TRIAL International (TI) je, u saradnji s Udruženjem građana (UG) “Vive žene” iz Tuzle, proveo istraživanje o razmjerama zločina ratnog seksualnog nasilja i preprekama s kojima se preživjeli i preživjele susreću prilikom nastojanja da ostvare pravo na reparacije u Bosni i Hercegovini.
Ajna Mahmić, pravna savjetnica TRIAL Internationala, navodi da su tokom istraživanja razgovarali sa 45 preživjelih s prostora cijele BiH, a koji se suočavaju s brojnim problemima i poteškoćama zbog nepostojanja državnog okvirnog zakona o zaštiti žrtava ratne torture.
To za posljedicu dovodi do neujednačenog položaja žrtava i njihovih prava s obzirom na njihovo prebivalište.
“Važno je naglasiti da govorimo o jednoj posebnoj kategoriji društva koja zavisi od mjesečnih naknada koje ostvaruju, a po osnovu pretrpljenih trauma, odnosno pretrpljenog zločina ratnog silovanja. Čak i govoreći evo o jednom obliku reparacija, odnosno tim mjesečnim naknadama koje oni ostvaruju, i one su neujednačene. Taj oblik neujednačenosti seže od prvobitnog iznosa od 127 do 680 maraka, ovisno opet o prebivalištvu na kojem se preživjeli nalaze”, kaže Mahmić, koja je koautorica ove studije.
Prema njenim riječima, sudski proces ne favorizira preživjele budući da ne adresira njihove brojne probleme i poteškoće s kojima se susreću, a BiH još uvijek nije obezbijedila fond koji bi adresirao probleme te isplatio naknadu štete za preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja.
“Oslanjajući se još uvijek na pravni okvir, važno je napomenuti da ne samo da nemamo državni zakon nego se u administrativnim jedinicama različito tretiraju i adresiraju ovi problemi. Čak u Brčko distriktu uopšte nemamo zakonski osnov, nego još uvijek se žrtve obraćaju i svoja prava crpe iz Odluke o zaštiti civilnih žrtava rata”, ističe Mahmić.
Adrijana Hanušić-Bećirović, viša pravna savjetnica TRIAL Internationala, navodi da je BiH još uvijek daleko od pružanja adekvatnih i efikasnih mjera reparacije koje bi bile usklađene s nekim relevantnim međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava.
“Mi nemamo na državnom nivou neki okvirni zakon, strateški dokument koji bi osigurao da žrtve mogu diljem BiH na jednostavan, ujednačen način da pristupe pravima na razne mjere reparacije, uključujući tu i pravo na naknadu štete kao najvažniju mjeru reparacija”, kaže Hanušić-Bećirović, autorica Studije, dodajući da se u takvoj situaciji žrtve seksualnog nasilja u ratu oslanjaju na postojeći, veoma složen sistem mjera.
“Sada imamo situaciju u kojoj, u zavisnosti od mjesta prebivališta, žrtva ima različite uslove za ostvarivanje prava, uopšte za sticanje statusa žrtve (…) Imamo situaciju u kojoj iznos mjesečnih naknada koji primaju žrtve u Republici Srpskoj čini samo jednu četvrtinu, do jedne trećine od iznosa koji primaju žrtve u FBiH i Brčko distriktu. Pri tome, standardi života su prilično jednaki”, navodi ona, dodajući da se odgovor na njihove potrebe razlikuje između tri administrativne jedinice te ističe važnost harmonizacije postojećih zakonskih rješenja.
“Ovo se odnosi prvenstveno u narednom periodu na Brčko distrikt i Federaciju, jer oni već unazad otprilike dvije godine najavljaju da će uputiti u parlamentarnu proceduru zakon o civilnim žrtavam rata (…) Imali smo najavu iz Brčko distrikta da će do kraja 2021. godine ovaj zakon biti upućen u parlamentarnu proceduru. To se još uvijek nije desilo i sada aktivno radimo na tome da izvršimo na neki način pritisak i podsjećanje na njihovu obavezu da to učine”, kaže ona.
Osvrćući se na sudski pristup mjerama reparacije, Hanušić-Bećirović navodi da svi tužitelji, sudije i sudovi širom BiH, kada rade na procesuiranju ratnih zločina, trebaju uložiti sve napore kako bi žrtve ostvarile pravo na naknadu štete u okviru krivičnog postupka.
“Potrebno je da država BiH osigura fond ili neki drugi mehanizam posredstvom kojeg će se isplatiti naknada štete žrtvi ako ne uspijemo da naplatimo tu štetu od strane počinitelja kroz izvršne postupke”, kaže ona.
Elmir Ibralić, psiholog i psihoterapeut iz UG-a “Vive žene”, kaže da su tokom rada s fokus grupama uočili fizičke i psihičke posljedice kod žrtava. Njih 49 posto ima kardiovaskularne probleme, 40 posto boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTPS), dok su uočeni i simptomi depresije i anksioznosti, ističe Ibralić.
“Većina ispitanica navodi da je tokom ovih 20 ili 30 godina od tog nasilja imala suicidalne misli i suicidalne ideje. Neke su i pokušale suicid. Što se tiče stigmatizacije, većina preživjelih i dalje ima osjećaj srama i poniženosti, zanemarenosti i neprihvaćenosti od strane društva”, objašnjava Ibralić.
On navodi da je muških ispitanika u ovoj studiji bilo manje, objašnjavajući da se muškarci dosta teže nose s tom stigmom, iz dva razloga – zbog samog seksualnog nasilnog čina te od straha da će ih društvo poistovjetiti i to prepoznati kao dio njihove seksualne orijentacije.
“Muškarci u tom dijelu nose još veću stigmu i pretpostavlja se da je taj broj puno veći od onoga kako se procjenjuje”, kaže on.
