Položaj duboke periferije periferije onog što sada uobičavamo zvati zapadni Balkan u evropskom ali i širem čak globalnom lancu proizvodnje nove vrijednosti uključujući i ideje ili jednostavnije rečeno lancu ishrane, tu je da ostane na duži period sa nezanemarivim potencijalom za eskalaciju iz periodičnih kriza. Ne može čovjek nakon ove konstatacije da se ne sjeti proročanskih riječi Ante Markovića još iz perioda prije smaka svijeta u zemljama nastalim raspadom.
“Zablude ćemo plaćati siromaštvom i položajem duboke periferije“
Postkonfliktne godine, pokazalo se kasnije, ni na čemu utemeljene nade da će biti moguće stvoriti koliko toliko funkcionalne i održive države i društva, zamijenile su godine očaja, manifestovane u epskom egzodusu stanovništva sa Balkana prema zapadnoj Evropi. Zagušljiva provincijalna atmosfera i duh palanački daleko su od inspirativnog okruženja za puno onih koji žele bolje.
Opustošena materijalna baza, desperadoskom privatizacijom, koja je iza sebe ostavila post tranzicionu pustinju sigurno ne nudi puno nade za transformaciju u solidnu ekonomiju.
Naprotiv, kompradorske elite, na kratkom lancu globalnih ekonomskih igrača, nisu prirodni saveznici u borbi za inkluzivne institucije i pravednija društva. Istovremeno za unutrašnju upotrebu identitetske politike i dalje su dominantan narativ legitimizacije vlasti po svemu neuspješnih političkih elita, koje ni blizu nemaju output legitimitet, odnosno da se isti čak i izbliza može dovesti u vezu za učiknom odnosno rezultatima vlasti.
Ekonomski model koji se temelji na korištenju jeftine radne snage u prerađivačkoj industriji i crpljenju prirodnih resursa teško da u sebi nosi klicu promjene na bolje. Javni sektor hipertrofiran do karikaturalnosti, odavno je postao svrha sam sebi, ili još preciznije rečeno kao plijen političkih elita isključivo služi njihovom bogaćenju i kao sredstvo održavanja na vlasti. Beskrupulozno zarobljen od strane pseudoelite i potpuno podređen uskim interesima na uštrb opšteg i javnog, javni sektor proizvodi nemjerljive gubitke za državu i društvo i nezamislivo blagostanje za uski krug ekipe na vrhu piramide očigledno ničim ograničene moći.
Ogromno nezadovoljstvo preostale, sve manje populacije kanališe se kroz masovne odlazke ka zemljama zapadne Evrope. Jer kako je to dobro formulisao Ivan Krastev, očigledno je lakše promijeniti državu, nego vlast. Egzodus ka Evropi čak je win-win scenario za vladajuće političke elite, jer odlaze najnezadovoljniji, čime se smanjuje društveni pritisak koji bi mogao potencijalno voditi u promjene, a uz to nije zanemariv ni efekat remitendi koje šalju oni koji su otišli porodicima i prijateljima.
Otuda ni ne treba biti preveliki stručnjak pa zaključiti da transformacijski potencijal unutar država zapadnog Balkana, što bi se reklo gras rut, za ozbiljne strukturne društvene i ekonomske promjene i pravičniju distribuciju moći i resursa je na silaznoj putanji.
O transformacijskoj moći EU na Balkanu odavno se diskutuje, ali i ona se odavno već ne uzima zdravo za gotovo. Nesumnjivo je proces integracije u EU bio i još uvijek jeste glavni pokretač promjena i reformi na zapadnom Balkanu. Ali sve je više pokazatelja da je proces u sadašnjoj formi i obliku klinički mrtav, i sve više postaje politička i društvena ne-tema u državama i društvima zapadnog Balkana, nakon godina koje su pojele licemjerne balkanske političke elite, kojim je ipak status quo jedini i pravi interes.
Znakovi života procesa evropskih integracija koji su se počeli javljati nakon dodjele kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji, geopolitičke su prirode i treba ih uzeti sa dosta rezerve. Geopolitičke promjene nepredvidljive su, i u promijenjenom kontekstu mogu imati sasvim drugi smjer, a uz to i globalno težište velikih igara velesila sve više se koncentriše na Aziju i Pacifik.
Naravno proces EU integracija se ne odvija u vakumu, već u širem okruženju koje mu i nije najnaklonjenije. Reformisanje načina glasanja unutar EU, svakako je prioritet bez kojeg nije moguće zamisliti ozbiljni napredak u integraciji zapadnog Balkana. Nacionalizacija procesa proširenja EU, odnosno sve snažnija uloga članica na uštrb EU institucija, odavno se ističe kao veliko opterećene procesa proširenja EU. Dalje, sve snažnije uvođenjem bilateralnih pitanja u proces pridruživanja, kao što je to slučaj sa Bugarskom prema Makedoniji, svakako ne obećava da će donijeti išta dobro za zemlje kandidate niti pomaže jačanju kredibiliteta EU na brdovitom Balkanu.
U svakom slučaju proces pridruživanja EU ostaje jednačina sa puno nepoznatih. Ne zna se da li će i kada ijedna od 6 zapadno balkanskih zemalja postati punopravna članica, niti da li je evropeizacija zapadnobalkanskih država kao zamišljeni kraj istorije Balkana zaista vjerovatan ishod.
Puno je izazova u predstojećem periodu čak i na kratki ili srednji rok. Zbog dramatičnog odljeva stanovništva, zapadnobalkanske ekonomije će biti prisiljene na uvoz radne snage. Kako će se upravljati tim procesom u nestabilnim i disfunkcionalnim državama veliko je pitanje, posebno ako znamo da je on i u zemljama ozbiljnih zapadnih demokratija imao dramatične efekte kroz jačanje desnice i promjene paradigme u smislu doživljaja političkog mejnstrima.
Dalje, duboka ukorijenjost organizovanog kriminala i specifičan način upravljanja državom i društvom kroz spregu političkih partija, organizovanog kriminala, tajnih službi i religijskih zajednica, u kontekstu potpuno devastiranih institucija i obespravljane većine populacije kojoj je čak i pristup ljudskim prava i slobodama luksuz, svakako će biti enorman izazov.
Specifičan oblik političke korupcije zarobljenost države u potpunosti je doveo do toga da se svi politički, ekonomski i društveni procesi zasnivaju na korupciji. Izlazak iz takvog stanja, složen je proces, i ne dešava se preko noći, ali postoje uspješni primjeri, što znači da nije nemoguće mijenjati stvari čak i na kraći rok.
Dakako beskrajno složenu stvarnost nije uvijek lako razumjeti čak ni uz pomoć teorija kompleksnosti, a još je teže davati prognoze, posebno one koje se tiču budućnosti, kako bi to rekao Yogi Berra.
Ipak čini se da je moguće i sigurno zaključiti, da u svom sadašnjem obliku (pri tom se dakako ne misli na granice) države zapadnog Balkana naprosto neće moći biti članice EU u njenom sadašnjem obliku.
Dobra je vijest da se promjene dešavaju stalno i bez prestanka – panta rei. E sad koliko smo zadovoljni njihovom brzinom i njihovim smjerom, pitanje je možda o kojem vrijedi posebno razmisliti baš za Dan Evrope. Vrijedi i zamisliti da li su te promjene stihijske ili imamo kao društvu barem minimalnu svijest o potrebi upravljanja njima i ciljevima kojima težimo. Ili kako to već pomenuti Yogi Berra reče, „Ako ne znate kuda idete, možda nećete stići tamo!
Ipak ne razmišljajte previše, 9. Maj je i praznik ali podsjetnik da dobre ideje i pravda nekada i pobjeđuju.
Sretan Dan Evrope!
