Za nedjelju dana će se, u većem dijelu Bosne i Hercegovine, obilježiti decenija od katastrofalniih poplava iz 2014. godine, u kojima je prema zvaničnim podacima ukupna materijalna šteta utvrđena na iznos od 3,9 milijardi maraka. Od gradova u Federaciji najviše štete pretrpili su Maglaj, Zavidovići, Žepče i Zenica, dok su poplave u većoj meri zahvatile područje donjeg toka reke Bosne, odnosno RS i gradove Doboj, Modriča, Vukosavlje i Šamac. U istočnom delu RS materijalne štete su u najvećoj mjeri nanesene Bijeljini. Od ukupno 19 žrtava u BiH iz sedam lokalnih zajednica, samo u Doboju ih je smrtno stradalo jedanaest.
Kao najveći stradalnik, i Doboj će 15. maja obilježiti desetogodišnjicu tih tragičnih događaja, te na prigodan način pokloniti se stradalima u toj prirodnoj nesreći. Zbog rušenja sjedišta gradske uprave, ispred koje se nalazila podignuta Spomen ploča za jedanaest žrtava, ovogodišnje, kao i prethodna dva obilježavanja biće na gradskom mostu prema željezničkoj stanici, na koji je Spomen ploča premještena. Simbolično će zvaničnici Grada sa ostalima koji budu učestvovali u tom činu baciti ruže sa mosta u rijeku Bosnu i na taj način odati počast žrtvama.
No, vlasti na lokalnom, kao ni na entitetskom i državnom nivou ni poslije deset godina od poplava u kojim su stradali ljudski životi i materijalna dobra nisu otklonile potencijalnu opasnost od mogućih novih nesreća ovog tipa. I ona je i u Doboju i dalje prisutna.
Po mnogima je, pokretanje pitanje odgovornosti odmah nakon poplava 2014. godine, koje je od nadležnih tužilaštava zatražio tadašnji Predsednik RS Milorad Dodik, bilo samo deklarativno. Takođe, i podizanje optužnice protiv tadašnjeg gradonačelnika Doboja, a sada poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Obrena Petrovića i Milka Vidakovića, tadašnjeg Šefa Odsjeka Civilne zaštite Grada Doboj i suđenje im kao odgovornim za nastradale i materijalnu štetu, iznuđeno je zbog javnosti i samo formalno.
Da od toga neće biti ništa, na to upućuje i dosadašnji tok sudskog procesa. Nakon nekoliko održanih ročišta ispostavilo se da čak i svjedoci Tužilaštva mijenjaju ranije date iskaze i sada govore u prilog optuženih. Na poslednjem ročištu, 16.04.2024. godine, Okružni sud u Banjaluci prihvatio je prijedlog odbrane da Institut za sudsku medicinu Republike Srpske pregleda i izvještači sve nalaze o obdukciji stradalih u poplavama. Što upućuje na sumnju da se pokušava dokazati da bar dio stradalih nije stradao od utapanja.
Uplete li se dodatno u ovaj slučaj i politika, imajući u vidu da je tadašnji gradonačelnik Doboja sada kao poslanik u Parlamentu BiH dio aktuelne vlasti, teško je povjerovati da će se naći krivci za nastradale tokom tih majskih dana prije deceniju.
Podsjećamo, u majskim poplavama 2014. godine smrtno su stradale Dobojlije Milenko Blagojević (63), Slavka Đurić (90), Božica Petković (88), Milada Ranković (91), Ratomir Narić (73), Rado Čupeljić (90), Bahrija Skula (76), Dragica Savković (75), Marko Čakarević (74), kao i majka Marija (82) i sin Željko (53) Jeleč. U Šamcu su od posledica poplava stradali Stojan Bandarević (76) i Mile Pajić (67), Modriči Bogdan Lazendić (82) i Milosava Mičić (80), Bijeljini Ljubisav Jekić (63) i Vlasenici Hanifa Čelebić (70). U Sanskom Mostu, u poplavama stradao je jedan muškarac i još jedna žena u Maglaju je u toku poplava umrla prirodnom smrću, ali nije do kraja utvrđeno da su te dvije žrtve direktne posljedice elementarnih nepogoda, mada se vode kao žrtve poplava.
Takođe, teško je povjerovati da će drugačiji krajnji epilog imati i nedavno “oživljeni” predmet po prijavi koju je neposredno nakon poplava podnio Centar za humanu politiku, koji je, dostavljajući je Republičkom javnom tužilaštvu, imenovao odgovorne, počevši od onih na nivou BiH, pa vrha rukovodstva Republike Srpske, pa tek onda lokalnih vlasti.
“Po nama, krivci su tadašnji zvaničnici u Ministarstvu bezbjednosti BiH, Republičkoj upravi civilne zaštite, JU “Vode Srpske”, MUP RS, te drugi najviših nosioca vlasti na nivou BiH, RS i lokalnih vlasti u tom periodu. Njih smo imenovali po funkcijama i dostavili argumente, ali nismo optimisti da će se nepristrasno utvrđivati i njihova krivica. Posebno nakon što smo iz Suda dobili zahtjev da dokažemo pravnu legitimaciju u ovom predmetu” – kaže Momir Dejanović iz CHP, koji je najavio da će narednih dana na prigodan, ali kritički način organizacijom skupa uz relevantne učesnike obilježiti deceniju tih, po Doboj, tragičnih događaja.
Ono što Dobojlije i dalje brine je da je grad i dalje nezaštićen, te da prema informaciji iz nadležnog Ministarstva za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo RS i JU „Vode Srpske“, grad i dalje ne poseduje niti jedan vodozaštitni objekat, koji ispunjava uslove za taj naziv.
Inače, uz pomoć CHP-a formirana grupa građana “Da se ne ponovi maj 2014.” zvanično je još prije četiri godine zatražila od JU “Vode Srpske”, Vodne inspekcije RS i dobojske Gradske uprave da počnu provoditi zakonske odredbe kojim je izričito zabranjena gradnja objekata. Takođe, da prestanu sa nezakonitom i koruptivnom praksom davanja i produžavanja privremenih saglasnosti i dozvola za građenje i tolerisanja bespravne gradnje, nezakonito i nekontrolisano vađenje šljunka iz korita rijeka, deponovanja materijala i izvođenja drugih radova na vodoplavnom području.
Međutim, i ovo je ostalo bez konkretnih reakcija i rješenja i preduzetih mjera od strane nadležnih.
Ne želeći da prihvate trunku odgovornosti za žrtve i štete od poplava 2014. godine, nadležni su neposredno nakon tih događaja za njih “okrivili” željezni austrouguraski most na ulazu u Doboj, koji je po njima zapriječio, nanosima smeća i drveća, protok vode, koja je potom potpuno potopila grad Doboj 15. maja. Kasnije su iz arhiva izvađeni i “komunistički” dokumenti, u kojima su u studiji nakon poplava 1965. godine naložene mjere da se tadašnji, a i sadašnji magistralni put izdigne 73 centimetara, koji bi predstavljao branu od mogućeg izlijevanja vode. Ali tadašnje vlasti su odustale od izvođenja te studije radi bezbednosti saobraćaja i nedostatka sredstava, što su im sadašnje zamerile i posredno svalile krivicu i na njih.
Nelegalnu i nekontrolisanu eksploataciju šljunka i gradnju objekata na vodozaštitnom području, koje su od strane analitičara uzroka poplava označeni kao glavni krivci za poplave, nisu ni pominjali. Prvenstveno zbog toga što bi time priznali i svoju krivicu, jer su kao nadležni to tolerisali i nisu sprječavali.
