Kraj je godine. Vrijeme svođenja računa. Telegrafski kratko, čini se da su tri događaja obilježila godinu na izmaku. Ruska agresija na Ukrajinu, još jedni farsični izbori i ekonomska kriza.
Dodjela kandidatskog statusa BiH od strane EU teško da ispunjava bilo koji kriterij za događaj koji je obilježio godinu, obzirom da se radi o ispraznom formalno-birokratskom činu koji teško da može imati značajniji efekat, i koji je uslijedio nakon vjerovatno najgoreg izvještaja EK u istoriji evropskih integracija, a posebno nakon što se stanje u zemlji dramatično pogoršalo od davanja mišljenja o kandidaturi od strane EU.
Proces integracije zemalja zapadnog Balkana u dubokoj je krizi već godinama zbog dobro znanih razloga i bez značajnijih promjena unutar EU, zemalja članica i zemalja zapadnog Balkana, taj proces će i dalje biti u hladnom pogonu, sa sporadičnim zaklinjanjem u njegov značaj i odsustvo alternative, ali bez značajnijeg rezultata.
Ruska agresija na Ukrajinu, tragedija epskih razmjera i bez sumnje istorijska prekretnica – Zeitenwende, kako je je okarakterisao kancelar Šolc, ponovo je rat učinila realnošću u Evropi sa velikim rizikom od eskalacije. Kao odgovor na agresiju, EU je dodijelila kandidatski status za članstvo Ukrajini, prisjetivši se tako i zapuštene balkanske periferije na kojoj već godinama zemlje kandidati i potencijalni kandidati tavore bez stvarne perspektive članstva.
Ruska agresija na Ukrajinu, na balkanskoj periferiji Evrope, osim energetskih i ekonomskih posljedica otvorila je još jednu liniju podjela. Na one koji su solidarni sa Ukrajinom i dijele spoljnopolitički pristup EU i one koji to nisu. Ta podjela dakako nije zaobišla ni BiH, gdje je RS i vladajuća partija otvoreno se svrstala uz agresora. Čak i ako prenebregnemo etička razmatranja ili pitanje elementarne solidarnosti, takvu politiku je teško razumjeti i u interesnoj ravni, imajući u vidu da je EU ključni i razvojni i trgovinski i svaki drugi partner i BiH i RS u njoj.
Oktobarski izbori, jasno je to i očekivano bilo i daleko prije njihovog održavanja bili su potpuna farsa. Ritual kojim se u pravilnim vremenskim intervalima nastoji stvoriti privid legitimiteta vladajuće oligarhije. Niti fer niti pošteni, upitni u svakom pojedinačnom koraku izbornog ciklusa od vršenja kampanje javnim resursima i kupovine podrške birača istim tim javnim resursima, haotičnih biračkih spiskova, tragikomičnih biračkih odbora, pa do brojanja koje nije ni bilo potrebno jer su rezultati utvrđeni ranije, ovi izbori su ipak bili važni kao podsjetnik da pravo da se slobodno bira se neće desiti samo od sebe, i da oni koji imaju vlast, da bi je sačuvali neće se libiti da beskrupulozno zloupotrijebe sve što im je na raspolaganju – ako im se to dozvoli, naravno. To bi trebao biti i podstrek, barem onim kojim je važno da imaju tu slobodu i pravo – da biraju, da učine sve što mogu da se stvari promijene.
Podstrek da se stvari mijenjaju bi trebao biti i odnos vlasti prema ekonomskoj krizi i inflaciji. Prema zvaničnim podacima BiH je među zemljama sa najvišom stopom inflacije u Evropi od skoro 18%. BiH je jedina vjerovatno u Evropi koja nije preduzimala nikakve mjere u cilju saniranja posljedica masovnog rasta cijena i pogoršanja životnog standarda.
Dakle, ponovo se vraćamo na pitanje političke i svake druge odgovornosti, zašto bi vlast se ponašala odgovorno kada apsolutno ne polaže račune za to što radi.
Ako mislimo mijenjati stvari u ovom sve nepredvidljivijem i složenijem regionalnom, evropskom i globalnom okruženju, moramo početi od početka, od odgovornosti ili još jednostavnije polaganja računa.
Dosadašnji pristup po svim dostupnim indikatorima ne vodi nas nigdje osim u dalje propadanje. Jedna od najviših stopa smrtnosti od korone, jedna od najviših stopa smrtnosti povezane sa zagađenjem vazduha, najviša stopa odlaska građana iz zemlje. I tako redom.
Transparency International BiH je dao svoj skromni doprinos otvaranju javne debate o tome kako zaustaviti dalje propadanje zemlje i stradanje građana, objavivši početkom decembra na godišnjoj anti-korupcijskoj konferenciji vlastito viđenje sročeno u Agendu dobrog upravljanja.
Osnova Agende temelji se na onoj staroj dobroj Ajnštajnovoj da možda nije najpametnije ponavljati odnosno činiti isto a očekivati drugačiji ishod.
Agenda polazi od srži problema, a to je činjenica da je moć koncentrisana u rukama šačice lidera, koji su zarobili ključne institucije i podredili ih svojim interesima. Stoga agenda kao prioritetno zagovara demokratizaciju političkih partija i uvođenje obaveznog glasanja. Upravo su to mjere koje su u drugim zemljama se pokazale kao blagotvoran lijek protiv sveopšteg klijentelizma i političke sistemske korupcije.
Dalje, agenda predlaže opštu inventuru ili temeljiti funkcionalni pregled odnosno reviziju cjelokupnog javnog sektora, da li nam je potrebno toliko institucija i zaposlenih u javnom sektoru, obzirom da dok se stanovništvo smanjuje javni sektor raste, jer služi kao uporište korumpiranim kleptokratama da sačuvaju vlast mobilisanjem podrške kroz dodjelu poslova u javnom sektoru. Prema podacima TI BiH 95% poslova u javnom sektoru se raspodijeli po klijentelističkim kriterijima.
Ništa manje nije bitno osigurati zaštitu javnih sredstava u procesu javnih nabavki i dodjele koncesija, jer su upravo ti procesi ključni za izvlačenje novca iz budžeta. Tako da agenda predlaže ponovo pristup koji se pokazao dobrim u drugim zemljama a koji se zasniva na centralizaciji javnih nabavki, odnosno provođenju nabavki na jednom mjestu od strane specijalizovanih tijela, čime se smanjuju mogućnosti za korupciju i olakšava nadzor.
To svakako nije sve niti je našoj kreativnosti kraj, ali za prednovogodišnji tekst dosta, a za one zainteresovanije i posvećene promišljanju, preporučujemo da se upoznate sa Agendom u njenoj cjelosti.
A pred nama ostaje da popunimo onu praznu liniju u naslovu teksta… bolja, gora ili ista, kakva god samo da je drugi ne popunjavaju za nas..
Sretna nova godina!
