Prije dvije i po godine Javna ustanova “Vode Srpske” upriličila je javni skandal, napadom na građanske aktiviste koji se bore protiv nelegalne eksploatacije šljunka, devastacije riječnih korita i priobalja i korupcije u njihovoj pozadini.
Uvjeravajući javnost da problem nelegalne eksploatacije šljunka uopšte ne postoji (sve dok ih nisu razuvjerili policijski izvještaji i potezi tužilaštava), aktiviste su optužili da su strani plaćenici koji (borbom protiv pljačke prirodnih bogatstava i korupcije!) pokušavaju nanijeti štetu institucijama Republike Srpske, prikazujući ih nesposobnim i to sve – “sa krajnjim ciljem da se pripremi teren da se nadležnost upravljanja vodama prenese sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu”???
“Patriotizam je zadnje utočište hulja”, još je u 18. stoljeću konstatovao Samuel Johnson. Ali ovakav oblik korištenja aktuelnih političkih sukoba i rječnika za odbranu ličnih interesa, onih koji su se osjetili ugroženi optužbama aktivista za njihov nerad i potencijalnu korupciju, pripada sferi “dno dna”. Uporedivoj sa četrestosmaškim prokazivanjem i slanjem komšija na Goli otok, iz najprizemnijih ličnih razloga.
Sreća je jedino da zagovornici teze da je patriotski pljačkati, uništavati zemlju, prikrivati kriminal i biti korumpiran, a da su oni koji su protiv pljačke, uništavanja i korupcije rušitelji institucija Republike Srpske, nemaju ozbiljnije instrumente na raspolaganju od tužakanja svojim političkim mentorima i propagandnih pokušaja provociranja atmosfere linča.
Pritom se radi i o vrijeđanju inteligencije ovdašnjih građana, koje se, po principu “Pa jel više vjerujete svojim očima ili nama”, pokušava uvjeriti da “nelegalna eksploatacija šljunka u manjem obimu svakako postoji, ali da nadležne institucije Republike Srpske, svaka u skladu sa svojim zakonskim nadležnostima, konstantno rade na tome da se iskorijene sve nelegane radnje”. I da građanski aktivisti lažu i obmanjuju javnost. Kako prije dvije i po godine, tako i danas.
I sve to u situaciji u kojoj se građani iz raznih dijelova Republike Srpske – u očaju zbog bahatosti i nezaježljivosti šljunkara i njihovih nelegalnih aktivnosti, kojim im ugrožavaju živote i imovinu – sa molbom za pomoć, svako malo, obraćaju medijima i organizacijama civilnog društva, jer od nadležnih institucija tu pomoć ne mogu da dobiju. Sve to u situaciji u kojoj su mediji davno razotkrili razmjere pljačke i uključenost političkih moćnika u nju. Sve to u situaciji u kojoj se sami pljačkaši između sebe optužuju, spominjući desetine i stotine miliona KM opljačkanog šljunka. Sve to u situaciji u kojoj ni 10 godina od katastrofalnih poplava, još uvijek nisu izgrađeni mehanizmi za efikasnu zaštitu stanovništva od mogućeg ponavljanja katastrofa. Sve to u zemlji u kojoj strani donatori upozoravaju da je nemoguće ući u trag polovini novca koji su “strani centri moći” (kako bi to iz “Voda Srpske” rekli), donirali kao pomoć ovdašnjim građanima. I, u konačnici, sve to u zemlji u kojoj su se građani bili prisiljeni(!) samoorganizovati, kako bi spašavali i sebe i svoja ljudska i građanska prava i prirodna bogatstva, na koja atakuju različite vrste pljačkaša, što legalnih što nelegalnih. U zemlji premreženoj korupcijom, zloupotrebom položaja, stranačkim imenovanjima i zapošljavanjima,… I netransparentnošću vlasti i institucija pod njenom kontrolom.
A netransparentnost “Voda Srpske” je, uz njihovo dosljedno odbijanje da kontrolišu pridržavanje odredbi ugovora od strane šljunkara, zapravo, jedan od izvora problema. I ključni razlog povremenih grešaka građanskih aktivista. Jer, zbog toga što “Vode” ne kontaktiraju zajednice u blizini planiranih radova, da ih o njima obavijeste i ne vode transparentnu evidenciju iz koje bi građani mogli odmah znati da li su neki radovi legalni ili nelegalni i da li ako i jesu legalni (u smislu da imaju odobrenje za radove), izlaze iz okvira potpisanih ugovora (što ih opet čini nelegalnim), građanski aktivisti, prijavljujući sumnjive aktivnosti na rijekama i njihovom priobalju, uz gomilu nelegalnih ponekad ukažu i na neke koji to možda nisu. Ili bar nisu u potpunosti.
A onda, cinično i licemjerno, iz “Voda Srpske”, za posljedice vlastitog nerada i netransparentnosti, a i kao svojevrsnu dimnu zavjesu kojom se taj nerad i pljačka prirodnih bogatstava pokušavaju prikriti, krivicu svaljuju na građanske aktiviste. Napadajući i vrijeđajući ljude koji bi, u sretnijoj državi, za svoju visoku građansku svijest, trud i borbu protiv negativnih društvenih pojava, bili nagrađivani, a ne maltretirani od strane onih koji svoj posao ne rade kako treba. I još im prijete tužbama???
A da “Vode Srpske” svoj posao ne rade kako treba, nije samo mišljenje medija i građanskih aktivista i žrtava tog nerada (da sad zanemarimo sumnje u korupciju), nego i – revizora.
U posljednjoj provedenoj finansijskoj reviziji (za 2018.) “Vode Srpske” su dobile negativno mišljenje za usklađenost poslovanja sa zakonima i drugim propisima. Naknadna provjera realizacije datih preporuka za otklanjenje uočenih nedostataka i nezakonitosti (iz 2020.) rezultirala je negativnim zaključkom revizora. Provjera preporuka pet godina od provedene revizije učinka “Prevencija od poplava” (2015. – 2020.), rezultirala je konstatacijom da “Vode Srpske” nisu u potpunosti realizovale jedinu datu im preporuku. Provjera preporuka sedam(!) godina od provedene revizije učinka “Upravljanje eksploatacijom mineralnih resursa i čišćenjem materijala iz vodotoka.” (2015. – 2022.), rezultirala je zaključkom da “Vode Srpske” i MPŠV nisu u potpunosti provele nijednu(!) datu im preporuku. A rezultati revizije učinka “Eksploatacija riječnog materijala kao segment integralnog uređenja i zaštite vodotoka rijeke Drine” (decembar 2021.), i inače, a pogotovo s obzirom na prethodna višegodišnja upozorenja izrečena “Vodama”, naprosto su porazni. I u potpunosti opravdavaju stavove građanskih aktivista i medija, koji godinama upozoravaju na neadekvatan rad institucija u kontekstu nelegalne eksploatacije šljunka i korupcije u njenoj pozadini.
Revizori su, naime, utvrdili da lokacije na kojima je vršena dislokacija i vađenje materijala iz vodotoka rijeke Drine nisu određivane na osnovu sagledavanja stanja vodotoka, utvrđenih potreba i prioriteta – kako bi to zapravo trebalo i moralo da se radi – niti su doneseni potrebni planski dokumenti.
U suštini, to znači da je ključni razlog zbog koga djelatnost vađenja šljunka iz rijeka postoji (plansko vađenje viškova na mjestima na kojima je potrebno produbiti riječna korita, kako ne bi došlo do poplava u situacijama većih padavina), tek izgovor za pljačku prirodnog bogatstva, pod pokroviteljstvom institucija. Odnosno da je, isključivo zbog neadekvatnog rada institucija (čijim uzrokom bi trebali da se bave nadležni organi), i legalan rad šljunkara doveden u sumnju.
Zaključci revizora, navedeni u objavljenom izvještaju mogu se shvatiti kao direktne optužbe na račun odgovornih: “Nadležne institucije nisu uspostavile planski pristup dislokaciji i vađenju materijala iz vodotoka kao dijelu integralnog planiranja uređenja i zaštite vodotoka rijeke Drine; Dodjela lokacija za dislokaciju i vađenje materijala iz vodotoka rijeke Drine ne zasniva se na planskim dokumentima, analizama stanja vodotoka, potrebama i prioritetima; Inspekcijski nadzor nad eksploatacijom materijala iz vodotoka rijeke Drine je povremen, formalne prirode i primarno usmjeren na subjekte koji imaju zaključen ugovor o dislokaciji materijala (???); Nadležne institucije ne obezbjeđuju potrebnu zaštitu vodotoka i vodnog zemljišta od nedozvoljenih aktivnosti eksploatacije šljunka i pijeska iz vodnog zemljišta i vodotoka rijeke Drine; Nadležne institucije ne prate i ne analiziraju uticaj eksploatacije riječnog materijala na stanje vodotoka i vodnog zemljišta i ostvarenje ciljeva dislokacije riječnog materijala i uređenja vodotoka rijeke Drine, niti utvrđuju ostvarene efekte provedenih aktivnosti.” , stoji, između ostalog, u uzvještaju Glavne službe za reviziju, u kome su najozbiljnije zamjerke upućene upravo Javnoj ustanovi “Vode Srpske”.
“Postupak dodjele lokacija za dislokaciju i vađenje materijala iz vodotoka karakterišu regulatorne nejasnoće… Nadzor odnosno praćenje realizacije zaključenih ugovora o dislokaciji i vađenju materijala iz vodotoka rijeke Drine se svodio na povremene posjete zaduženih lica iz JU „Vode Srpske“ lokalitetima na kojima se izvode radovi bez jasnog pristupa šta se, kada i kako kontroliše, te čime se to dokumentuje… Izvođenje radova u skladu sa elaboratima suštinski nije kontrolisano, niti su kontrolisane količine stvarno izvađenog riječnog materijala… Nadležne institucije se nisu organizovano bavile eksploatacijom šljunka i pijeska iz vodotoka i priobalnog zemljišta rijeke Drine koja se vrši bez izdatih vodnih saglasnosti i drugih potrebnih dokumenata.”, navodi se u revizorskom izvještaju.
A, osim konkretnih nalaza na koje su upozorili revizori, postoje i vrlo opipljivi argumenti za pokretanje istrage ko je odgovoran za dugogodišnje nefunkcionisanje sistema – nerad, neuspostavljanje odgovarajućih procedura i tolerisanje i stimulisanje bezakonja – te, koliko duboko je korupcija prodrla u institucije. I samo partokratija i nefunkcionisanje pravne države sprečavaju da se protiv odgovornih pokrenu sudski postupci. No, iz istog razloga, smo u situaciji da iz institucije sa katastrofalnim rezultatima i ponašanjem, prijete tužbama građanskim aktivistima. I to za stvari za koje aktivisti imaju dokaze koji u najmanju ruku opravdavaju njihove izrečene sumnje.
No, farsični pokušaj da se bude na tragu aktuelnog obračuna vladajuće stranke sa organizacijama civilnog društva i nezavisnim medijima, te sa “stranim centrima moći” koji su u Republiku Srpsku uložili stotine miliona dolara donacija, između ostalog za otklanjanje posljedica poplava i stvaranje preduslova da se potencijalno ponavljanje katastrofa spriječi, pa i sređivanjem vodotoka, samo je ogledalo ovdašnjeg moralnog jada i bijede.
Umjesto saradnje sa građanima u borbi protiv bezakonja i korupcije – na šta povremeno pozivaju naše policijske agencije i tužilaštva, a što čitavo vrijeme pokušavaju ostvariti i građanski aktivisti, svjesni da oni sami bez institucija ne mogu učiniti puno – “Vode Srpske” su se odlučile da od njih naprave neprijatelje. Što govori isključivo o upravi “Voda Srpske”. Koje takvim odnosom potvrđuju najgora mišljenja o sebi koja postoje u javnom mnjenju. Jer, zaboga, čiji to neprijatelji mogu biti borci protiv pljačke prirodnih bogatstava i uništavanja rijeka i njihovog priobalja i protiv korupcije? I ko je uopšte tako glup da takve ljude javno proglasi svojim neprijateljima?
