Slovenci su poznati kao nacija okoštalih navika. Osim toga, neobično volimo da kopiramo političke prakse, a posebno zakonske propise drugih naroda. Pogotovo od voljenih Nijemaca, naših uzora, za koje smo sigurni da smo jako slični, ali naravno nismo.
Originalnost ili posebnost Slovencima je od pamtivijeka strana, a to je vjerovatno i rezultat kmetske istorije. Slovenci su u istoriji bili više navikli da slušaju nego da zapovedaju, bilo je malo prostora za autonomno razmišljanje, oni koji su imali sreću da budu kreativni i znali ili smeli da razmišljaju van okvira ili su studirali ili živeli u inostranstvu ili su radije čuvali svoje bogatstvo. znanje sebi radije nego da ga daju onima koji ga ionako nisu cijenili ili razumjeli.
Ta poslovična slovenačka malenkost i snishodljivost ogleda se i u raspravama o mnogim važnim političkim, pravnim i moralno-etičkim temama, na primjer o tome šta je zapravo misija (javnih) funkcionera, kakvu platu zaslužuju, ili bi to bila legitimna očekivati da – barem neki od njih – svoj posao rade “besplatno”.
Riječ gratis u Sloveniji ima zlokobnu konotaciju jer asocira na nešto ponižavajuće, prijeteće. Neki ljudi su ozbiljno povređeni ako neko od njih nešto očekuje besplatno. Naravno, njima je strana univerzalna ideja da je osoba često sretnija da daje nego prima. Ako pred vlasti izađete sa idejom besplatnog rada, čak i sa idejom zamrzavanja plata, na primjer pred ministrima ili poslanicima, ne daj Bože pred sudijama, bolje je da se sakrijete negdje, jer ćete naići na negativan reakcija neslućenih razmera.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne želim da kažem da svi visoki funkcioneri treba da primaju (pre)malu platu za rad ili da uopšte ne primaju platu, to bi bila nerealna fantazija. Službenici moraju brinuti i o materijalnoj egzistenciji, možda plaćati rate za stambene kredite, školovati djecu, brinuti o starijim roditeljima i slično. Ali nemaju male plate – neka to bude jasno kao dan.
Više mi smetaju oni koji ionako već imaju više nego dovoljno, ali zadirkuju javnost govoreći da su im plate preniske, koristeći diskutabilne pravne argumente, ili tvrde da je to uz njihovu platu koja je tri do četiri puta više nego što zarađuje prosječan Slovenac, ne mogu preživjeti. Ovakve izjave su nepristojne i grubo uvredljive za građane.
Ovakvi stavovi ukazuju i na to da neki funkcioneri ili žive na Mesecu, gde su potpuno izgubili vezu sa „zemaljskim“ platama koje prima većina građana, ili ili ne razumeju, ili ne žele da razumeju šta je suština njihov službeni položaj, koji nije u zarađivanju, već u misiji – služenju građanima koji su ih izabrali na ovu funkciju. Oni, naime, obavljaju funkciju u javnom interesu, čija je suština u časti, empatiji i izgradnji nacije, ali nikako u gađenju vlastitog ega, podizanju vlastitih spomenika i tovljenju novčanika.
Ako im je primarni motiv novac, onda bi trebali krenuti u druge vode – na primjer, u poduzetništvo, gdje su zarađivanje novca i stvaranje bogatstva legitimni i centralni ciljevi. Službene pozicije, međutim, nisu namijenjene ovim ciljevima. Dot.
Ideja da bi najviši zvaničnici trebali imati potpuno drugačiji odnos prema zaradi nego u Sloveniji daleko je od utopije, već je izraz mnogih naprednih praksi iz inostranstva.
I to ne iz “bilo koje” strane zemlje, već iz SAD-a, odnosno iz meke svega kapitalističkog i novčarskog. Tako je slavni bivši američki predsjednik George Washington odbijao primati predsjedničku platu sve dok ga članovi Kongresa nisu upozorili da bi takva praksa mogla stvoriti presedan koji bi budućim predsjednicima mogao spriječiti platu. Ali on je ustrajao i na kraju je koristio platu za plaćanje troškova rada.
Pravi čovjek, zar ne?
Idemo dalje – superpopularni John F. Kennedy je također donirao svoju platu, ne samo kada je bio predsjednik Sjedinjenih Država, već i kada je bio član Kongresa i kada je bio senator. Čak je i Donald Tramp donirao svoju platu kao predsednik.
Mnogi poznati političari širom svijeta odrekli su se službene plate. Među njima, na primjer, bivši talijanski premijer Mario Dragi, malezijski premijer Datuk Seri Anwar Ibrahim i bivši predsjednik Urugvaja Alberto Mujica donirali su 90 posto svoje plate najsiromašnijima u zemlji.
Većina njih je zaista bila bogata, ili barem vrlo bogata, ali ne svi.
A šta je sa ovim praksama u Sloveniji? Iako je pravni osnov za ukidanje plate nesporan, mnogi visoki funkcioneri u našoj zemlji bi skočili u zrak samo zato što primaju samo četiri puta veću platu od “običnog Jovana”, a ne recimo sedam puta veću platu. I da bi se iko od njih odrekao dodatnih iskrica zarad vlastitog bogatstva ili čak građanske empatije ili ljudske veličine? Nemoguća misija u zagušljivoj podalpskoj zemlji.
Sve to svjedoči da u Sloveniji ne samo da smo hrabro skrenuli sa puta zdravog razuma, već imamo sve tajnovitiji odnos i prema novcu i prema suštini javne funkcije kao takve.
Posebno zabrinjava činjenica da su među najaktivnijim hraniteljima oni koji bi po definiciji trebali imati najuzdržaniji ili barem diplomatski odnos prema novcu – odnosno predstavnici naroda i čuvari zakonitosti – odnosno naši sudije. Pritom, ako misle da je novac najvažnija motivacija za obavljanje profesije, nemaju šta da traže u njemu – niko ih ne brani da krenu, na primer, na put preduzetništva ili prava, gde su zarade često veće. talentom i vrednim radom.
Ali neće, jer su presretni na svojim trenutnim pozicijama.
Hoće li ikada biti bolje? Pitanje od milion dolara. Sve dok će na najvažnijim zvaničnim pozicijama biti mnogo ljudi kojima nedostaje međunarodno obrazovanje, globalno iskustvo, ljudska veličina, književno znanje ili jednostavno posebnost, originalnost, nikako.
Međutim, svakako je dobar znak da barem velika većina građana ima vrlo negativan stav prema navedenom birokratskom kronizmu.
Što je obećavajuće.
