Promjenom vlasti u Banjaluci, nakon lokalnih izbora, došlo je do promjene u odnosu gradske administracije i javnih preduzeća pod njenom kontrolom prema aktivistima grupe “Pravda za Davida” i njihovom djelovanju.
Tako se više ne uništava svojevrsno spomen obilježje na mjestu ubistva Davida Dragičevića, a Grupa je, ovih dana, mogla i mirno obilježiti rođendan ubijenog mladića. I slobodno se kretati Gradom i Trgom Krajine, bez terora Policije.
No, policija, iako zbog promjene lokalne vlasti i njenog potpuno drugačijeg odnosa prema ovom pitanju, ne odustaje. Ona je, naime, i dalje pod kontrolom vladajuće stranke u Republici Srpskoj i osoba koje su već tri godine, umjesto na otkrivanje i procesuiranje počinilaca zločina i njihovih saučesnika unutar sistema, fokusirana na nasilje nad roditeljima ubijenog mladića i građanima koji samo zahtjevaju funkcionisanje pravne države, istinu i pravdu.
Dosadašnji oblici policijskog nasilja i maltretiranja – bezrazložno ciljano legitimisanje, protjerivanje sa javnih površina, prijetnje, optuživanje zbog organizovanja javnih skupova čim se na jednom mjestu nađe par pripadnika Grupe, privođenje uz primjenu fizičke sile, zadržavanje u pritvoru, zatrpavanje tužbama (da o šokantnom iživljavanju nad stranim državljaninom ovdašnjih korjena, samo zbog pozdravljanja s članovima grupe i izražavanja im podrške, ne govorimo) – ustupaju mjesto sofisticiranijim oblicima terora.
Politički instrumentalizirana policija nastavlja sa praćenjem i kontrolom svega što rade pripadnici grupe, kao da se radi o terorističkoj organizaciji, a ne o nenasilnim borcima za ljudska prava i pravnu državu. Što naravno ne govori ništa o toj grupi, ali govori sve o toj vlasti. I njenom represivnom aparatu.
Najnoviji skandal, u režiji te policije, su prekršajne prijave protiv aktivista “Pravde za Davida”, zbog – nenošenja maski, prilikom obilježavanja rođendana ubijenog mladića.
Da zanemarimo činjenicu da niko od aktivista – koji su to veče prošetali od mjesta ubistva Davida Dragičevića, do kuće u kojoj je živio sa roditeljima, a u kojoj više ne živi niko, jer su roditelji, zbog terora i prijetnji, morali napustiti zemlju – nije tom prilikom legitimisan. Nego da podsjetimo da je jedno od temeljnih načela pravne države, odnosno vladavine prava – jednakost svih pred zakonom. I da “naivno” pitamo: A gdje su prekršajne prijave protiv najviših funcionera vladajuće stranke i njihovih sljedbenika? Da sa prekršajnim, naime, lagano započnemo.
Za to vrijeme Ministar unutrašnjih poslova, koji je uz neke podređene mu policajce i partijskog im šefa, podnosilac tužbe protiv oca ubijenog mladića (što je čin vulgarne bešćutnosti i nedostatka elementarne empatije, ali je u neku ruku i logično za osobu suodgovornu, u najmanu ruku, za neotkrivanje počinilaca zločina), relativizuje činjenicu da čak ni ruinirano pravosuđe kao što je ovdašnje, ne prihvata taj oblik zastrašivanja i nasilja policije nad vlastitim građanima, masom različitih besmislenih tužbi za sve i svašta. I da redom odbija te tužbe.
Oduzevši im nasilje kao sredstvo komunikacije sa građanskim aktivistima, banjalučki policajci, pod kontrolom entitetske vlasti, svedeni su na mjeru likova iz viceva. Postavlja se, naime, pitanje: Šta je sljedeće što imaju namjeru preduzeti protiv pripadnika Pravde za Davida? Sačekivaće ih ispred pekara i kažnjavati jer nisu uzeli račun kad su kupili kiflu? Privoditi na saslušanja jer puštaju glasno muziku? Mjeriti im izduvne gasove automobila? Hapsiti jer… je četvrtak, recimo? A četvrtkom Ministar i Vođa vole da se hapsi.
Da nije tužno i da taj sistematski opremani i naoružavani represivni aparat nema potpuno neodgovorne naredbodavce spremne da ih, u zaštitu svojih interesa, upotrijebe protiv vlastitih građana, možda bi bilo i smiješno. Samo možda.
