U Jugoslaviji je, prema podacima srpskih udruženja za potragu za izgubljenom djecom, 20.000 djece ukradeno, odvedeno i preprodato tokom 1970-ih i do kraja 1980-ih. Aktivistkinja Simona Šeremet Kalanj iz Slovenačkog društva za izgubljenu djecu u kontaktu je sa više od stotinu slovenačkih majki koje sumnjaju da im djeca nisu umrla nakon rođenja, već su prodana usvojiteljima.
Kako je rekla u Delovom podcastu Na robu , slovenačke majke su se počele javljati prije tri godine. Tada se javilo prvih šest majki. „Na Fejsbuku sam našla stranicu Usvojena deca Jugoslavije, gde je gospođa Dragana Novmoski tvrdila da je 1990. godine u porodilištu u Mariboru rodila sina, za koga joj je kasnije rečeno da je umro. I da nema šanse da dobije dokumentaciju o svom sinu. Bilo mi je neshvatljivo. Živimo u Sloveniji, ne živimo u nekoj nerazvijenoj zemlji. Zašto Dragana ne bi pribavila dokumentaciju iz porodilišta u Mariboru? Ponudila sam da pokušam da dobijem dokumente uz njeno ovlašćenje. Godinu i po dana je trebalo da dobije otpusnicu u kojoj piše: ‘Djete je zdravo, dajte mu kapi protiv AD, tri puta sedmično, dovedite ga na pregled nakon mjesec dana’. Dragana nema sina, rečeno joj je da je dijete umrlo“.
Društvo je kasnije otkrilo ko je bio usvojitelj i gdje je sin danas. Ali kao i mnogi u ovoj priči, on ne želi da uradi DNK test. „Teško je kopati po svojoj prošlosti. Mnogi ljudi čekaju da usvojitelji umru. Spremnost za istinu zavisi od toga kako je dete živjelo, u kakvu je porodicu usvojeno. Nije svaka porodica imala trideset hiljada maraka, koliko je koštalo novorođenče, ako je lijepo i zdravo. To su obično bile veoma bogate porodice. Razumljivo je da ne žele da se odreknu svega dobrog, često je problem i nasljeđe. Kada se desi smrt usvojitelja, oni su često spremni na saradnju.”
Priča je nastala u Srbiji, gde je Udruženje za istinu i pravdu o bebama, na čelu sa Radišom Pavlovićem , već otkrilo dosta slučajeva. Evropski sud za ljudska prava naložio je Srbiji da usvoji zakon koji će omogućiti dalje istrage. U Sloveniji je uspostavljena parlamentarna istraga, a predmetima se bavi i specijalizovano državno tužilaštvo.
Simona Šeremet Kalanj u podcastu objašnjava kako teku istrage, koliko slučajeva vodi specijalizovano državno tužilaštvo i šta su do sada utvrdili.
Kaže i da se u Mariboru, Kranju i Kopru na pribavljenim dokumentima o navodno umrloj djeci stalno pojavljuju ista imena ljekara i medicinskih sestara. Neki od njih su navodno još živi. Sagovornik nastoji da istražitelji što prije dođu do njih i ispitaju ih. „Odlučila sam da posetim ljekara u Mariboru, pedijatra koji je još uvijek živ. Mariborski inspektor me je uvjeravao da će je posjetiti. Ne znam da li jeste. Nikad nisam dobila povratnu informaciju od njega. To je zapravo ono što želimo postići. Saradnja sa policijom. Ne kažem da su sva ova djeca živa, ali znam da nisu sva mrtva. Ispravno je da se otkrije istina.’
Do sada je preko udruženja pronađena djevojčica iz Velenja, dovedena iz Bosne i Hercegovine kao novorođenče, i uvedena u svoju biološku porodicu. Devojčica je sve vrijeme znala da je usvojena, ali nije znala da je kupljena.
Svim slučajevima zajedničko je to što majci nije bilo dozvoljeno da vidi tijelo djeteta niti ga sahrani. Odgovara i na pitanje da li je to bilo neobično za to vrijeme. Takođe, zašto je uopšte postojala potreba za kupovinom dece, ako su u Jugoslaviji postojala sirotišta. “Na dijete se čekalo godinama i godinama, ako je uopće stiglo. Usvojitelji također nisu željeli svako dijete. Djeca su izabrana. Svetla koža, plave oči, crna kosa. Bilo je poželjno da roditelji budu intelektualci. U sirotištu je bilo različite djece. Željeli su da dijete, ako je djevojčica, na neki način liči na buduću usvojiteljicu. Marko Ivić je mislio da će legalno usvojiti dijete i slikovito je opisao kako je to teklo. Kada je došao u porodilište, doktor mu je rekao: ‘Stavi ruku na krevet žene koja ti najviše liči. Mi ćemo srediti vaše papire, pasoš i moći ćete odvesti dijete u Njemačku’. Marko Ivič živi u Njemačkoj i trenutno ga štiti njemačka policija kao zaštićenog svjedoka.”
