Agencija za vodno područje Jadranskog mora, sa sjedištem u Mostaru, raspravu o prethodnoj vodnoj saglasnosti za MHE na Buni, na čijoj gradnji insistira firma ,,Hercegovina građevinsko zanatstvo” d.o.o. Mostar – kojoj su sudovi i nadležne institucije prethodno ukinuli sve moguće dozvole i saglasnosti, ali joj je politika, ne ukidajući koncesioni ugovor, obezbijedila prostor da “ostane u igri”, pa ona ponovo počinje sa prikupljanjima potrebnih joj dozvola – zakazala je za 26. maj, u prostorijama Agencije.
Podsjećamo, ta rasprava se, po prvobitnom pozivu, trebala održati 05.05. i to kao javna, ali je Agencija, dan pred najavljenu raspravu, koja je na kraju odgođena, zabranila učešće građana na njoj, izuzev onih koje ona pozove. I to sa naprosto skandaloznim obrazloženjem, koje je s jedne strane uvreda građanima Mostara, koje se tretira nesposobnim za pristojno ponašanje i konzumiranje demokratskih mehanizama odlučivanja, a s druge je proziran izgovor za netransparentnost, kojoj jedini smisao može biti pogodovanje investitoru, i pored svih dosad iznesenih dokaza o neprocjenjivoj štetnosti jednog takvog projekta i nezakonitosti pri izdavanju prethodnih dozvola, za koje se osnovano sumnja da im je u korjenu sistemska korupcija, a za koje niko nije odgovarao (pa čak ni iz moralnih razloga podnio ostavku nakon sudskih presuda kojim su prethodne dozvole poništene).
“Kako je na portalu Bljesak.info dana 30.4.2022.g. objavljeno, Miroslav Barišić, predstavnik neformalne skupine građana “Stop izgradnji mHE na Buni”, pozvao je sve građane Mostara da dođu na naprijed navedenu usmenu raspravu. Kako je poziv upućen “svim gradanima Mostara” to ovaj organ cijeni da nije moguće zakazanu usmenu raspravu fizički održati na način da istoj prisustvuju svi ”svi građani Mostara”, a da se ista održi bez ometanja i korisno za razjašnjenje predmetne stvari u koju svrhu je ista i zakazana u skladu s odredbama čl. 147. Zakona o upravnom postupku.”, objašnjenje je koje je Agencija navela kao argument za donošenje odluke o isključivanju javnosti sa rasprave. Pritom, kao svoju viziju zamjene za javnu raspravu, nudeći “zainteresovanim osobama” iznošenje primjedbi i prijedloga “usmeno na zapisnik u prostorijama Agencije“ ili dostavljanjem u pisanom obliku?
Kao što smo već, ranije, naveli, takav hladni, otvoreni prezir prema vlastitim sugrađanima, karakterističan je za one koji su karijeru izgradili ne na radu u javnom interesu nego na odanosti Stranci i poslušnosti prema političkim moćnicima.
A način na koje bh. vladajuće stranke postavljaju čelnike javnih ustanova, preduzeća, agencija itsl., a onda u nastavku i zapošljavaju kadrove u njima, jasno locira stvarne centre odlučivanja i odgovornosti za odluke koje se u njima formalno donose. No, od odgovornosti, naravno, ne mogu pobjeći ni direktni akteri.
Agencija za vodno područje Jadranskog mora, dakle, istrajava na “isključenju javnosti” iz rasprave o sudbini neprocjenjivog prirodnog bogatstva, proglašanog spomenikom prirode i razgovor o gradni mini hidroelektrana na Bunskim kanalima svodi na nekoliko osoba, u “kontrolisanim uslovima”. U kojim se u istu ravan stavlja kapitalistička pohlepa, koju zanima samo profit, s jedne strane, i branjenje prirodnog bogatstva i ljepote, koje je opšta, društvena, vrijednost – i to ne samo vrijednost lokalne zajednice (kojoj se sprječava da iskaže svoj stav) nego mnogo šira – s druge strana.
Ono što je indikativno, i dodatno porazno, u obrazloženju Agencije je da ona javnu(!) raspravu ukida jer je neko ozbiljno shvatio pojam javne rasprave, te, javnog interesa i javnosti, koji idu uz nju, i pozvao građane da se na nju odazovu u što većem broju, da bi njen legitimitet bio neupitan. Da bi ona zaista bila – javna rasprava. Što, Agencija i oni koji stoje iza njenih odluka, po svaku cijenu žele izbjeći.
Dok je ta rasprava samo formalno bila javna, ali niko za nju nije znao, nije bilo problema, ali kad je postala evidentna mogućnost da ona zaista postane javna, da na nju dođu građani sa jasnim stavom o uzurpaciji prirodnih bogatstava, tad je nastupila panika i zabrana.
Takav cinizam, pa još uz otvoreno ruganje javnosti (“ovaj organ cijeni da nije moguće zakazanu usmenu raspravu fizički održati na način da istoj prisustvuju svi ”svi građani Mostara””) eklatantan je primjer odnosa ovdašnjih vlasti i institucija pod njihovom kontrolom, prema građanima, koji su, u ovdašnjoj do krajnosti redukovanoj verziji demokratije, interesantni tek kao glasačka mašina.
A to čitavom slučaju daje mnogo širi značaj, od inače za ozbiljan tretman dovoljne priče o MHE na spomeniku prirode. Jer pristajući na ovakav odnos od politike instaliranih birokrata (i na njihove besmislene “argumente”), pristajemo na redukciju svojih građanskih, demokratskih, ljudskih prava. Prava da odlučujemo o svom životu.
