Otkako Transparency International u BiH pruža pravnu pomoć građanima, koji se odluče prijaviti korupciju, sektor obrazovanja je među pet oblasti iz kojih dolazi najviše prijava. Na primjer, u 2016. godini čak 14% prijava je bilo na oblast obrazovanja, dok je 12% odnosilo se na pravosuđe.
U ranijim kampanjama za prijavu korupcije ciljna grupa su bili studenti, sa očekivanjima da će se neki od njih odvažiti da prijave nepotizam, trgovinu uticajem profesora koji često uslovljavaju studente da kupe njihove knjige, ili kupovinu ispita na fakultetima. No, sve vrijeme, bez obzira na vrstu i ciljnu grupu kampanje, na korupciju su najčešće ukazivali učitelji i nastavnici u osnovnim i srednjim školama. Oni su se najčešće žalili na postupke zapošljavanja. Scenario bi uvijek bio isti – unaprijed bi se znalo ime kandidata koji će zasnovati radni odnos, a sva procedura bi bila ispoštovana.
Kandidati koji se žale u postupku pravne zaštite obično bi imali slabe izglede jer na papiru je sve po slovu zakona. I tako je bilo sve do godine pandemije. Na desetine konkursa je sprovedeno po slovu zakona koji sve trpi, a s pravom ogorčeni, tek svršeni studenti, ili lica u dugogodišnjoj potrazi za poslom u struci, čekali su neku bolju priliku. Poneki konkurs bi se i poništio, obično uz zajednički pritisak organizacija civilnog društva, Ombudsmana i šire javnosti. No, i poslije poništenog konkursa znalo se desiti da se sva konkursna procedura ponovi kako bi se opet izabrao isti, ranije zamišljeni kandidat.
I onda se zbila pandemija i probijena je nova dimenzija korupcije u obrazovanju. Prijave korupcije sada više ne šalju nezadovoljni nastavnici i učitelji, koji su mahom odustali od javnih konkursa, ne vjerujući više u priliku za fer zapošljavanje, već to sada čine ogorčeni roditelji. I njihova djeca koja su u mnogim gradovima prinuđeni izaći na ulicu i protestovati protiv kadrovske politike direktora škola.
U najmanje dvije škole u Republici Srpskoj roditelj i djeca su na ulici tražili pravdu zbog hirovitih promjena učiteljice, a u čemu su s pravom prepoznali potpis korupcije i stranačkog zapošljavanja. Trenutno u jednoj osnovnoj školi u Tuzlanskom kantonu djeca ne mogu upisati srednju školu jer im svjedočanstva nisu potpisana nakon „sječe direktora škole“, a po formiranju nove vlasti. Novi direktor nije imenovan jer traju politički sukobi, a sve vrijeme djeca ispaštaju i ne mogu nastaviti svoje školovanje. Primjeri poput ovih postali su ne eksces, već obrazac ponašanja.
Škole i nastavni kadar posmatraju se kao stranački resursi, a direktori se imenuju ne kako bi upravljali školama kao obrazovnim ustanovama, već kako bi vodili (kadrovsku) politiku stranke kojoj pripadaju. Kadrovska politika škola = kadrovska politika stranaka. To je formula. Učitelji i nastavnici znaju da postoji neformalni put do radnog mjesta putem partije, a da je javni konkurs mjesto gdje se pojavljuje izabrani kandidat.
To što su sada roditelji i djeca ustali protiv korupcije i partijskog zapošljavanja dokaz je da je stvar postala toliko očigledna da im ništa drugo nije preostalo. I da to više nije problem upravljanja, struke ili politike, već da se korupcija ili izvitopereno i nakazno ponašanje (politizovani direktori, stranačka zapošljavanja, nepotizam…), što korupcija jeste u svom izvornom etimolološkom smislu, na kraju direktno odražavaju na najslabije – djecu. I na sam kvalitet obrazovanja.
Škola u kojoj je glavno pitanje ko će biti direktor, koliko će glasova donijeti učitelj ili nastavnik, i da li će se glasati po nalogu, nije obrazovna ustanova. Kvalitet je tu poništen, a roditelji i djeca se sada bore sa posljedicama koje se mogu riješiti jedino u samom uzroku. Uzrok nam je poznat – politika koja škole vidi kao plijen.
Transparency International u BiH zato predlaže izmjene zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju kojima će se pooštriti postupak i kriterijumi izbora direktora škola (naglasak mora biti na stručnim kompetencijama), i demokratizovati upravljanje školama osnaživanjem školskih odbora. Izvjesno je da zakonska rješenja neće biti dovoljna da se stane u kraj politici koja u školi i učiteljima vidi plijen, a od djece pravi žrtve. Zakon ne mijenja percepciju, iskustva i interese, posebno ne preko noći.
Nesprovodiv ili slabo sprovodiv zakon je često još gori po pravnu državu i pravnu izvjesnost, ali moramo pokušati (iznova i iznova) u zakon ugraditi kotačić koji može pokrenuti promjenu. I konačno istjerati političare sa školskog časa. Pored izmjena zakona, biće neophodno stalno ih podsjećati da im mjesto nije među djecom, na školskom času koji ometaju. I to ne iz posljednje, već iz prve klupe.
