Znam da sam se u svojim kolumnama počeo ponavljati kad je u pitanju bošnjački režim čija je kičma SDA. To je stoga što se više nema šta novo kazati kad je u pitanju politika ove stranke. Sve je već rečeno i svakome je sve poznato. To što zna velika većina građana, znaju i nadležne institucije, odnosno nadležni državni organi, kao i butum međunarodna zajednica. I samo na prvi pogled se čini da je sve postalo izlišno, bespotrebno i beskorisno. A nije tako!
PIRAMIDA SE URUŠAVA
Mislim da je ovo vrhunac političke krize i da se strah kojeg je režim vrlo vješto širio i ubrizgavao u narodne mase putem svojih medija, kao i socijalnih platformi, te posebnim stranačkim militantnim i kriminogenim falangama, ili „odreda batinaša“, polahko vraća i uvlači u udobne postelje vlastodržaca. Više je izvorišta ovog straha kojeg su vlastodršci počeli osjećati a glavno izvorište straha je u spoznaji da se narodne mase sve manje boje i da oni sve manje mogu kontrolirati krizu. Jednostavno ih izdaje „snaga“. Potom slijedi spoznaja da su piramidu vlasti „zidali“ od ulizica, poltrona i uhljeba, te da je ovakav „materijal“ pogodan za urušavanje režima iznutra. Tako da im je uslijed straha koji se ušunjao u njihove avlije i atare, kao i postelje vlastodržaca jedina preokupacija postala kako se zaštiti i spasiti „golu kožu“ u vremenima koja dolaze. Pošto su „sijali vjetar“, svjesni su da bi mogli „požnjeti oluju“.
Opće je prihvaćeno stajalište da niko ne zna kakve će se promjene dešavati u svijetu nakon krize koju je izazvala pandemija korona virusa i da živimo u velikoj neizvjesnosti. Zato niko ne zna kakve će se promjene desiti u Bosni i Hercegovini, a svakome je jasno da su one nužne. Zato su izbori koji su zakazani najesen zaista historijski. Značajniji su, možda, i od prvih višestranačkih izbora na kojima je poražen komunistički režim. Toga su svjesni vlastodršci i to je ono čega se najviše boje. Građani, opet, moraju biti svjesni činjenice da što su gora vremena to režim, odnosno SDA, biva sve opasnija, pa je za očekivati da neće prezati da svim raspoloživim sredstvima sabotiraju i prolongiraju izbore. Kao što se vidjelo u vrijeme korona-krize korupcija je najmoćnije oružje režima. Pošto je korupcija ušla u sve pore društva, faktički je u fazi gangrene, to je idealan teren da se ponovo ukrade pola miliona glasova kao i na posljednjim izborima. Kako tome doskočiti i kako ih spriječiti, pitanje je sad ?! ovim pitanjem se treba baviti opozicija, ali mnogo više međunarodna zajednica kao najveći autoritet u Bosni i Hercegovini. Jer krađa izbornih rezultata ide direktno njima „na dušu“. Nisu samo međunarodni predstavnici tolerirali krađu izbornih rezultata već se može reći da su bili i direktni saučesnici u tome. I što je još gore to su činili na osnovu procjena da opozicione snage ne mogu pobijediti vladajuću nacionalnu koaliciju SDA – HDZ – SNSD, pa su se opredijelile da ih prihvate kao partnere sa kojima će realizirati svoje politike koje su definirane u agendama euroatlanskih integracija. To su formalno i ostvarili, zahvaljujući dramatičnom pritisku zemalja kvinte, sa usvajanjem famoznog ANAP-a. Ali, samo nekoliko mjeseci nakon toga uvidjeli su da su sve što su „dobili na mostu, izgubili na ćupriji“. Sa usvajanjem ANP-a jeste bar privremeno odblokiran put za priključenje NATO-u, ali je zato bukvalno došlo do blokade „motora“ državnih institucija.
SOLIDARNOST ILI SMRT
Svojom podrškom „šestorki“ iz opozicionih stranka pri formiranje Vlade KSA neke zapadne diplomate, posebno američki i britanski ambasadori, pokazali su neku vrstu kajanja zbog majorizacije opozicije i favoriziranja vladajućih stranaka, te su se time htjele iskupiti. Zato je moguće očekivati da se bar ove dvije veoma utjecajne zemlje neće ignorantski ponašati na budućim izborima i „progledati kroz prste“ krađu izbornih rezultata. To što bi trebali čak favorizirati opoziciju nije samo njihov problem već i problem lidera opozicije. Oni su ti koji moraju bukvalno privoljeti međunarodne predstavnike da se više angažiraju u praćenju izbora, pa čak i da ih izlobiraju za podršku, jer je ovdje u pitanju opstanak države već i odbrana demokratije.
No, opozicija je zaista desetkovana u odnosu na prošle izbore. Dvojica prilično izraslih opozicionih lidera Željko Komšić i Fahrudin Radončić promijenili su stranu i sad će „igrati u režimskim dresovima“. Čak šta više, kako su se pokazali u dosadašnjem izdanju, imat će primarni zadatak obračuna sa svojim dojučerašnjim političkim saveznicima, da bi dokazali lojalnost režimu.
Pored njih Zlatko Lagumdžija je načinio veliku štetu lijevom bloku opozicionih stranka, posebno SDP-u. Tako da će SDP vrlo teško ponoviti vrlo dobar rezultat sa prošlih izbora.
Tako da se Elmedin Dino Konaković nametnuo kao vođa opozicije, iako nije dorastao tom zadatku. Njegovi direktni i vrlo hrabri fajtovi sa režimskim poglavicama, kao i njihovom medijskim kerberima oduševili su bar Sarajlije i mnogi mu daju najveće šanse za pobjedu u ovom gradu.
Postoji još jedna stranka koja je osvojila vlast u US Kantonu, ali djeluje opoziciono u odnosu na vladajuću koaliciju. To je A SDA čiji je lider Nermin Ogrešević neprikosnoveni vladar jedne od najveće općine u BiH, Cazinu. Kao što postoji i Amra Babić, načelnica Visokog, te Fuad Kasumović, načelnik Zenice. Stranka Mirsada Kukića Kuke, PDA, koja djeluje u Tuzli, odnosno Banovićima, sigurno će biti najozbiljniji rival SDA na ovom području.
Ako bi među nabrojanima došlo do zbijanja redova i suradnje, na način kako je to već učinila sarajevska „četvorka“, koja je odlučila da će imati zajedničke kandidate za načelnike općina, onda bi to bila zaista respektabilna politička snaga koja može pobijediti na izborima, što bi značilo početak kraja ere SDA. Ako su išta naučili opozicioni lideri u vrijeme korona krize onda je to opće prihvaćeno geslo nužnosti ljudske solidarnosti. „Solidarnost ili smrt“, glasile su poruke najvećih umova današnjice. Bosansko-hercegovačka opozicija treba to prevesti na svoj jezik i preuzeti slogan – solidarnost ili nestanak!
