U Lijevču polju, nadomak Gradiške, Milena Erceg već 20 godina ima krave i proizvodi mlijeko. Zajedno sa suprugom Goranom, digla je i kredit i podigla farmu ni iz čega. Počeli su sa 20 litara mlijeka dnevno, a sada imaju 50 grla i mjesečnu proizvodnju od 14.500 litara mlijeka.
Međutim, sada zbiljno razmišljaju o gašenju farme i odlasku van BiH.
Razlog, dobro poznat kod nas u BiH- na konkursima dobijaju uglavnom samo ljudi koji su bliski vlasti ili učestvuju u vlasti.
Milena, koja od države i grada Gradiška za sve ove godine nikada nije tražila ništa, jer mogla je sama sebi dovoljno zaraditi, a smatrala je da ima onih kojima bi pomoć više značila, odlučila je nedavno konkurisati za dodjelu zemljišta u zakup.
Zemljište za koje je raspisan javni konkurs nalazi se uz njihovo imanje.
„Tražiš zemlju da bi je plaćao i radio. Ali ne daju, ne odgovaramo“, počinje svoju priču za BUKU Milena i pojašnjava da su prije dva mjeseca dobili rješenje na jednu parcelu od 13 hektara i odbijenicu na 8 hektara koji se nalaze ispod njihovog balkona.
Odmah su reagovali i poslali žalbu adresiranu na gradonačelnikovu kancelariju, nakon čega je na teren izašla komisija i utvrdila ono što su Ercegovi i napisali, da se na farmi nalazi 50 grla i da je proizvodnja mlijeka na istom nivou zadnja 4 mjeseca, oko 58 000 litra. Ipak su i po drugi put odbijeni za parcelu od 8 hektara, vjerovatno, kaže Milena, zato što nisu nudili mito, niti išli po bratsko-kumovskim ili stranačkim odnosima.
A to je nakon 20 godina borbe na farmi i 20 godina borbe sa vjetrenjačama koje stoje na svakom koraku onom ko želi da živi od svoga rada u BiH bila kap koja je prelina Mileninu čašu.
Jer imali su pravo, kaže, jer se zemljište davalo većim farmama, koje dobro posluju i imaju veći broj grla.
Iz spiska koji su dobili, jasno se vidi da su zemlju dobili farmeri koji imaju daleko manju proizvodnju od farme Erceg.
Milena nam kaže da oni nisu jedini ostali uskraćeni za zemlju, da ima još porodica koje su prošle kao i oni. U njenoj mjesnoj zajednici postoji samo još jedna farma, nešto manja od farme Erceg, koja čak nije dobila ni jedan hektar zemlje u zakup.
Pokušali su reagovati preko Udruženja mljekara Republike Srpske koje je slalo spise opštinama da izađu u susret farmerima koji su „zakinuti“, ali sluha nije bilo.
Zbog toga Milena danas razmišlja o gašenju farme i životu van BiH.
„Moj stariji sin je imao želju da nastavi da se bavi ovim poslom. Ali on je miran dečko, kao i drugi sin, neće valjda da se tuku, mole ili šta već ovdje očekuju da moraš ispuniti da bi mogao raditi na svojoj zemlji. Oni nisu takvi, a ni ja to ne bih dozvolila. Ako nešto ne može, ne može i tačka, bolje je sa tim prestati i tražiti nešto drugo, van ove zemlje… A imala sam zaista mnogo ideja, da uradim neki etno prostor, kupili bih imanje uz svoje, i to na kredit. Zamišljala sam praviti domaće proizvode, urediti prostor za posjetitelje, da djeca mogu doći da vide životinje na imanju blizu grada. A gdje mi je podrška? Imam 45 godina, svoj čitav život sam provela radeći na selu i sve što imam stečeno je od poštenog rada. Kćer sam RVI 4 kategorije, supruga muža koji je takođe RVI, sestra braće koja su oba invalidi. I sama sam invalid 30%! I na kraju, jedino što tražiš jeste zemlja koju bi plaćao, na kojoj bi radio, bio uzor okolini. Ali ne daju. Ipak, ovom prilikom im zahvaljujem što su mi jasno pokazali budućnost, a to je da se ova farma gasi i da ni po koju cijenu svoju djecu neću dati da se bore po njivama sa kočevima i vilama, da bi pošteno živjeli od svog rada i od života na selu. Neka se širi kriminal, a moja djeca će u nekoj drugoj državi naći više mogućnosti za pošten život, jer ga ovdje nema, niti će ga biti“, riječi su kojima zaključuje razgovor za Buku Milena Erceg.
