– Sve naše žene imaju kuće i okućnice, proljeće je, imaju šta raditi, tako da njima to uopće teško ne pada. Svi su uglavnom zdravi, niko još u Kruščici nije obolio – kaže Tahira Tibold, predsjednica lokalne zajednice Kruščica za Interview.ba.

Ističe kako su ovom selu dodijeljena četiri volontera kako bi se brinuli o potrebama stanovnika i stanovnica.

– Ovdje u Kruščici su svi familija, tako da pazimo jedni na druge, nemaju čak ni volonteri nekog posla. Neko iz familije ko je mlađi on donese, prinese, posluša. Ima onih koji su siromašni pa im je potrebna hrana i pomoć, ali se oni mogu obratiti centru za socijalni rad, crvenom križu…– priča nam Tahira, te dodaje da hranu nabavljaju pretežno iz Viteza pošto rade prehrambeni tržni centri i trgovine.

U svemu tome im najviše nedostaje druženje i sloboda.

– Teško je kad vas neko zatvori. Ovdje nismo u stanovima, što je vjerojatno mnogo teže. Imamo ispred kuće dvorište, ali svejedeno dugo ovo traje, to je već mjesec i pol. Mentalno zdravlje sada je u krizi – kaže Tahira.

Aktivistkinja i feministkinja Fondacije CURE Vildana Džekman ističe na Interview.ba kako je generalni problem žena u malim lokalnim zajednicama, koji se pojačava u doba pandemije COVID-19, nedostatak informacija.

– Trenutno imaju i socijalnu izolaciju u kontekstu javnog i gradskog prijevoza i onda ste vi ograničeni i obustavljeni. Zdravstvena zaštita najveći je problem žena u ruralnim sredinama, osobito kada govorimo o ginekološkom pregledu, ako imate trudnu ženu ili ženu koja je u stanju neke potrebe. Potrebno je omogućiti dolazak ljekara u te male lokalne zajednice i ruralne sredine – pojašnjava Vildana.

Slično nam je potvrdila i učiteljica u Područnoj školi “Kruščica” Ildiza Mujkić, koja inače živi u ovom selu.

– Nemamo svi automobil tako da se mora ići pješice. Kruščica je od Viteza udaljena tri kilometra, ali ima sela koja su udaljena i po 14 kilometara, kako će te žene i ljudi doći do grada? Neki dan sam išla u bolnicu da roditeljima, pošto tata ima 70, a mama 65 godina, svekrvi i svekrvu, propišu redovnu terapiju i to je bio cjelokupan proces…dok vas uvedu, izmjere vam temperaturu, dok im kažete šta želite…Ljudi više ne mogu otići ako ih nešto boli. Nismo u stanju da normalno odemo porodičnom ljekaru i da kažemo “Sad se radi u bašči, nekog su ukočila leđa”. Ja moram čekati tri dana, zvati telefonom i govoriti kako me bole leđa da bi uopće došla na pregled – kaže Ildiza.

Navodi kako život u ruralnim sredinama u svemu ovome ima svoje prednosti.

– Možemo da idemo vani i obrađujemo svoje bašče. Svakom od nas nedostaje ta opća sigurnost prije svega. Ja radim u državnoj instituciji pa još uvijek hvala Bogu imam posao, ali ljudi ostaju bez posla. Ima supružnika koji su radili u istoj firmi pa ostali bez posla. U ruralnim područjima su dodatne obaveze bašča, kada morate djeci osigurati osnovnu informacijsku tehniku kako bi pohađala online nastavu, a ako imate roditelje koji su bolesni, njima se morate posvetiti također. Mi opet imamo spas, ja vjerujem u to što psiholozi kažu da fizički rad obnavlja naše ćelije, jača naš imunitet jer provodimo više vremena na suncu – ističe Ildiza.

Govori nam kako je u ovim trenucima ljudima u gradu vjerojatno teže.

– Teško je i u gradu gdje su ljudi pod kirijom. Ja ne znam kako ti ljudi preživljavaju! Mi ćemo sebi posaditi koliko-toliko osnovnih namirnica – povrće, nabrat ćemo jabuku, napraviti pekmez… Evo hvala Bogu sad će borovnice, sad će gljive, ljudi će davati na otkup, valjda će se to nekad naplatiti, ipak smo sačuvali izvor neke zarade u šumi, naše žene koje su se borile za očuvanje životne sredine će zaraditi nešto – zaključila je Ildiza.