Gotovo punih pet godina od kako je Okružno javno tužilaštvo u Banjaluci (05.12.2019.) podiglo politički naručenu optužnicu protiv aktivista pokreta Pravda za Davida – Miljana Kovača, Nemanje Graorca, Petra Perduva, Rade Šljivića i Borislava Zeljića – zbog krivičnog djela “napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti”, odnosno, zbog tobožnjeg napada na policajca u centru Banjaluke, prilikom policijskog nasilnog razbijanja masovnih protesta organizovanih od strane Pravde za Davida, krajem decembra 2018. godine, 25.11.2024. Osnovni je sud u Banjaluci izrekao oslobađajuću (prvostepenu) presudu za svu petoricu.
Podsjetimo, 2018. godine, višemjesečni protesti na kojima su građani Banjaluke zahtjevali funkcionisanje pravne države i otkrivanje ubica dvadesetjednogodišnjeg mladića Davida Dragičevića, čije je ubistvo, zbog do danas nerazjašnjenih razloga, režim pokušao prikriti, bezočno lažući, klevećući žrtvu i uništavajući dokaze, kulminirali su u tri velika skupa, na kojim su se okupile desetine hiljada građana. Protesti su okončani 25.12.2018. hapšenjem Davidovih roditelja, uklanjanjem svih obilježja posvećena ubijenom Davidu Dragičeviću sa Trga Krajine, te policijskim nasiljem nad mirnim demonstrantima, koje je policija pokušala prikazati kao nasilje nad sobom.
Pomenuti proces samo je dio sistemskog nasilja koje je režim, u ovih 6 godina od velikih protesta koji su uzdrmali vlast SNSD-a više od bilo čega drugog, primijenio prema aktivistima pokreta Pravda za Davida. Podsjetimo, Davidov je otac, u jednom trenutku, zbog ozbiljnih prijetnji po ličnu sigurnost, bio prinuđen i napustiti državu. Aktivisti su praćeni, upadano im u stanove, maltretirani su u javnom prostoru, uskraćivana im osnovna ljudska prava, protiv njih dizanje optužnice, a najgrublja fizička sila primjenjivana na ljude koji bi se s njima samo pozdravili.
Jedan od lidera ovog pokreta, Ozren Perduv, vodi protiv MUP-a Republike Srpske sudski proces zbog kontinuirane, neposredne i višestruke diskriminacije, odnosno višegodišnje izloženosti raznim oblicima nezakonitih pritisaka i nasilja. Slične tužbe svojevremeno su podnijeli i Aleksandra Vranješ, Sofija Grmuša i Davor Dragičević. I sve su dobijene.
U reagovanju na najnoviju presudu, jedan od optuženih – aktivista i nezavisni novinar, Miljan Kovač – nazvao ju je prvom velikom pobjedom Pravde za Davida.
„Ovakva presuda daje nadu da ipak u ovom nepravednom društvu postoji bar minimum ljudi koji rade profesionalno svoj posao i nada da će se suprostaviti bezakonju i da će pravda pobijediti. Ovo je jedna pravedna presuda, jer nismo učinili ništa nezakonito. Ono što sam uradio 25.12.2018. i sad bi ponovio. Mi smo tada branili Ustav i zakone ove zemlje, kao i ljudska prava koje je kršio MUP Republike Srpske, odnosno razbojnici obučeni u policijske uniforme. Mi smo od njih branili žene i djecu, a oni su ih gazili. Optimista sam da će doći i taj dan kada će Pravda u potpunosti pobijediti “, kaže Kovač.
Na žalost, ovaj optimizam je neutemeljen. Istina je da unutar korumpiranog sistema pod političkom kontrolom postoje jedinke koje nisu u službi režima. I istina je da je čak i ovako krhka pravna država, koju vlast stalnim udarcima i pritiscima drži na koljenima, predstavlja najvećeg saveznika građanskim aktivistima, u njihovoj borbi protiv raznih devijacija i zloupotreba vlasti.
No, istina je i da su to tek mrvice ili samo iluzija pravde. Koje režim dozvoljava kada mu do nečega više nije toliko stalo i kada bi dalja zloupotreba sistema donijela više mu štete nego koristi.
U konkretnom slučaju, šest godina nakon protesta koji su imali potencijal da promijene političku sliku čitave države i da otvore put ka uspostavi pravne države i obračun sa zloupotrebama vlasti, režim koji drži pod kontrolom jedan od bh. entiteta, a u saradnji sa sebi sličnima i čitavu državu, svjestan da je pobijedio, da je masovni pokret nepovratno sveo na grupicu aktivista koju je stalnim pritiscima i zastrašivanjem marginalizovao, uspješno raširivši strah, beznađe i apatiju u masi koja je tom pokretu davala snagu i proizvodila nadu, može sebi da dozvoli gubitak sudskog spora, u trenutku kad on više ništa ne znači. Jer je već odradio ono zbog čega je pokrenut – ne da ućutka i zastraši aktiviste, nego da ućutka, zastraši i sa “ulice” makne građansku masu koju su ti aktivisti predvodili na protestima, od kojih se režim tresao.
Svi pritisci i sistemsko nasilje – uključujući i zloupotrebu pravosuđa, koje se, umjesto da sudi ubicama, nalogodavcima i prikrivateljima ubistva dvadesetjednogodišnjeg mladića, bavilo suđenjem njegovim roditeljima i aktivistima pokreta koji je samo zahtjevao istinu i pravdu (prije svega u slučaju ubijenog Davida, ali i za sve druge žrtve) – pokrenuti su sa ciljem zastrašivanja i vraćanja kontrole nad masom. A aktivisti su tu bili samo sredstvo preko čijeg maltretiranja i uništavanja im života, slana poruka.
Sada kada je ta snaga (masovne podrške Pokretu) nepovratno uništena, istrajavanje na sudskom kažnjavanju nevinih ljudi bilo bi, za režim, potencijalno kontraproduktivno. Stvarajući od njih očiglednu žrtvu, kao mogući zametak za novu pobunu.
Mada su oni, naravno, i bez toga žrtva, ali je javna percepcija, pa, vidimo, čak i percepcija samih aktivista, nakon ovakve presude drugačija.
Na žalost, nema tu nikakve pobjede. Samo je okončan jedan od oblika maltretiranja kojim su aktivisti bili izloženi u posljednjih 6 godina. A, koliko god to bilo teško, mora se priznati da je pobijedio jedino režim. I danas, više od 6 i po godina od ubistva dvadesetjednogodišnjeg Davida, režim krije njegove ubice i razloge ubistva (kao što 17 godina krije ubice i nalogodavce brutalnog ubistva zviždača heroja Milana Vukelića). Protesti su davno ugašeni. A vlast koja vlada zahvaljujući krađama izbora, manje-više otvorenom korupcijom i prevarama, te, trovanjem vlastitih građana govorom mržnje, i koja masovno pljačka javna sredstva i prirodna bogatstva, jača je nego ikada. Toliko da se upušta u zakonsko stvaranje pretpostavki za otvorenu diktaturu, usvajanjem zakona kojim se dokidaju ljudska i građanska prava, kriminalizuje sloboda javne riječi i građanski aktivizam. Uz ignorisanje upozorenja i nejakog domaćeg civilnog društva i opozicije i “međunarodne zajednice”. Jedini stvarni problem režimu su već neko vrijeme samo američke (finansijske) sankcije. No, to mu ne smeta, da i dalje prijeti svima oko sebe, otvoreno stavljajući do znanja da neće prezati ni od čega u zaštiti ličnih interesa i vlasti koja im je garancija nakažnjivosti za počinjena nedjela.
Sud, dakle, jeste presudio u korist aktivista Pravde za Davida, ali to pravda nije. Pogotovo što tom presudom, i ni na koji drugi način, nisu kažnjeni svi koji su učestvovali u šestogodišnjem sistemskom maltretiranju aktivista i zloupotrebi represivno-pravosudnog aparata u svrhu zaštite kriminogene vlasti od njenih građana. Iako, kako kaže advokat Dragan Tolimir, “Na kraju je utvrđeno da su svi dokazi bili nezakoniti – od snimaka, preko nalaza vještaka pa i onih drugih dokaza. Na kraju može se reći da su ovi ljudi nepotrebno mučeni i maltretirani i da je ovo postupak koji nije bio potreban i on je na neki način diskreditovao pravosuđe.”
No, i samo diskreditovanje pravosuđa, kao nus proizvod ovog skandala (jer šta je nego skandal da – i to 5 godina – sudiš ljudima zbog njihove društvene odgovornosti i zahtjevanja istine i pravde, od institucija kojima je to Ustavna obaveza), još je jadna pobjeda režima. I jedan od načina na koji se pravna država, stalnim udarcima i ponižavanjima, drži na koljenima.
