Ako je suditi po ovogodišnjem septembru, izgleda da je ženama dosta. Dosta im je već pomalo svega, ponajviše svijeta u kojem o svojim ljudskim pravima i elementarnim slobodama ne odlučuju same, već to čine muškarci. Zašto su žene uopće dopustile da samodopadni mužjaci sa samopostavljenih moralnih visina paternalistički raspolažu njihovim životima kao da su nedorasle i maloumne? Bilo im je žao njihove djetinje slabosti koju uvijek iznova treba bodriti govoreći joj da je nadmoćna? Predugo traje to poniženje.
Iz potrebe za potvrđivanjem vlastite ugrožene i kolebljive muškosti, muškarci su sebi prisvojili pravo propisivanja što jest ili nije prihvatljivo ponašanje čedne žene, kako se treba i treba li se uopće šminkati, kako odijevati te kad su njene potpetice dovoljno visoke, a dekolte dovoljno dubok da opravdaju silovanje budući da je „kurva to tražila”. Odlučuju o tome smiju li žene ili ne smiju pohađati školu, izlaziti same iz kuće i koliko se kilometara od kuće smiju udaljiti, je li u redu da voze automobile, koja su zanimanja dovoljno ćudoredna da bi se njima bavile, za koga će se i kada udati, hoće li im ili neće biti osakaćen spolni organ u tradicionalnom obredu ekscizije klitorisa i tko zna što još sve ne u nepreglednom nizu sramotnih postupaka kojima ženu sustavno pokušavaju izjednačiti s djetetom i prikazati kao biće obuzeto nagonima i emocijama te potpuno nesposobno za bilo kakvo suvislo mišljenje i odlučivanje.
Muška nadmenost
Nadmenost muškog pogleda na ženu posebno se jasno razotkriva u načinu korištenja jezika. Kad naš domaći testosteronski primitivac želi naglasiti kako mu je neka žena privlačna nazvat će ju ženskim spolnim organom misleći pritom kako je izrekao osobit kompliment njenom seksipilu. „Dobra je pi..a”, reći će. Ta redukcija žene na spolovilo jasno govori da je u očima mnogih, ponekad i vrlo obrazovanih muškaraca, žena niže biće koje nema inherentnu vrijednost. Smisao njenog postojanja iscrpljuje se u zadovoljavanju interesa, potreba i želja muškarca. U optimalnoj, zamišljenoj varijanti danju je čestita, skromna i marljiva, besprijekorno održava dom te brine o mužu i djeci, u stanju je pametno govoriti, ali na način da se u razgovoru ipak očituje intelektualna nadmoć muškarca pred kojom ostaje zadivljena i nijema, a noću se preobražava u strastvenu ljubavnicu koja bez imalo srama ostvaruje i najneobičnije seksualne želje. Sve u svemu, ženica ima tek instrumentalnu vrijednost, ne postoji zbog sebe, nego da bi koristila mužu, a kad je stara i nedovoljno privlačna, tko bi mu zamjerio ukoliko ju zamijeni novijim i upotrebljivijim modelom?
A onda se dogodila tek još jedna u nizu uobičajenih strahota. U jednom parku u Prištini 27. augusta petorica zlostavljača punih su sedam sati silovali jedanaestogodišnju djevojčicu. Kao da to nije dovoljno, tijekom istrage je otkriveno da silovanje u parku, nažalost nije jedino zlo učinjeno ovom djetetu. Policija je ušla u trag još šestorici muškaraca kojima se stavlja na teret da su ovu djevojčicu silovali duže od godine dana, trgovali maloljetnim djetetom i iskorištavali ju za seksualne usluge. Dijete se sada nalazi na liječenju. Jedan dio ljudskog otpada koji joj je radi vlastite bolesne ugode uništio život, sad je u pritvoru, dok je drugi još uvijek na slobodi.
Masovni protesti
Ovaj je slučaj pokrenuo masovne prosvjede širom Kosova tijekom kojih se više hiljada ljudi (primarno žena) pobunilo protiv neučinkovitih institucija, ističući da su suci i glavni tužitelj Kujtim Munishi pristrani i vidljivo priklonjeni interesima počinitelja. Tražili su legalizaciju suzavca za samoobranu, formiranje specijalnih policijskih jedinica za seksualno nasilje, uvođenje edukacije o seksualnosti u obrazovni sustav te pravdu i rehabilitaciju za žrtve seksualnog nasilja. Smatrajući da se postojećim uvjetnim i novčanim kaznama ne ostvaruje pravednost, zahtijevali su smrtnu kaznu za silovatelje.
Na drugom kraju svijeta i Iranke kažu da im je dosta. Dosta im je teokratske represije kojoj je dovoljan razlog za zakonito ubojstvo žene to da nesretnica nije ispravno zavezala maramu. Tako je 13. septembra na izlazu iz stanice teheranske podzemne željeznice, skupina zlostavljača, koju vlast iz milja zove policijom za ćudoređe, do smrti pretukla dvadesetdvogodišnju Mahsu Amini samo zato što joj je ispod hidžaba provirio pramen kose. Protest se s ulica i trgova proširio i na društvene mreže putem kojih svakodnevno gledamo kako hrabre Iranke odsjecaju svoje duge kose te skidaju i pale hidžabe. Kosa je uvijek bila simbol prkosa, seksualne moći i slobode, od biblijske priče o Samsonu do, primjerice, pobune mladih šezdesetih godina prošlog stoljeća pod okriljem hippie kulture. Nije li došlo vrijeme da žene same odluče žele li ju ili ne žele prekrivati?
Svijet više ne može biti dizajniran isključivo po mjeri muškaraca. Žene na to ne pristaju. Kao što smo odustali od toga da djecu ljevake nasilno „redizajniramo” da bi se uklopili u svijet prilagođen desnoj ruci, tako je vrijeme da odustanemo od nasilne i netolerantne muškosti te dozvolimo ženama, ali i muškarcima, da budu ljudi.
