Kao najveći grad stradalnik u katastrofalnim poplavama koje su sredinom maja 2014. godine zadesile veći dio Bosne i Hercegovine, Doboj 15. maja obilježava devetu godišnjicu od tragičnih događaja.
Porazna je činjenica da ni čak 11 žrtava i 170 miliona KM materijalne štete nije bilo dovoljno jaka pouka da se otkloni potencijalna opasnost od mogućih novih nesreća ovog tipa i ona je u Doboju i dalje prisutna. I pored permanentnog upozoravanja nevladinog sektora na nedozvoljene radnje u vodoplavnom području.
Naime, prema istraživanju neformalne grupe građana ”Da se ne ponovi maj 2014.”, od starog željezničkog mosta do izbjegličkog naselja u Barama izgrađeni su objekti i izvedeni radovi na preko deset lokacija, kojim je napadnuto oko 20 odsto vodoplavnog područja. Od nadležnih je zahtjevano da počnu provoditi zakonske odredbe kojim je izričito zabranjena gradnja objekata, da prestanu sa nezakonitom i koruptivnom praksom davanja i produžavanja privremenih saglasnosti i dozvola za građenje i tolerisanja bespravne gradnje, deponovanja materijala i izvođenja drugih radova na vodoplavnom području. Centar za humanu politiku podnosio je i krivične prijave protiv odgovornih iz „Voda Srpske“, vodne inspekcije i gradske uprave i onih koji su izvodili zakonom zabranjene radove nasipanja i gradnje na vodnom zemljištu, te, radove kojim se pregrađuje korito Bosne, smanjuje proticajni profil i izaziva opšta opasnost. Na žalost, i pored očigledne nezakonitosti i dovođenja Grada u opasnost od ponavljanja tragedije, nadležni nisu uradili ništa povodom ovoga.
Što se tiče poplava iz 2014., konačno je pokrenuto pitanje odgovornosti za nastradale i materijalnu štetu podizanjem optužnice od strane Okružnog javnog tužilaštva Doboj 6. decembra prošle godine, nakon sprovedene istrage protiv O.P. (1957) iz L., grad Doboj i M.V. (1953) iz Doboja, zbog krivičnog djela Izazivanje opšte opasnosti. No, po mišljenju mnogih Dobojlija ono je iznuđeno zbog javnosti i samo formalno.
To je, zapravo, rezultat, takođe formalnog, traženja utvrđivanja odgovornosti za izgubljene živote, 11 u Doboju i još osam u ostalih šest lokalnih zajednica u entitetu RS, odmah nakon poplava 2014. godine, koje je od nadležnih tužilaštava zatražio tadašnji Predsednik RS Milorad Dodik. Već tada je bilo očito da se radi tek o deklarativnom pokazivanju brige vlasti sa višeg nivoa, jer od te priče nakon toga nije bilo ništa.
A po dobro upućenim u čitav slučaj i ovdašnje prilike i uticaj politike na pravosuđe – neće ni biti.
Naime, iako se radi o ozbiljnim optužbama, malo je vjerovatno da će, za ono što se dogodilo u “gradu na tri rijeke” prije devet godina, zaista i odgovarati tadašnji SDS-ov gradonačelnik Doboja, a sada poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Obren Petrović i, zajedno s njim optuženi Milko Vidaković, tadašnji šef Odsjeka Civilne zaštite Grada Doboj. Ne zbog toga što objektivno ne snose dio odgovornosti za potapanje većeg dijela grada, te, njima izazvanu materijalnu štetu i smrt 11 lica, nego zbog toga što su optuženi već pokazali namjeru da odgovornost “podjele” sa drugima u lancu, odnosno da ne prihvate ulogu žrtvenog jarca. Pa je Vidaković javno upozorio da je tih dana u cijelom sistemu sve zakazalo, i da njima niko nije dostavio bilo kakve najave predstojeće katastrofe.
„Ovdje niko ni sa kim nije kontaktirao. Ovo su dva svijeta, lokalni, republički i državni. To su tri države, koje su, ispalo je, u najvećoj zavadi. Niko nikog nije kontaktirao i to je sve puklo.“, naveo je svojevremeno.
„Optužnica ih tereti da su u vremenskom periodu od 13. do 17.05.2014. godine, na području grada Doboja, u situaciji neposredne opasnosti od prirodne nepogode i nadolazeće opasnosti od poplave, usljed stalnog rasta vodostaja rijeke Bosne uzrokovan obilnim padavinama, kao službena lica, osumnjičeni O.P. u svojstvu gradonačelnika grada Doboja i komandanta gradskog Štaba za vanredne situacije a osumnjičeni M.V. u svojstvu načelnika gradskog Štaba za vanredne situacije i šefa odsjeka Civilne zaštite grada Doboj, svjesno kršili odredbe Plana za sprovođenje preventivnih i operativnih mjera spasavanja od poplava i Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama i nisu uopšte postupili po propisima o Civilnoj zaštiti Zakonu o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama, Pravilniku o uzbunjivanju i postupanju građana u slučaju opasnosti, Planu na sprovođenju preventivnih i operativnih mjera zaštite i spasavanja od poplava u gradu Doboju u 2014. godini i redosljedu aktivnosti u odbrani od poplava Civilne zaštite Doboj, čime su usljed propuštanja preduzimanja propisanih mjera i radnji, u kritičnom vremenskom periodu, izazvali opasnost za život ljudi i imovine većeg obima, usljed čega je nastupila smrt 11 lica i imovinska šteta većeg obima“ – dio je iz optužnice OJT Doboj, koju je 15.12.2023. godine potvrdio sudija za prethodno saslušanje Okružnog suda u Doboju.
31.3.2023. godine Vrhovni je sud Republike Srpske, u vijeću sastavljenom od sudija Obrena Bužanina, kao predsjednika vijeća, dr Veljka Ikanovića i Daniele Milovanović, kao članova vijeća, promjenio nadležnost za vođenje sudskog postupa iz Doboja na Banja Luku.
To je učinjeno po prijedlogu predsjednika vijeća Okružnog suda u Doboju za prenošenje vođenja postupka, pa je predmet Okružnog suda u Doboju kao stvarno nadležni sud određen Okružni sud u Banjoj Luci.
“U krivičnom predmetu Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 007496 23 K protiv optuženih O.P.,i M.V., zbog krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti iz člana 402 stav 7 u vezi sa stavom 2 i 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, predsjednik vijeća podnijela je prijedlog za prenošenje vođenja postupka na drugi stvarno nadležan sud. Važni razlozi na kojima zasniva prijedlog tiču se činjenice da je radnjama krivičnog djela koje se optuženim stavlja na teret nastupila šteta sudu, sudijama i osoblju suda pred kojim se vodi postupak, a koji su lično zainteresovani za ishod krivičnog postupka, što bi sve moglo uticati na sam tok postupka pred sudom” – stoji u obrazloženju Vrhovnog suda i dodaje da će se time obezbijediti spoljni utisak nepristrasnosti suda pred kojim se vodi krivični postupak.
Koliko god bilo ili ne i politike u ovom predstojećom sudskom postupku za utvrđivanje krivice za poplave, ono što se ne može promijeniti da su u tom gradu 15. maja 2014. godine nastradali Milenko Blagojević (63), Slavka Đurić (90), Božica Petković (88), Milada Ranković (91), Ratomir Narić (73), Rado Čupeljić (90), Bahrija Skula (76), Dragica Savković (75), Marko Čakarević (74), kao i majka Marija (82) i sin Željko (53) Jeleč.
I za te žrtve, kao ni za ogromnu materijalnu štetu, niko nije snosio ni krivičnu ni moralnu odgovornost.
Čini se ipak, poslije svega, da su pravi krivci zapravo oni u prijavi koju je podnio Centar za humanu politiku, koji je u dostavljajući je Republičkom javnom tužilaštvu imenovao odgovorne, počevši od onih na nivou BiH, rukovodstva Republike Srpske, pa tek onda lokalnih vlasti.
“Po nama, krivci su tadašnji zvaničnici u Ministarstvu bezbjednosti BiH, Republičkoj upravi civilne zaštite, JU “Vode Srpske”, MUP RS, te drugi najviši nosioci vlasti na nivou BiH, RS i lokalnih vlasti u tom periodu” – smatra Momir Dejanovi iz CHP-a.
A upravo zbog toga što niko nije odgovarao za posljedice katastrofe iz 2014., odnosno za “ljudski faktor” koji je doveo do toga da te posljedice budu dramatičnije nego su morale biti, devet godina nakon katastrofe se nije radilo i ne radi ništa na otklanjanju potencijalne opasnosti za ponavljanje katastrofe. Praktično, jedino nevladin sektor uporno upozorava na sve nezakonitosti u vodoplavnom području, dok nadležni “sliježu ramenima”, prebacuju odgovornost na druge i ignorišu ozbiljnu prijetnju.
Kako je to CHP odlučno uočio i tako i postavio svoje tužbe – postoji odgovornost za ono što se desilo (u maju 2014.) i odgovornost za ono što se dešava (i što je permanentna prijetnja). Ljudski se i može shvatiti kad neko u svoju odbranu za ono što se desilo 2014. kaže “Nismo znali. To niko nije mogao predvidjeti” (mada i za to treba da odgovaraju, jer im je bio posao da znaju i predvide), ali se ne može shvatiti da neko, nakon što je vidio kakve mogu biti posljedice nemara, nerada, kršenja zakona i korupcije i dalje ne čini ništa da se buduća katastrofa izbjegne. Sankcije za takve bi trebale biti veće od sankcija za one koji “nisu znali”. I to bez čekanja da se nesreća desi i ljudi ponovo izginu ili ostanu bez svoje imovine.
