Najsvježiji primjer bezakonja je rudnik u selu Medna.
Već se na početku cijele priče vidjelo kako će ovaj rudnik da radi, kada je investitor rudnika „Medna NV“, na javnu raspravu došao u pratnji i u istom automobilu sa predstavnikom Ministarstva energetike i rudarstva Republike Srpske.
Rudnik „Medna NV“, u selu Medna kod Mrkonjić Grada, je onako, kako zakon u ovakvim slučajevima i nalaže, počeo kopati mrki ugalj prije nego što je studija uticaja na životnu sredinu odobrena, dakle nezakonito.
Kod nas dozvole i odobrenja rade po principu „ajde ti, stićiću ja tebe“, jer zakoni ne važe isto za sve. Postoje pravi i „pravi“ zakoni. Onaj ko je na poziciji moći, a već smo utvrdili da svako ko je blizak vlastima dobije parče te iste moći, što može za danas ne ostavljaj za sutra. To znači ako može kopati odmah, a može, ne ostavlja vremena za čekanje za dozvole koje će svakako dobiti.
Sve bi to išlo tim laganim procesom da nema ekoloških udruženja, vječitih protivnika onog „pravog“ zakona. Centar za životnu sredinu iz Banjaluke podnio je tužbu protiv Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske zbog odobravanja studije uticaja na životnu sredinu za ovaj projekat, a zajedno sa udruženjem Greenways iz Mrkonjić Grada su se obratili i nadležnim inspekcijama.
Ekološka inspekcija je nakon uviđaja utvrdila niz nepravilnosti u vidu vršenja radova bez pribavljene ekološke dozvole i naivno zabranila rad ovog rudnika, jer je resorno ministarstvo potom izdalo i ekološku dozvolu da se rad ne zaustavlja. Opet ono što može danas ne ostavlja se za sutra.
Iako je rudnik „Medna NV“ dobio ekološku dozvolu za rudarenje očekivalo se da će nadalje da radi po zakonu, ali pošto je sve samo slovo na papiru, ipak, iskopani ugalj se nije odlagao niti se odlaže na propisanim lokacijama. Odlaže se na cesti.
Zbog ugrožavanja saobraćaja policija, čuvari reda i zakona, je izvršila uviđaj, kojim su zaista i ustanovili nepravilnosti deponovanja, utovara, pretovara i istovara uglja na prometnoj cesti. Utvrđeno je kršenje zakona o bezbjednosti saobraćaja, pa stoga umjesto da kazne rudnik, kaznili su vozače kamiona koji voze taj ugalj jer iznose blato na cestu. A otkud blato? Porijeklo blata nije u nadležnosti policije. Vjerovatno i nije. Oni su tu da kazne u skladu sa zakonom, ali s „pravim“ zakonom, ne ovom po kojem se kažnjava većina, već po zakonu onima s političkom ili finansijskoj moći.
Zatim je i inspekcija utvrdila da se ne smije ugalj odlagati na cesti. Umjesto kazne dali su rok od 60 dana da se pribavi ekološka dozvola kojom rudnik može da odlaže ugalj blizu ceste. Pošteno, po onom „pravom“ zakonu. Čak i energetski efikasno. Kao drive-in. Dođe kamion, stoji u leru, natovari se ugalj i za čas posla putuje ka krajnjoj destinaciji, najvjerovatnije u Srbiju. Za to vrijeme onaj ko se zadesio na toj dionici puta taman malo da odmori, odgovori na poruke i pozove autopraonicu i zakaže pranje auta.
Ovakvo divlje rudarenje ugrožava prirodu, životnu sredinu u cijelosti i lokalno stanovništvo.
Potok Grabovac, sa čijeg se izvora mještani napajaju pitkom vodom, je devastiran. Ovaj potok se ulijeva u Medljanku, a Medljanka se potom ulijeva u rijeku Sanu koja je proglašena vodom prvog reda prema Uredbi o klasifikaciji voda u Republici Srpskoj.
Ugroženo je lokalno stanovništvo jer se svakodnevno stvara ugljena prašina puna teških metala koja je otrovna za vazduh i tlo. Mještani koji žive u blizini rudnika se žale na odlaganje zemlje na njihovim privatnim parcelama na kojima su uzgajali hranu. Strahuju da će im na kraju ostati da prodaju svoju imovinu za neku sitnu materijalnu dobit.
Da li to žele ili ne, to uopšte nije pitanje izbora ili volje kada život postane nepodnošljiv zbog zagađenja i narušenog zdravlja.
To najbolje znaju mještani u blizini rudnika u Kamengradu kod Sanskog Mosta, čija agonija i donkihotska borba traje godinama.
Profit iznad svega. Iznad zakona i iznad zdravog razuma.
Ma koliko rudnici kopali duboko, nikada neće dospjeti dubinu u koju je potonula ova država prožmana bezvlašću i profiterstvom nauštrb građana.
