Andreja Plenkovića silno vesele poltroni. Za posjeta Lici pred kamere je sav razdragan gurnuo neke žene koje su njegove inicijale AP glasno tumačile kao akronim od Apsolutni Pobjednik. Premijer stvara atmosferu kakva je svojedobno vladala oko Franje Tuđmana. Ili još ranije Josipa Broza. Fali možda samo još štafeta ili da mu javno zapjevaju ljubičice bijela.
Šef HDZ-a jezdi Hrvatskom, u ulozi premijera otvara gradilišta, presijeca trake, obilazi sajmišta i proštenja, ispucava loptu na stadionima, druži se – kažu – s narodom, naslikava s djecom, grli s navodno ushićenim ljudima, nosi darove, iz državne blagajne ili iz europskih fondova, kao da ih odvaja od vlastitih usta, neumoran u logoreičnim slapovima vlastitih samodopadnih tirada koje se, sve do jedne, svode na poruku kako je svojom vlašću usrećio naciju. Sad već iskače iz svake paštete, u ogromnim količinama curi s ekrana, overdozira Hrvatsku. Tko ako ne ja, retorički se nekad, već na zalasku, pitao prvi hrvatski predsjednik, ne videći nikoga u državi kao adekvatnog nasljednika. Andrej Plenković ima sličan problem. S vlastitim osjećajem mesijanizma. Uglavnom, forsira dojam o svojoj nepobjedivosti, čak nezamjenjivosti. U prerano otvorenoj, a već prenapregnutoj izbornoj kampanji u javnost pokušava usaditi uvjerenje da mu nema alternative. Da će se kroz izbore samo prošetati. Je li hrvatska politička arena zaista pozornica za one man show? Igralište za jednu dominantnu, gigantsku političku ličnost u moru patuljaka? Jesu li izbori za hrvatski Sabor, koji će se održati iduće godine stvarno već odlučeni, kako bi iz HDZ-a htjeli uvjeriti javnost?
Andrej Plenković sveprisutan je i jako moćan. Njegova je premijerska pozicija kancelarski dimenzionirana. Nabildana mimo okvira zadatih Ustavom. Ali isticanje premijerskih kandidata iz opozicije, prvo SDP-ova šefa Peđe Grbina, zatim još više Sandre Benčić kao frontmenke Možemo!, a uskoro će, kako je najavljeno, i Most objaviti svoju akviziciju za čelno mjesto u Banskim dvorima, jako su ga unervozirali. Premda se na parlamentarnim izborima, znamo, ne bira premijer, nominiranjem pretendenata izborna se utakmica jako personalizira. Što je sve dominantniji trend, ne samo u Hrvatskoj. Politički se analitičari ne slažu kome bi takva strategija više odgovarala. Jedni će, uvjereni u Plenkovićevu superiornost, tvrditi da je opozicija svojim premijerskim kandidatima upala u HDZ-ovu zamku. Jer fokus s generalne nesposobnosti HDZ-ve vlasti, s bijednog sastava Vlade i ministarskog jata, pomiče na premijera koji je njihov najjači adut. Drugi smatraju da u personaliziranoj kampanji opozicijske stranke mogu profitirati. Posebno bi, kažu, Sandra Benčić mogla povući Možemo!. Možda svojim rezultatom, nagađa se, uspije i preskočiti SDP, oko čijeg se Grbina već stvorila luzerska konstelacija.
Naravno, Andrej Plenković u izbore ulazi iz trenutno komotnije pozicije. Prednost mu osigurava činjenica da je šef najjače, najmnogoljudnije i najbogatije stranke u državi, koja u svojim rukama već više od tri desetljeća drži najveći dio financijskih kapaciteta Hrvatske. Javnost se na njega kao na premijera već navikla. Nakon sedam godina mandata nekako je srastao s premijerskom ulogom. Prema njegovim se gabaritima predstava o šefu Vlade uvelike porihtava. U kampanji je – povrh svega – spreman iskoristiti sve resurse države, kao da su mu osobna ili stranačka stečevina.
Dvostruka utakmica
Opozicijskim kandidatima zadaća je mnogo kompliciranija. Njima predstoji dvostruka utakmica. Prvo derbi s konkurencijom iz oporbene lige, koji će odrediti tko će se od njih profilirati kao najuvjerljiviji Plenkovićev izazivač. To je zahtjevno nadmetanje, čak ako se i ne budu direktno međusobno konfrontirali. Krenu li jedni drugima otvarati bokove, aktualni je premijer na konju. Onda bi se druga razina utakmice, borba za osvajanje premijerskog mandata, mogla činiti već uvelike riješenom.
Borba u kojoj, kako će reći iz vladajuće stranke, nitko iz opozicijskih redova ne pokazuje premijerski kapacitet. Samo je, kao, Andrej Plenković premijerski kapacitiran. Ostali, tvrde, nisu njegove kategorije. Navodnu inferiornost oporbenjaka spram Supermena iz Banskih dvora u nekim medijima pokušavaju prodati kroz priču da opozicija ima kandidate, ali nema lidera. Istina, nitko se od oporbenih aspiranata na premijersku poziciju nije nametnuo kao politički lider. Ni Benčić, ni Grbin, ni hercegovačkim genima obdareni Raspudić. Ali ni Andrej Plenković nije lider. Nema liderski profil. Nije organski politički vođa. Plenković nije lider HDZ-a, nego je šef HDZ-a. Tehnomenadžer vlasti. Bez neke osobite vlastite karizme, snaga mu dolazi iz funkcije na kojoj se našao. On gospodari strankom i državom polugama vlasti, sljedbu mu ne povezuju političke ideje, nego interesi. Kandidati iz opozicije najavljuju promjenu. Ne nude se da bi na čelu Vlade funkcionirali kao njegov reprint. Što ne znači da nemaju premijerski potencijal.
U sedam godina dvostrukog premijerskog mandata Andreja Plenkovića tri su se uz njegovu ličnost vezana mita posve ruinirala. Prvo je erodirao mit o njegovoj ljudskoj i političkoj pristojnosti, europskoj uglađenosti i transformacijskim kapacitetima. Svileni se šef HDZ-a pokazao kao veliki i brutalni autokrat. Umjereni europejac transformira se u samovlasnog političara Orbanova profila. Kleptokrat Ivo Sanader, nekadašnji šef HDZ-a i premijer, koji je zbog svojih korupcijskih afera završio u zatvoru, iz kojeg još nije izašao, pokazivao je više demokratičnosti i reformske odvažnosti. Svojedobno je s opozicijom formirao Savez za Europu, kako bi zajedničkim snagama ubrzali pristupanje Hrvatske željenom EU-u. Plenković s opozicijskim strankama uopće ne želi razgovarati. U izbornu kampanju ulazi optužujući ih da rade protiv Hrvatske. Izmišlja da su SDP i Možemo! insceniranjem incidenata s migrantima na hrvatskoj granici pokušali sabotirati pristupanje Schengenu. Uklizava u desničarsko radikalizirani diskurs Tomislava Karamarka.
Prijetnja medijskim slobodama
Gazi elementarne demokratske standarde. Izborne je zakone bezobrazno skrojio u vlastitom kabinetu, isključivanjem stručne javnosti i oporbenih stranaka. Svim hrvatskim katedrama ustavnog prava usprkos! Preko bizarnosti da je birački registar za pola milijuna imena veći od broja odraslih građana Hrvatske prelazi kao da je potpuno irelevantna. Uništava ili eutanazira nezavisne institucije, bez kojih mu je državu lakše privatizirati. Umjesto jačanja, nepodnošljiva lakoća njihova kompromitiranja. Od pogubnih se posljedica vlastitih korupcijskih afera pokušava zaštititi gurajući zakone koji su prijetnja medijskim slobodama. Za poraznu činjenicu da se na natječaj za šefa Uskoka nitko nije javio iz HDZ-a krive opoziciju i novinare. Što bi značilo da su oporbenjaci i mediji jači i uvjerljiviji od onih koji čvrstom rukom vladaju Hrvatskom. Ne krive sami sebe ni svoju državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj-Šipek, koja je bivšu ravnateljicu Uskoka faktički smijenila na pravdi Boga, zbog neke sitne prometne nezgode njenog vozača. Plenkovićeva je vlast Hrvatsku uvela u Schengen i eurozonu, ali je svojim bezobzirnim nasiljem nad demokratskim standardima udaljava od bazičnog seta europskih vrijednosti.
Drugi je mit koji se jako potrošio onaj o velikim političkim i upravljačkim sposobnostima Andreja Plenkovića. Nekadašnji diplomat u tom smislu navodno šije sve moguće konkurente za premijersku funkciju. U HDZ-u vole tvrditi kako mu nitko nije ni do koljena. Ali kad je prije skoro osam godina došao na čelo HDZ-a, a potom i vlade, njegov je politički CV bio vrlo skroman. Nije tu bilo nekih velikih ni političkih ni karijernih uspjeha. S mjesta eurozastupnika instaliran je za šefa posrnule partije, i to bez protukandidata. Čini se da su mu izbori bez izbora i dalje najdraži. Plenkovićevi su se mandati pretvorili u dugi niz – zbog insuficijentnosti – propuštenih prilika. Najbolnije, postpotresna obnova koja je tri godine čekala da se pokrene. Izostanak bilo kakvih reformi. Demografski slom. Raspadajuće zdravstvo. Kolabirajući sustav socijalne zaštite. Politički veteran Radimir Čačić ovih dana podsjeća da Andrej Plenković svojedobno, kada je dolazio na poziciju premijera, nije bio ni milimetar sposobniji od Peđe Grbina i Sandre Benčić danas.
Na kraju, kao treći, jako se ispuhao i mit o osobnom poštenju Andreja Plenkovića. Čovjek navodno čistih ruku šef je rekordno korumpirane vlasti. Ministri mu u snoplju završavaju u Remetincu. Sanaderova je ekipa zamračila milijune. Ovoj u jednoj aferi iscuri cijela milijarda. Nevin u ludnici, poštenjačina na čelu hobotnice – u taj je scenarij sve teže vjerovati. Logično je da ga i u Saboru nazivaju mecenom korupcije. Ništa nije uradio da se od blata HDZ-ova lopovluka distancira. Još manje da bi ga sprečavao. Upravo suprotno, dopustio je da se mahnito razmaše. O pravom će se karakteru njegove vlasti i njegovu osobnom moralnom integritetu moći suditi tek kad više ne bude obnašao premijersku funkciju. Andrej Plenković ima vrlo jake razloge da se svim silama bori kako bi ostao na vlasti.
