Jedna od posljedica djelovanja vlasti u BiH je inflacija riječi. Postalo je besmisleno nešto zvati skandalom, jer oni skandale proizvode takoreći na dnevnoj osnovi. Radnje koje, svojim sadržajem, zaslužuju taj epitet, i koje bi u nekoj normalnijoj zemlji izazivale dramatične političke potrese i serije ostavki najviših političkih funkcionera, kod nas su “normalna pojava”. Čiju neprihvatljivost i teške posljedice građani često ne uspijevaju ni sagledati, jer su već u sljedećem trenutku zatrpani serijom novih ili im, u usporedbi sa nekim drugim, ranijim, koje nisu izazvale nikakvu reakciju, izgledaju benigne.
Kako, naime, kao ozbiljan problem tretirati ignorisanje zahtjeva Parlamenta, od strane Vlade (što je u jednoj demokratskoj zemlji i pravnoj državi nezamislivo), kad se radi o vladi čijim čelnim ljudima se sudi za najozbiljnija kriminalna djela – zloupotrebu i korupciju u vremenu vanrednog stanja (a oni i dalje vrše svoje funkcije i upravljaju stotinama miliona maraka javnog novca) – i kad se radi o Vladi koja već skoro dvije i po godine funkcioniše bez izbornog legitimiteta, kao posljedica svojevrsnog tihog državnog udara, kojim se, zarad partikularnih stranačkih interesa destruiraju ključne institucije sistema.
Predstavnički dom Federalnog parlamenta, 8. je decembra 2020., usvojio zaključke Parlamentarne komisije odgovorne za reviziju, kojim od se Vlade traži preduzimanje adekvatnih sankcija prema svima koji krše Zakon o reviziji institucija u FBiH i koji svojim postupanjem derogiraju Ured za reviziju, Parlamentarnu komisiju odgovornu za reviziju i Parlament FBiH. I za provođenje ovih zaključaka i obavještavanje Parlamenta i Komisije o preduzetim mjerama, Vladi je dat rok od 15 dana.
U međuvremenu su prošla – 4 mjeseca! A prema informacijama iz pomenute komisije, odnosno Parlamenta, nikakav odgovor, s ovim u vezi, nije stigao od Vlade.
Pa čak ni nakon urgencije ove komisije, od 1. februara. (Uostalom, zar je neko mislio da će Vlada koja ignoriše Parlament, pokazati drugačiji odnos prema jednoj komisiji?).
Niti je iko, koliko je poznato, bio sankcionisan. I vjerovatno ni neće.
A radi se o izuzetno ozbiljnoj stvari. Uskraćivanju traženih informacija Uredu za reviziju i odbijanju da mu se omogući vršenje revizije od strane određenih institucija. Ponašanju koje su Komisija i Parlament, okarakterisali kao – rušenje pravnog sistema i poretka, nepoštivanje procedura i zakonskih propisa, te kao privatizaciju institucija i preduzeća koji su u vlasništvu Federacije BiH.
I Vlada i Tužilaštvo su na ovakve optužbe najviše zakonodavne vlasti entiteta ostali nijemi?
A, da bi skandal bio potpun, upravo je tih dana kada su ovi zaključci usvajani u Parlamentu, Vlada odbila da Uredu za reviziju dostavi podatke potrebne za provođenje revizije učinka o efikasnosti mjera koje su institucije preduzele u dosadašnjem dijelu borbe protiv pandemije Covid-19.
Vlada – čijem se najužem rukovodstvu sudi zbog korupcije u nabavkama medicinske opreme za vrijeme pandemije! – Uredu je odgovorila da nije još vrijeme za takvu reviziju. Odnosno da je “zahtjev preuranjen”.
Pri tome odgovor Vlade Uredu, osim što predstavlja kršenje Zakona (jer je obaveza Vlade da dostavi tražene informacije a ne da daje svoje mišljenje o tajmingu revizija) i što se uklapa u ocjenu o rušenju pravnog sistema i poretka, otvorio je još jedno pitanje – na osnovu čega, uopšte, Vlada donosi odluke, ukoliko, praktično na dnevnoj bazi, nema podatke o stanju i efektima ranije donesenih odluka?
Što je istovremeno i odgovor na pitanje kako smo se našli u aktuelnoj epidemiološkoj situaciji, odnosno, na svjetskom dnu, prepušteni tuđoj milosti i Sreći. I svedeni na nebitnu pozadinu političkih igara, ne nesposobne (ne pravite tu grešku), nego – za naše živote nezainteresovane vlasti.
A to je upravo onaj momenat s početka ove priče: naša vlast proizvodi tako radikalnu štetu, da većina, u drugim državama neoprostivih, loših stvari koje ona čini – kao što je ignorisanje zahtjeva Parlamenta – izgleda nebitno. A daleko je od nebitnog.
