Kafkijansko ludilo na djelu. Najprije vam ubiju dijete. Onda ga, služeći se lažima i montiranim dokazima, proglase narkomanom, lopovom i samoubicom. Onda, nakon vrijeđanja ubijenog vam djeteta i neuspjelog pokušaja zatvaranja slučaja, krenu sa patološkim, neljudskim vrijeđanjem vas kao roditelja i vulgarnim omalovažavanjem vaše boli. A onda, pošto ne odustajete od zahtjeva za istinom i pravdom, i vašoj borbi se pridruže i mnogobrojni građani zgroženi ponašanjem vlasti i njenih marioneta unutar represivnog aparata, krenu i sa vašim hapšenjem, zatvaranjem i prijetnjama smrću. Zbog kojih vas prisile da napustite zemlju, zajedno sa mrtvim djetetom. I… nije kraj. Onda vas tuže. Za klevetu i nanošenje duševnih boli.
Policija, tužilaštvo, sudovi i politički moćnik za koga se vjeruje da kontroliše sve u Republici Srpskoj, umjesto otkrivanjem i procesuiranjem ubica, nalogodavaca i onih koji prikrivaju zločin i montiraju lažne dokaze, bave se progonom unesrećenih roditelja i građana koji im daju podršku, zahtjevajući istinu i pravdu.
I taman smo, nakon nekoliko posljednjih presuda u korist aktivista građanske grupe “Pravda za Davida” – koji se duže od dvije i po godine, bore, u suštini, za pravnu državu i koji se u toj borbi pokušavaju služiti građanskim slobodama, koje im se kontinuirano uskraćuju i nad kojim se primjenjuje sistematski teror političke policije – pomislili da se stvari razvijaju u pozitivnom pravcu, kad…
Jedno je sigurno – koliko god da mislite da ste već sve vidjeli, Milorad Dodik uvijek vas može iznenadit svojim primitivizmom, egomanijaštvom, govorom mržnje i bešćutnošću. Kao i njegovi politički i policijski pijuni, topovi i konji.
Pa sa istom dozom neljudskosti kojom se svojevremeno na televiziji iščuđavao: “Taj otac dođe na Skupštinu i kaže ‘ugasili ste mi slavsku svijeću’, a ima još jednog sina. Ima sina iz prvog braka! A kaže ‘ugasili ste mi slavsku svijeću’?… A niko ne može da potvdi da je uopšte ikad slavio slavu.”, on, koji je u najmanju ruku odgovoran za nagrađivanje visokim funkcijama, policijskih funkcionera koji su odgovorni za zataškavanje slučaja i to da ni ovo ubistvo, kao ni brojna druga (sjetimo se samo antikorupcionaškog heroja Milana Vukelića) ne bude rasvjetljeno, tuži oca ubijenog mladića, kome njegov režim duže od dvije i po godine ne odgovara na pitanje ko mu je ubio dijete.
O tragikomediji u kojoj se visoki policijski funkcioneri, koji su nesumnjivo (samo je pitanje na koji tačno način) odgovorni za dramu kroz koju prolaze roditelji ubijenog mladića, u njihovoj optužnici protiv Davora Dragičevića nazivaju “porodičnim ljudima, visokih moralnih kvaliteta, uglednim građanima zajednice koji časno, pošteno i predano obavljaju najviše državne funkcije”, da ne govorimo. Sada. Govoriće se kada režim padne i kada počnu isplivavati sve tajne o “uglednim građanima” “visokih moralnih kvaliteta”. Mada je i ovo što danas znamo o njima dovoljno za osjećaj mučnine. One zbog koje se iz ove zemlje počelo bježati u stampedu. Koji je tek privremo zaustavljen pandemijom.
Uglavnom, Dodik i njegovi policijski batinaši na kratkom lancu, dakle, tuže Davora Dragičevića. I pri tome se, iz nekog razloga, bave igrama sa tužbom, koje nema, pa se iznenada pojavljuje, a koje trebaju da obezbijede sudsku presudu bez vođenja postupka. Nije valjda da Dodik, kako je krenulo osipanje, ne vjeruje ni svom, banjalučkom sudu? Da ga je pridodao u grupu sa haškim, strazburškim i sarajevskim. I da priznaje samo sud svoje partije? I to dok njom još uspjeva da vlada čvrstom rukom i mješavinom klijentilizma, nasilja i širenja straha.
No, postavlja se pitanje: Čemu sve ovo? Čak i da dobije presudu na “svom” sudu, šta bi to zapravo značilo?
Da li je presuda koju je svojevremeno ratni zločinac Branimir Glavaš dobio protiv Ferala, zbog nanesenih mu duševnih boli, njega učinila išta manjim zločincem? Da li presuda koju je Emir-Nemanja Kusurica dobio protiv sjajnog crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa značila išta u kontekstu položaja ta dva lika na suprotnim polovima Moralnosti i Ljudskosti? Da li su presude protiv Lukovića zbog nanošenja duševnih boli intelektualnim traserima zločina i saučesnicima Balkanskog Kasapina nešto promijenile u kontekstu toga ko su oni a ko On? Ili su sve te presude samo pokazatelj posljedica neprovođenja lustracije. I truleži koju unutar sistema šire debelocrijevne gliste iz čmarova mahnitih diktatora, koje su preživjele njihovu smrt, ali se, pritajene, nadaju njihovom vaskrsnuću ili bar kvalitetnom klonu.
Dakle, ni eventualna presuda u korist primitivnog siledžije koji se ponaša kao vlasnik Republike Srpske i javno(!) prijeti ljudima i čitavim gradovima koji ne glasaju za njega – otpuštanjem s posla, oduzimanjem penzija, smrzavanjem i uskraćivanjem pomoći sa nivoa vlasti koje on kontroliše, pa i batinama,… – neće značiti ništa, osim što će eventualno locirati još jednu slugu režima ili, moći i prijetnjama, uplašenog jadnika u sudskom aparatu.
No, poenta i nije u tome. Moralnim ljudima nešto znači moralna satisfakcija. Siledžije, s druge strane, naprosto samo uživaju u nasilju i cipelarenju slabijih. Na ulici, u Skupštini, u tv emisijama,… bilo gdje.
Konkretan povod, je pritom, nebitan. Jedino možda jeste bitno što se radi o opužbama iznesenim u beogradskom časopisu? Možda je Miloradu Dodiku bitnije šta o njemu misle u Srbiji ili Rusiji, kao logičnim destinacijama za život nakon survavanja sa vlasti. Koje, zbog načina njegove vladavine, svakako ne ostavlja puno opcija u nastavku, bez obzira na stanje u ovdašnjem pravosuđu. Mada skandal sa ikonom i otresanje Rusije pokazuje da je i takva projektovana budućnost krajnje upitna. Tako da…
Ostaje strah. Koliko god to nama bilo apsurdno, jer je nesrazmjer moći apsolutan, “oni” se boje. Boje se da je svaka individualna pobuna pukotina koja u nastavku, može razvaliti sistem. I zato se tako dosljedno obračunavaju sa mirnim građanskim aktivistima, pa čak i bezazlenim turistima, u nekad vlastitom im gradu (da podsjetimo i na taj užas) – odredima policijskih batinaša na svakog ko pokaže neposluh i ko se usudi nepostupiti po naređenju.
Ali… i gebelsovsko pretvaranje medija u propagandne mašine i saučesnike zločina nad vlastitim narodom, i opremanje i korištenje policije za odbranu vlasti od građana, ima svoj rok trajanja. Kao i sijanje mržnje među ljudima.
I nema sumnje da je u ovom kontekstu indikativno da su Davora Dragičevića prvi put hapsili i sprovodili na saslušanje, zbog “ugrožavanja sigurnosti ministra policije Dragana Lukača i Darka Ilića, visokog funkcionera MUP-a RS”. Ugrožavanja optužbama da su saučesnici u zločinu. Što je vrlo zanimljivo. Jer, da, sigurnost im je zaista ugrožena, ako su krivi, jer bi mogli završiti u zatvoru. A inače… jedini čija je sigurnost konstantno bila ugrožena, bio je Davor Dragičević i ljudi koji su ga podržavali. A bili su ugroženi upravo od režima i aparata kome su na čelu bili ljudi koji ga tuže. Što im je zapravo jadna alternativa za opciju koja im je prvobitno bila na umu.
Slobodan Vasković (još jedan od onih koji je ozbiljno ugrožen od strane pomenutih reprezentanata režima) je tih dana zaključio: “Hapšenje Davora Dragičevića je obračun sa ovom porodicom, ali i svojevrstan znak da ubistvo njegovog sina neće biti riješeno”. I nije.
David Dragičević nestao je 18.03., a 24.03.2018. godine, pronađeno je njegovo tijelo. Režim se, kao što smo rekli, svo ovo vrijeme bavi proizvodnjom laži i obračunom sa žrtvama i građanima. I obrće stvari naglavačke, koristeći čak i pravnu državu za obračun sa onima koji jedino funkcionisanje pravne države i zahtjevaju. Ali ne selektivno, u korist moćnika i za obračun sa nesretnom žrtvom, koja je postala simbol i metafora za sve nas.
Pravda za Davida!
Za kraj, kao svojevrsni post scriptum, konstatujmo da primitivizam i brutalnost Milorada Dodika i njegova sklonost govoru mržnje i izazivanju društvene nestabilnosti i nemira, u cilju ostvarenja stabilnosti vlastite pozicije apsolutne moći, pored svih ostalih imaju i taj opasan nus-efekat da pored njega ostali negativci na političkoj sceni zemlje, koji su, u suštini, jednojajčani mu politički blizanci, izgledaju gotovo benigno. Mada im je jedina razlika u PR strategiji, zapravo i političkoj moći koja im je na raspolaganju.
