Lični stav

Politički i ulični huligani i njihovi zločini u Banjaluci – Hiperprodukcija neprijatelja režima u Republici Srpskoj

Industrijska traka za proizvodnju neprijatelja Republike Srpske i srpskog naroda obara sve rekorde. Od drugih naroda, drugih vjera, do drugačijemislećih unutar svog nacionalnog tora, u kome, identično drugim fašisoidnim konceptima, u i izvan BiH, mora vladati princip “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”. Ili u prevodu na jezike Balkana “Jedan narod, jedan tor, jedan čoban”. I jedna partija, poželjno je, mada nije problem da ih je i više sve dok jedna drugoj liče kao jaje jajetu i priznaju jednog vođu, u svim njegovim šizofrenim izdanjima (kojih nije malo).

Sjetimo se još jednom Martina Niemöllera, njemačkog teologa i protestantskog pastora kome se pripisuje najznačajniji poetski opis procesa kojim dolazi do društvenog ludila i autodestrukcije, “kuhanjem žabe”:

“Prvo su došli po komuniste / a ja se nisam pobunio / jer nisam bio komunist. / Zatim su došli po Židove / a ja se nisam pobunio / jer nisam bio Židov. / Zatim su došli po sindikaliste / a ja se nisam pobunio / jer nisam bio sindikalist. / Zatim su došli po katolike / a ja se nisam pobunio / jer sam bio protestant. / Zatim su došli po mene / a do tada više nije bilo nikoga / ko bi mogao da se pobuni.”

E, NAKON NOVINARA, VOĐA JE DOŠAO PO LGBTIQ AKTIVISTE

Industrijska traka za proizvodnju neprijatelja Republike Srpske i srpskog naroda obara sve rekorde. Od drugih naroda, drugih vjera, do drugačijemislećih unutar svog nacionalnog tora, u kome, identično drugim fašisoidnim konceptima, u i izvan BiH, mora vladati princip “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”. Ili u prevodu na jezike Balkana “Jedan narod, jedan tor, jedan čoban”. I jedna partija, poželjno je, mada nije problem da ih je i više sve dok jedna drugoj liče kao jaje jajetu i priznaju jednog vođu, u svim njegovim šizofrenim izdanjima (kojih nije malo).

Photo: lgbti.ba

Dakle, nakon nacionalnih i vjerskih manjina (onih “konstitutivnih”), migranata (uključujući i ratne izbjeglice), koje su vlasti RS sistematski “istovarivale” u Federaciju, ekonomskih i političkih analitičara, koji ukazuju na pogubnost i neciviliziranost vladajuće politike, revizora koji su javnosti iznosili podatke u suprotnosti sa propagandnim obmanama vlasti, nevladinih organizacija koja se bave problemom sistemske korupcije i ljudskih prava i od vlasti uporno zahtjevaju transparentnost (koju ona uporno odbija), roditelja ubijenog mladića, koga je režim lažima ocrnio, i obmanama i opstrukcijama zaštitio još uvijek neotkrivene mu ubice (Pravda za Davida!), opozicije (odnosno onog njenog dijela koji sinekurama vlasti još nije kupljen i asimiliran), ambasada demokratskih zemalja svijeta koje nastoje osujetiti ponavljanje istorije i zaštititi ovdašnje građane od iživljavanja kriminogene vlasti, feministkinja koje se isključuje iz programa obilježavanja 8. marta (jer se ni one ne uklapaju u svete tradicionalne patrijarhalne vrijednosti, iako 8. mart nema nikakve veze s njima, nego naprotiv), ono malo nezavisnih, profesionalnih novinara, koji odbijaju da budu dio masivne propagandne mašine, koju režim drži na kratkom lancu i hrani javnim novcem, govorom mržnje i hiperprodukcijom neprijatelja, došao je red na LGBTIQ aktiviste.

Beznačajno mala i nejaka grupa miroljubivih djevojaka i mladića, koje pripadaju jednoj od najdiskriminisanijih društvenih grupa i koja je tek na počecima svoje sizifovske borbe sa homofobnim društvom i sistemom, postala je posljednja u nizu meta sulude politike kojoj su svi drugačiji i drugačijemisleći neprijatelji i koja ne priznaje elementarna ljudska prava i građanske slobode.

I POSLIJE DODIKA – DODIK? S BEDEMA!

Najprije je Gazda Svega u Republici Srpskoj, koji ima nekontrolisanu potrebu da to i pokazuje, ponižavajući i svoje saradnike i institucije, pred medijima promijenio već “kovertiranu” pozitivnu odluku Policije, naloživši joj da onemogući bilo kakvo održavanje manifestacije posvećene LGBT pravima “u otvorenim i zatvorenim prostorima”. Jer je ON protiv toga (što je svakom u RS dovoljan argument za kršenje zakona i provođenje nasilja nad nevinim ljudima, ali ga je ON, pošto je pristojan, ipak obrazložio). Jer “oni vrijeđaju naša prava”. Naša prava da živimo u totalitarnom, fašisoidnom svijetu u kome samo “naša prava” i postoje a svi drugi imaju samo jedno pravo – da poštuju ta naša prava a da rade i misle šta god hoće u svoja 4 zida. I to tiho! Tako da mi za njih nikad ne saznamo. Jer ako saznamo, to će opet povrijediti ta “naša prava”. I mi ćemo morati da se popnemo na bedeme i branimo svoju tradicionalnu glupost, zatucanost, fašisoidnu netoleranciju i sklonost nasilju. I – ugled, naravno. Od kleveta i uvreda da smo necivilizovani idioti. (E, vidiš, zato nam trebaju “oni” zakoni).

Photo: www.latimes.com

Da bi tragikomedija bila veća, naime, Gazdi Svega, u takmičenju ko više mrzi “pedere” pridružio se i njegov mlađani ali sve bolji imitator s položaja tobože opozicionog (Malog) Gazde Glavnog Grada Entiteta (Velikog) Gazde, koji je javnost uveselio izjavom da je on protiv “svakog nasilja” (ali očito ne i nasilja glupošću i verbalnim ispadima) ali da će “naš stav” (Njegov i uzora mu Gazde Svega, valjda?) ostati “uvijek isti”(???): Banjaluka će ostati bedem tradicionalno patrijarhalnih porodičnih vrijednosti i na to sam ponosan, ne ulazeći u ničije pravo da voli koga hoće, ali ne i da paradira na taj način. Svaka vlast je dužna da svojom politikom kreira one vrijednosti u koje vjeruje, a mi vjerujemo da je porodica stub našeg društva.”

No, mlađani gradonačelnik Bedema (osim što obmanjuje javnost, jer se nije radilo ni o kakvoj paradi, nego gledanju filma i razgovoru nakon toga, i što istovremeno sa tobožnjom osudom nasilja isto zapravo amnestira proglašavajući ga svojevrsnom odbranom nekakvih vrijednosti) je očito nešto pogrešno shvatio (i očito mu je partijska kolegica, koja se protivila kandidovanju neškolovane i politički manje-više nepismene osobe za funkciju gradonačelnika, bila u pravu): Nije zadatak vlasti, bar ne u demokratskom društvu kakvom navodno teže i Mali i Veliki Gazda, da instalira jednoumlje (i da štiti većinu od postojanja manjine), nego da garantuje ljudska i građanska prava. I bezbjednost svih građana.

Bezbjednost koju su ova dvojica verbalnih zločinaca narušili. Uvodeći u igru nove takmičare u pomenutoj tradicionalnoj patrijarhalnoj igri “ko više mrzi pedere”, koji su ispravno shvatajući signal s vrha, požrtvovano preuzeli ulogu izvršilaca i na malu, nejaku, mirnu grupu aktivista za prava LGBTIQ osoba krenuli šipkama i flašama. Na svu sreću (ovaj put) bez džemsbondovske licence za ubijanje. Nego samo za prebijanje. Uz zaštitu policije (da ih niko ne ometa u širenju tradicionalnih, patrijarhalnih vrijednosti premlaćivanjem). S fantomkama na glavama. I uz usmjeravanje od strane “običnih građana”, koje je “malo starije” ljubitelje partizanskih filmova i serija podsjetilo na kolaboracionističko otkucavanje saradnika Pokreta otpora Gestapou.

VICEVI O POLICAJCIMA I SPRJEČAVANJU “VEĆEG UGROŽAVANJA LJUDI I IMOVINE”

Nakon što je odradila svoj dio od Gazde naručenog posla, ne izvršavajući svoju ustavnu i zakonsku obavezu da štiti sve građane, nego učestvujući u režiranoj predstavi zastrašivanja, ali ne toliko LGBTIQ aktivista (oni su samo koletaralna žrtva krupnijeg plana), nego stanovništva u cjelini, Policija je prvo “spasila” traumatizirane aktiviste, neke odvodeći u bolnicu a neke u policijsku stanicu, a onda ih deportovala iz Grada (kao u nekim SF ili filmovima o američkom Jugu, s čuvenom replikom “Stranče, šta tražiš u ovom gradu?”)

A prethodno su, dakle, slijedeći upute Onog Koji Odlučuje O Svemu zabranili “okupljanje” LGBTIQ aktivista (da, ponovimo – gledanje filma i razgovor nakon toga), jer “može doći do većeg ugrožavanja ljudi i imovine”. (A da zabranite Gazdi da otvara usta, sa tim obrazloženjem?)

Photo: tumblr.com

Interesantno je da se “logika” banjalučke policije poklapa sa četvrt stoljeća starom logikom sarajevske, koja je na prijetnju “revoltiranih građana” što im satirični časopis (“Polikita” se zvao – edukujmo mlađe o izbrisanim stranicama istorije) ismijava “oca nacije”, kolportere od premlaćivanja spašavala protuzakonitim otimanjem tog časopisa i njegovom (takođe protuzakonitom) zabranom na području Sarajevskog kantona. Što i tadašnje sarajevske i današnje banjalučke policajce čini likovima iz viceva o glupim policajcima.

A nesposobnost da se zaštite građani pri konzumiranju svojih elementarnih ljudskih i građanskih prava i kulturnih potreba, podsjeća na svojevremeni haos koji su vjerskoekstremističke i huliganske grupe, svojim fizičkim nasiljem nad učesnicima i posjetiocima Queer festivala prouzročile u Sarajevu. I tada, 2008. godine, kao i sada u Banjaluci, nasilje je bilo rezultat višednevnog huškanja od strane političara, vjerskih službenika i medija. I tada u Sarajevu i sada u Banjaluci, inspiratori zločina su, nakon što se on desio, kukavički i licemjerno, negirali bilo kakvu vezu sa nasiljem, od koga su se javno ogradili, prepuštajući priglupe polusvjesne marionete da odgovaraju za njihov zločin. Slično kao što naručioci i organizatori izbornih prevara, hladno puštaju stotine sitnih izvršilaca da preuzmu cjelokupnu odgovornost za prevaru, pred CIK-om, tužilaštvom i sudom.

DODIK I STANIVUKOVIĆ – SDA-OVIM STAZAMA MORALNE REVOLUCIJE

Vrijedi spomenuti i indikativnu ideološku sličnost, inače navodno suprotstavljenih bh. nacionalista. Naime, cinična primjedbu Razočarenja Na Čelu Banjaluke da je “dovoljna jedna Parada”, ona u Sarajevu, a da “Mi (u Banjaluci) težimo patrijarhalnim, tradicionalnim, obiteljskim odnosima i znamo što je naša vjera i identitet našeg naroda.” (što valjda implicira da u Sarajevu ne znaju, pa zato dopuštaju da im “pederi” hodaju gradom), ignoriše činjenicu da Parade, kako ponosno(!) ističu bošnjački nacionalisti – nije bilo dok su oni bili na vlasti (u Kantonu). Što je tačno – u doba njihove vlasti “nemoral” na ulicama grada se iskorjenjivao batinama – identično kao i u Banjaluci. Ili Teheranu.

Izjave, davane nakon posljednje održane Parade ponosa – izdvojimo dvije: “Sarajevo je grad tolerancije i čovjekoljubac, ali ovako narušavanje javnog morala za vrijeme vlasti SDA nikada nije zabilježeno” i “Mi obećavamo da ćemo spriječiti ovakvu nakaradnu interpretraciju ljudskih prava” (kad, kao, ponovo preuzmu vlast u Kantonu Sarajevo – op.a.) – govore da Milorad Dodik i Draško Stanivuković u Banjaluci i Republici Srpskoj provode politiku uskraćivanja ljudskih prava i građanskih sloboda koju su, takoreći, prekopirali od SDA.

Photo: Facebook/Da Se Zna

Pri čemu i jedni i drugi (a i treći – koji su samo sretni da nikom još nije palo na pamet da Povorku pokuša organizovat u Širokom Brijegu, recimo), pod narušavanjem javnog morala ne podrazumijevaju dogovorenu privatizacijsku i pljačku javnih resursa i prirodnih bogatstava, endemsku sistemsku korupciju, zloupotrebu položaja, sukob interesa, partijsko zapošljavanje, kupovanje diploma, kršenja zakona i ustava, urušavanje nezavisnih institucija, kontolu policije i pravosuđa, izborne pljačke, govor mržnje, izazivanje opšte nesigurnosti, straha i stampeda mladog, radnosposobnog stanovništva, zgroženog rezultatima njihove vlasti. Ne, narušavanje javnog morala je, za nacionalističke “zaštitnike tradicionalno patrijarhalnih vrijednosti”, mirno šetanje veselih mladića i djevojaka čija je jedina želja da ih društvo ne šikanira i ne odbacuje, nego da im obezbijedi konzumiranje ljudskih i građanskih prava koja im po Ustavu, zakonima, međunarodnim konvencijama i sevdalinkama (“Neka ljubi ko god koga hoće”) pripadaju. I koji, pritom, za to što im pripada ljubazno mole.

A “visokomoralni” domaći fašisti i mafijaši, iz sva tri tora, su se tom (LGBTIQ) “nemoralu” spremni suprotstaviti svim sredstvima, koja već sada imaju elemente udruženog zločinačkog poduhvata. I jedina prepreka njihovom procesuiranju je nepostojanje pravne države. A možda i države uopšte. Jer ovo čemu svjedočimo, poslije mafijaške podjele teritorija, najviše podsjeća na Luja XIV i (navodno) njegovu izjavu “Država, to sam ja”.

POVORKE PONOSA SU LAKMUS PAPIR ZA VLAST

Jer, da se ne varamo, ono malo građanskih sloboda i ljudskih prava što se još poštuje u ovoj zemlji, postoji samo zahvaljujući strancima. Tzv. “međunarodnoj zajednici”. Čiji predstavnici i sami, već neko vrijeme, prolaze istu sudbinu kao i ovdašnji aktivisti civilnog društva ili novinari od vlasti nezavisnih medija. Doduše, još ih fizički ne napadaju, ali trpe iste uvrede i proljeve mržnje sa političkog vrha.

No, ono što govori i bh. i iskustvo drugih zemalja regiona, je da su povorke ponosa svojevrsni lakmus papir za lokalne političare i države. Koji izuzetno precizno razjašnjava na kom su nivou te države i ti političari.

Photo: Jasenka Sijerčić

Odličan primjer je Crna Gora, koja je u bivšoj nam zajedničkoj državi, pa i godinama nakon njenog rasturanja, slovila kao jedan od bastiona “tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti”, podrazumijevajući pod tim “vrijednostima” i homofobiju. No, današnja Crna Gora priprema već 11. svoju Povorku ponosa i dok političari u Republici Srpskoj gaze po ljudskim pravima manjina, javno ispoljavaju homofobiju i pozivaju represivni aparat da sprječava pravo građana na mirno okupljanje, dotle u Crnoj Gori ministri otvaraju LGBTIQ skupove, govore o unapređenju zakona u cilju poboljšava kvalitet života LGBTIQ osoba, o usmjerenosti strateških politika “ka većem stepenu ostvarivanja ljudskih prava i sloboda, ka sistemu evropskih vrijednosti, ka boljem i pravednijem crnogorskom društvu” i o broju dosad sklopljenih istospolnih brakova. Dok im u Republici Srpskoj prijete, u Crnoj Gori političari izjavljuju da “aktivisti i aktivistkinje iz civilnog sektora koji se zalažu za unapređenje kvaliteta života LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori, naši su strateški, iskreni i nezaobilazni partneri.”

“TOLERANCIJA” OBEZBJEĐENA SILOM JE BOLJA OD NETOLERANCIJE POTVRĐENE NASILJEM

Ali ne moramo da “idemo” nigdje iz BiH, da bi pokazali šta je moguće drugačijom, odgovornijom, politikom, koja poštuje ljudska prava i građanske slobode.

Kao reakcija na skandal u Banjaluci, u javnosti se pojavila teza (koju je nesvjesno podržao i gradonačelnik tog grada, ponosno ističući svoju netolerantnost i sklonost srednjovjekovnoj simbolici), da se samo Sarajevo pokazalo kao tolerantna sredina. No, to, zapravo, nije tačno. U Sarajevu jesu održane 3 povorke ponosa, ali one nisu rezultat mitske tolerantosti Sarajeva (koja je, kao i svi lokalpatriotski balkanski mitovi obična besmislica), nego odluke nanacionalističke vlasti u Kantonu Sarajevo, koja je, za razliku od “konstitutivnih” nacionalista (i u Sarajevu i u Banjaluci), samo odlučila poštovati pravnu državu i ljudska i građanska prava svojih građana. Jer je ta “tolerancija”, naime, obezbjeđena angažmanom ogromne mase policijskih snaga, zaštitnim betonskim blokovima i blokadom dijela grada kojom se kretala “Povorka”. Tako da do dana današnjeg mi, zapravo, nemamo pojma postoji li ili ne ikakva tolerancija u toj sredini. Ali znamo da na tom prostoru (trenutno!) funkcioniše vlast spremna da svojim građanima obezbijedi konzumiranje njihovih građanskih i ljudskih prava.

Idealistima to naravno nije niti prava sloboda niti pravo konzumiranje ljudskih prava. Ali je “pravi” početak. I za LGBTIQ zajednicu i za političare i za ovdašnje društvo.

Photo: www.everfest.com

I da se vratimo na “lakmus papir. Odnos političara u Republici Srpskoj prema LGBTIQ populaciji i njenim manifestacijama, pokazuje da, za razliku od Federacije, u ovom entitetu stvarna politička i ideološka alternativa ne postoji. Postoji samo manje ili više radikalna desnica, nacionalizam i populističko koketiranje sa Crkvom i “tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima”. I jedini ozbiljni sukob u ovom trenutku je sukob oko spremnosti da se Vođu prati na njegovom putu u totalitarizam, sa svim njegovim pratećim pojavama.

Nezavisno društvo novinara Vojvodine ovih je dana upozorilo da “ekstremističke desničarske organizacije postaju sve ozbiljnija opasnost po društvo” u Srbiji. I pozvalo nadležne državne organe da reaguju. U BiH ekstremističkih organizacija gotovo da i nema, jer su najopasniji desničarski ekstremisti, koji su “ozbiljna opasnost po društvo” – u vlasti. I imaju mogućnost da osim fizičkim nasiljem svojih sljedbenika i govorom mržnje, novinarima, nevladinim organizacijama i ostatku društva prijete i zakonima.

Johnny-ja odavno nema. Ali su zato njegovi sinovi svuda oko nas. I kao što su to osjetili i banjalučki novinari i LGBTIQ aktivisti – znaju gdje će nas naći.

Građani u akciji

Partneri u borbi protiv korupcije