Pokušati shvatiti logiku u postupcima političara ponekad je krajnje zaludan posao. Pogotovo kad krećete od pogrešne premise „šta bi normalan čovjek na njihovom mjestu uradio“. A pod „normalnim“ podrazumijevam nekog ko je zainteresovan da posao koji radi uradi kako treba.
Evo recimo primjer zajedničke Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju, oba doma Parlamenta FBiH.
Na svojoj posljednjoj održanoj sjednici, 27.05.2022., razmotrili su dopis nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, koja već duže vrijeme pokušava da radi na poboljšanju efikasnosti svih institucija od kojih zavisi efekat revizija koje se provode i ostvarenje njihovog projektovanog cilja – poboljšanja efikasnosti i zakonitosti rada javnih institucija i preduzeća a time i kvaliteta života građana u ovoj državi.
Nevladina organizacija, koja im je, uzgred, značajno pomogla u organizovanju prošlogodišnjih vrlo dobrih (al može to i bolje) javnih saslušanja revidiranih institucija koje od revizora nisu dobile pozitivnu ocjenu, zatražila je od njih dvije stvari, od kojih su obje sami trebali da se sjete, uvedu u svoj rad i da nikad do ovakvog zahtjeva ne dođe.
Jedna se tiče transparentnosti rada Komisije, a druga samog smisla posla kojim se oni bave ili bi trebali da se bave.
CCI im je, u namjeri da dosljedno prati njihov rad i o njemu informiše javnost (jer posao te Komisije smatraju izuzetno značajnim za uspjeh revizije), zatražio da se njegovim predstavnicima omogući prisustvo na sjednicama Komisije. Na što im je odgovoreno da „mogu prisustvovati javnim saslušanjima (Ma, nemoj mi reć!), ali ne i redovnim radnim sjednicama Komisije“, uz dodatak čiji je smisao otresanje na postavljača pitanja „Pa, već smo vam to rekli još 2020. godine“. (Da, ali je i 2020. bilo glupo, a sad je već za Ginisa).
Da se radi o komisiji koja se bavi vojnim tajnama ili bezbjednosnim službama ili na sjednicama raspravlja o privatnim podacima građana koji trebaju biti zaštićeni još bi čovjek mogao i shvatiti. Ovako… Jedino što se, zapravo, štiti je nerad članova Komisije. Informacija o kome bi, valjda, trebala ostati nedostupna javnosti (Kao, javnost inače misli da se oni ubijaju od posla, valjda???).
Čitav slučaj sa netransparentošću kao zvaničnim (dvaput izglasanim) stavom Komisije, korijen vjerovatno ima u svojevremenoj žestokoj reakciji CCI-a na prvo zakazano saslušanje u ovom mandatu, kada je nakon dvije i po godine nerada, od 14 članova konačno konstituisane komisije na sjednicu došlo njih – četvero. I onda su, umjesto da priznaju grešku, izvinu se javnosti zbog neprihvatljivog ponašanja i – u kompletnom sastavu! – svojski „prilegnu“ na posao, takav način rada nastavili da prakticiraju u nastavku (Kao, oni se tako „dogovore“, da „podjele posao“. – Pa da posao trebaju radit 4 čovjeka ne bi Parlament pravio komisiju od 14 članova!!! I kome je upšte palo na pamet da komisija može imat svoje komisije, što su faktički te četveročlane „grupe“ koje prave?).
Pritom, do prije nekoliko mjeseci, i pored stalnog skretanja pažnje, i od nvo i od medija, Komisija nit je objavljivala najave svojih sjednica niti nakon njih ikakve informacije. Pa s obzirom da su, kao što rekosmo, sjednice zatvorene za javnost, o njihovom radu mjesecima niko ne bi imao nikakvu informaciju. Osim ako do nje ne bi došao privatnim kontaktima sa nekim od članova Komisije ili sekretarijata (što je potpuno neprihvatljivo i sofisticirani oblik korupcije, zapravo – kojim informaciju za privilegovane uslovljavate izostankom kritike).
Uglavnom – „Bez svjedoka“ politika je rada Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju Federalnog parlamenta. Komisije, da bi stvar bila apsurdna do kraja, čija je poenta, između ostalog, u zahtjevanju transparentnosti rada institucija u federalnom dijelu države. I koja se uvrijedi kad neka institucija na saslušanje, pred 3-4 člana 14-očlane Komisije, ne pošalje najreprezentativniju delegaciju. Kao ta institucija ne pokazuje dovoljno poštovanja i prema Parlamentu i prema Reviziji i prema javnosti. Za razliku od njih???
Drugi zahtjev pomenute nevladine organizacije, odnosio se na unošenje malo više logike u rad Komisije, što podrazumijeva „napor“ da se stvari prestanu raditi po navici i otaljavati, nego da se razmisli kako da se rad organizuje sa što većim efektom.
Naime, Ured za reviziju je početkom juna objavio prvi, mogli bi smo reći najvažniji, „obavezni“ godišnji paket od 19 izvještaja o finansijskoj reviziji za 2021., koji obuhvata Parlament, Predsjednika i dva potpredjednika, te Vladu Federacije i njenih 16 ministarstava.
Izvještaji o ostalih planiranih osamdesetak subjekata revizije biće objavljivani sukcesivno do kraja septembra, po planu.
Čekanje da se završe svi izvještaji, pa potom organizovanje saslušanja za subjekte koji nisu dobili pozitivnu ocjenu, pa pravljenje zbirnog izvještaja za Parlament o tome, pa… podrazumijeva da će sve ili većina tog posla ostati narednom sazivu Parlamenta i Parlamentarne komisije.
Pošto je to i inače, u „savršenim uslovima“ (kakvi su kod nas isključeni) nepotreban gubitak vremena, a mi već imamo iskustva sa dvije i po godine nerada ove komisije do njenog konačnog postizbornog formiranja u aktuelnom mandatu, iz CCI-a su predložili nešto najnormalnije (otprilike na nivou 2+2) – da se za 19 već revidiranih institucija (odnosno 14 od tih 19, koje od revizora nisu dobile pozitivne ocjene za obje komponente finansijske revizije) što prije organizuje javno saslušanje, a onda smjesta napravi izvještaj sa odgovarajućim zaključcima i proslijedi Parlamentu na razmatranje. Kako bi Parlament, do godišnjih odmora i raspuštanja, završio svoj posao u vezi sa revizorskim izvještajima o tim institucijama, čije je ukupno izvršenje budžeta preko 2 milijarde KM. I koje pretstavljaju najvišu izvršnu i zakonodavnu vlast entiteta. A kako bi taj posao bio završen prije usvajanja budžeta za narednu godinu, što je inače poenta, na koju parlamentarci redovno zaboravljaju,
Dakle, nešto najnormalnije. “Daj da se uradi šta se može što prije i dok to ima smisla.”
Ali, ne. Ne ide to tako kod naših političara. Bilo bi to valjda narušavanje sistema koji je i stvoren da se ništa ne bi radilo i da bi se sve obesmislilo. Ili “u rad” uzelo tek onda kad bude potpuno obesmišljeno. Kao što su izvještaji o finansijskoj reviziji za 2017. razmatrani tek krajem 2020., kad to više nikakvu vrijednost mije imalo.
Odgovor na CCI-jev prijedlog, bio je kratak i bez objašnjenja (otprilike kao kad vam neko na pitanje “Zašto”, odgovori “Zato!”): “Izvještaji Komisije prema Parlamentu, podnijet će se nakon što se obave oba kruga javnih saslušanja za sve revidirane subjekte u 2021. godini. “
U principu – ljudi naprosto neće da se zamaraju. Idu godišnji odmori, idu izbori, idu nove blokade. Nek se time bavi novi sastav komisije, ako ga ikad izaberu (Ovaj je, podsjetimo, nakon izbora u oktobru 2018., konstituisan tek 10.09.2020.).
Za kraj, najtragičnija stvar u čitavoj priči je da je Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju Parlamenta FBiH, ovakva kakva jest, sa svim slabostima – najbolje parlamentarno radno tijelo zaduženo za reviziju od svih u državi.
Sjajno.
