Iz nekog racionalno neobjašnjivog razloga diljem jugoslavenskog prostora proširila se i zaživjela ideja o izgradnji nekoliko tisuća mini hidroelektrana, od kojih su mnoge već podignute. Samo u Bosni i Hercegovini planirano ih je 430, do sada je izgrađeno stotinjak njih, a sve skupa bi mogle pridonijeti tek s nekoliko postotaka proizvodnje električne energije na državnoj razini.
Iako bi već toliki nesrazmjer između investicije i koristi od nje bio dovoljan da se od te ideje odustane, kad tome pridodamo, ne samo nepovratnu ekološku štetu nego i konkretne poražavajuće ekonomske posljedice po ljude koji žive uz rijeke na kojima su planirane mini hidroelektrane, dobijemo na kraju općenarodnu pobunu koja se upravo događa.
U ovom slučaju ne postoje nikakve međunacionalne razlike na ovom pitanju i brojni ljudi su prepoznali vlastiti vitalni životni interes u obrani prirode i lokalne ekonomije.
Trenutačno su na udaru Neretvica, Doljanka, Željeznica, Kruščica, Kasindolka i Bjelava.
Kad je pobuna građana postala dovoljno velika da dospije u mainstream medije, u lipnju je reagirao Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, izglasavajući Deklaraciju o zaštiti Rijeka sa zaključkom o potpunoj zabrani daljnje izgradnje mini hidroelektrana, što je dodatno ojačano nedavnom javnom izjavom premijera Novalića na istom tragu.
No, deklaracije su, kao što znamo, jedna stvar, a uhodani mehanizmi su druga, zbog čega se čitav projekt nastavio, kulminirajući ovog tjedna sudskom odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu, kojom je poništena dozvola za izgradnju dviju mini hidroelektrana na Buni.
Iako stvar još ni izbliza nije gotova, evidentno je da su nakon ratnih razaranja kao jedini zanimljivi resursi u Bosni i Hercegovini ostali izvori pitke vode, energija i prostor, da je ljudima koji su odlučili ostati u zemlji ta činjenica jasna i da su se oko obrane tih stvari spremni udružiti.
Zanimljivo je da se sve skupa odvija u vrijeme pandemije koronavirusa, koja je po svim dostupnim informacijama i krenula zbog agresivnog zadiranja u divljinu i prirodu, u ime gospodarskog rasta. Što nas dovodi do pitanja o daljnjem razvoju, ne samo Bosne i Hercegovine nego i čovječanstva generalno.
Ima tome i nekoliko godina da su brojni mislioci, ekonomisti i aktivisti uvidjeli pogubnost imperativa gospodarskog rasta i dugoročnu neodrživost takvog pristupa Zemlji i njenim resursima, iz čega se razvio pokret Odrast. Ključna ideja tog pokreta je u tome da se moraju promijeniti ekonomski modeli i načini življenja, odnosno u potpunosti promijeniti filozofija o nužnosti ekonomskog rasta, uz povratak solidarnosti, dijeljenju i prirodi.
U još uvijek aktualnom broju beogradskog tjednika Vreme o tome je u naslovnom intervjuu govorio i Darko Rundek, nekadašnji lider Haustora i jedan od rijetkih ljudi koji je i u postnovovalnom razdoblju nastavio jednako kvalitetnu i uspješnu samostalnu karijeru, navodeći kako vlastitim primjerom ekološke proizvodnje hrane na Braču pokušava dati konkretan doprinos promjeni načina življenja.
Mi svi koji danas živimo u svijetu i konkretno na jugoslavenskom prostoru, imali smo tu nesreću da na vrlo brutalan način i iz prvog reda gledamo kako je jedna plemenita i velika ideja socijalizma, temeljena na klasnoj solidarnosti, brutalno ubijena, da bi na njeno došli prvobitni kapitalizam i nacionalizam kao strukturalne činjenice.
Bilo bi lijepo kada se isti scenarij ne bi ponovio i s idejom o tome da živimo na zajedničkoj planeti i da njeni resursi nisu bezgranični, tim prije jer bi ova katastrofa bila globalna i nepovratna.
Možda je stoga i ključna razlika između internacionalizacije lijevih ideja i ovih koje se odnose na zaštitu okoliša u tome što se za uspjeh prvih kao nužan preduvjet ispostavila pobjeda na globalnoj razini, dok se u aktualnoj situaciji neizbježnim čini obratan put, kroz borbe u lokalnim zajednicama i pojedinim zemljama.
