala, što još uvijek zvuči prilično eufemistički. Naravno nije nepoznato da su kroz istoriju veliki društveni lomovi, propasti carstava, raspad imperija, promjena društveno-političkih sistema, sa sobom obično nosili i velika društvena previranja koja su znala potrošiti i dvije, tri generacije dok se društvo vrati u uobičajenu kolotečinu ili svojevrsnu društvenu bonacu.
Godina nulta savremene istorije ovog prostora je dakako period početka devedesetih godina prošlog vijeka, ujedno i period početka potpunog sumraka svake vrste razuma, a svi mi dovoljno stari da taj period pamtimo smo dakako svjedočili šta je iz toga proizašlo.
Ova povijest brutalne pljačke bi se mogla podijeliti na tri idealno tipske faze. One dakako u stvarnosti u svojim čistim oblicima nisu postojale, jer su se zapravo preplitale i/ili preklapale, ali ih navodimo da bi nas učiteljica života, koja rijetko kad koga nešto nauči, a ima tendenciju da se prvi put dešava kao tragedija a ponovi kao farsa, ipak pokušala naučiti nešto.
Prva faza opštenarodne pljačke i opšte-društevne propasti veže se za sam period oružanog konflikta i neposredno poslije njega. Ovu fazu karakteriše brutalno nimalo sofisticirano razbojničko otimanje na silu, svega raspoloživog bilo državnog, društvenog ili privatnog. Dakako da u ovoj fazi ne smijemo zaboraviti ni šverc koji svoje zvjezdane trenutke doživljava upravo tada, i to šverc najrazličitijih roba od oružja, hrane, nafte, cigara, lijekova, droga, alkohola pa do šverca ljudi, koji su imali tu nesreću da se zadese na onoj strani fronta gdje su bili manjina.
Ništa manji obim pljačke nije bio ni neposredno po okončanju konflikta. BiH je prema procjeni međunarodnih, bretonšumskih institucija, a njima treba vjerovati barem su dobre u matematici i analizi, ako ne uvijek i nužno u preskripciji recepata kako izaći iz problema, dobila najveći iznos postkonfliktne pomoći za rekonstrukciju, do tada, više i od Njemačke po Maršalovom planu, per capita dakako gledajući i uvažavajući promjene u vrijednosti novca.
Šta se s tim novcem odnosno velikom većinom njega desilo, nikada nećemo saznati, mada pouzdano nagađamo, uprkos činjenici da su tri parlamentarne komisije pokušavale ući u trag. Vjerovatno su zato i formirane da se nikada ne bi utvrdilo.
Druga faza sveopšte pljačke ili otimačine, dolazi u formi privatizacije. Bestijalna podmukla otimačina državne i društvene imovine, velikih privrednih giganata, svjetski poznatih koncerna koji su bili u globalnoj konkurenciji vrlo uspješni takmaci velikih svjetskih kompanija rezultirala je u nestanku imovine vrijedne desetine milijardi maraka.
Dovoljno je pomenuti samo neka imena koja i danas izazivaju strahopoštovanje i sve više nostalgiju jer nije ostao ni kamen na kamenu od njih – Energoinvest, UNIS, TAS, Rudi Čajevec, ŠIPAD, Kosmos itd. Ostao je samo prah i papeo – posttranzicijska pustinja, desetine ako ne i stotine hiljada poniženih, obespravljenih, osiromašenih radnika i šačica bitangi – popularno nazvanih dobitnici tranzicija sa basnoslovnom imovinom stečenom preko noći.
Treća faza koju upravo prolazimo, tiče se pljačke prirodnih resursa – šuma, voda, zemlje i onog pod zemljom dakako – ruda. Sve pršti na sve strane od koncesija, investitora, mini hidrocentrala, geoloških istraživanja ruda, solarnih elektrana. Snažno pumpanje iz svih medijskih oruđa zavodljive privlačnosti litijumske groznice, tek na momente biva prekidano rijetkim i trezvenim upozorenjima malobrojnih aktivista o pogubnim uticajima eksploatacije litijuma na životnu sredinu.
Zelena tranzicija – cinično čak uvredljivo bi bilo nazvati to tako, jer za zaštitu okoline ne da nikog nije briga već je iluzorno to i pominjati. Najilustrativniji primjer je vezan za izmjene zakona o geološkim istraživanjima, gdje su jedinice lokalne samouprave potpuno isključene iz procesa davanja saglasnosti na takva istraživanja, a ovlaštenja u potpunosti prebačena na republičku vlast. Pa nije valjda da očekujemo da neko pita građane šta će se raditi u njihovim dvorištima i ispred njihovih kuća i gdje će im djeca odrastati.
Svakodnevno smo svjedoci da stotine građana tijelima pokušavaju spriječiti investitore bolje rečeno bagere da im razore živote i okolinu u kojoj žive. Znate već ko će pobijediti, ako sumnjate, sjetite se prethodne faze – privatizacije.
Postoji još jedna vrlo bitna stvar koju nikako ne treba gubiti iz vida. Da bi uopšte nesmetano se pljačka mogla odvijati kroz sve svoje faze potrebno je osigurati vlast, odnosno da se vlast ni pod kojim uslovima ne izgubi. Strašna avet političke odgovornosti iz duboke podsvijesti je tu da upozori vlašću blagoslovene, da nikad i ni pod kojim uslovima ne smiju dozvoliti da stvarna biračka volja ugrozi njihovu zemlju obećanu i nažalost svih ostalih potpuno stvarnu.
Zato upravo služe političke stranke da demokratija i ostane samo u sferi mašte, ideala, a da na zemlji i u stvarnosti vladaju druge i drugačije zakonitosti. Prvi protivnik samovolje etno političkih preduzetnika su fer i pošteni izbori, te se tako nešto mora uvijek i svuda po svaku cijenu sprječavati, jer vlast je isuviše važna da se prepusti varljivoj i prevrtljivoj slobodnoj volji biračkoj.
Ništa manje nije važno da političke partije budu funkcionalne i organizaciono kapacitirane klijentelističke mreže koje će kontrolisati cjelokupan javni sektor i efikasno izvlačiti javne resurse i distribuirati ih vlastitim pristalicama – zapošljavanje u javnom sektoru po kriteriju stranačke lojalnosti, namještanje tendera kompanijama bliskim vlastima osnovni su mehanizmi za održavanje na vlasti ali i temelj za svaku sistematsku pljačku.
Sve u svemu savršen recept za propast. Ne svih dakako. Ali da, stvari se uvijek dešavaju s razlogom, vrlo često su razlog glupe ili loše odluke. Posebno je loše kada je ovlaštenje za donošenje odluka uzurpirano, ili narodski rečeno kada nas niko ništa nije ni pitao, a još je gore kada smo se sami odlučili da se ne pitamo.
Obrni okreni uvijek na isto dođe…
Krivi smo mi što smo ih pustili…
