Kantonalni sud u Zenici osudio je na četiri godine i dva mjeseca zatvora Avdiju Kovačevića, bivšeg načelnika općine Vareš, zbog “zloupotrebe položaja ili ovlaštenja te poslugu u službi”. Kovačeviću će biti oduzeta imovina u vrijednosti od 220 hiljada KM, za koliko je, kako je Sud utvrdio, a bivši načelnik Vareša priznao, oštetio budžet svoje Općine.
U presudi je, pored ostalog, navedeno da je “Kovačević davao avanse, pozajmice i donacije pravnim i fizičkim licima za koje nije postojala poslovna osnova niti bilo kakav interni akt, zbog čega je često dovodio Općinu Vareš u stanje financijske nelikvidnosti”. Bivši načelnik je, prema presudi, “oštetio stanovništvo općine Vareš, jer mnoge projekte koji su bili od javnog interesa, nije realizovao, iako su sredstva bila namjenski uplaćivana za te svrhe”.
Osuđeni Kovačević je, precizira se u presudi koju je objavio portal “Detektor”, “većem broju lica omogućio pribavljanje imovinske koristi pribavljanjem građevinskog materijala. Oni su, po nalogu Kovačevića, nabavljali građevinski materijal u određenim firmama nakon čega su te firme račune i otpremnice dostavljale Općini Vareš, koja je te račune plaćala”. Avdija Kovačević je za načelnika Vareša izabran 2012., kao kandidat Stranke demokratske akcije, i četiri godine se zadržao na toj dužnosti.
PRAVILO, A NE IZUZETAK
Zašto izdvajam ovu presudu, vijest o još jednom lokalnom kabadahiji i provincijskom kleptomanu, kakvih danas, kao i jučer, a sve su prilike i sutra, ima na pasja preskakala? Takvi likovi, poput Kovačevića, nisu nikakav izuzetak, oni su pravilo, oni su norma, standard, urnek po kojem funkcioniraju, “posluju” javni političari od najniže do najviše razine vlasti. Pogotovo kada dolaze iz iste stranke kojoj je pripadao Kovačević, koja je potpuno impregnirana kriminalom i korupcijom i iz koje su, po logici njene političke “filozofije”, odstranjene bilo kakve natruhe odgovornosti i običaji polaganja računa. Uostalom, reći ćete, šta je na današnjoj skupoći pišljivih 220 hiljada maraka javnog novca koji je “zavrnuo”, “poplašio”, otuđio”, „maznuo”, “klepio” načelnik Kovačević?
To je sigurno znatno manje od cifre koja je prije tri mjeseca bačena u Potemkinovo selo, poznato kao “Sekin izolatorij”, udruženi kriminalni poduhvat u kojem su solidarno sudjelovali svi SDA-ovski resursi, Općina Centar, javni zdravstveni fondovi, Građevinski fakultet, gdje je ta medicinska skalamerija trebala biti instalirana. Pa sve do ubogog predsjednika države Šefika Džaferovića, koji je, poput umiljatog psetenceta, letao oko supruge svog stranačkog i životnog šefa obilazeći radove i dajući podršku tom medicinskom čardaku ni na nebu i na zemlji.
Kada jučer predsjednik Stranke demokratske akcije mrtav-hladan konstatira kako se “Sarajevo pretvara u najveći klaster u Evropi”, proradi li kod njega barem bogda, mrvica sumnje da su on, njegova supruga, njegova stranka, njegovi premijeri i šefovi njihove civilne zaštite… ponešto odgovorni za takvu jezivu konstataciju (koja je sasvim blizu istini).
Da, krivi su građani, oni se ponašaju bahato i raskalašno, nedisciplinirano i neodgovorno, tupavo i neosviješteno. Ali, smijemo li biti sigurni da su se građani u svom ponašanju i socijalno-medicinskoj prevenciji ponašali išta drugačije, normalnije, s više soli u glavi od vlasti koja bi trebala imati neki autoritet nad njima i cjelokupnom pandemijskom situacijom. Ta je vlast, odnosno ta je stranka na čijem je čelu Izetbegović, kriminalom, ponašanjem kakvo se u psihopatologiji (javnog djelovanja, a naročito kriminala) naziva “malignim narcizmom”, rastjerala svaku odgovornost i trajno obesmislila i urušila eventualno povjerenje koje bi građani trebali imati prema njoj i njenim politikama.
Endemski kirminal počinjen u kupovini respiratora i druge medicinske opreme, stihija hibridnih javnih nabavki bez procedure i mimo zakona, pojačali su sumnje, ionako nepovjerljive, hronično apatične javnosti da je cijela priča o pandemiji bila babaroga kojom je vlast anestezirala čula i umrtvila refleks naroda, e da bi potom u brišućem letu napunila svoje džepove i novčanike kompletne svoje klijentelističke kamarile. U uvjetima pandemije, sveprisutnosti opakog virusa, metode kojima se koristila vlast i koje su usavršili do perfekcije, pokazale su se doslovno opasne po život.
Ali, da se vratimo na presudu načelniku Vareša Avdiji Kovačeviću. Vjerovatno se načelnik neke važnije i bogatije općine od Vareša, recimo Centra, sa podozrenjem zakikoće kad pročita da je kriminal njegovog stranačkog kolege u iznosu od 220 hiljada KM dovodio općinski budžet u stanje “financijske nelikvidnosti”. Da, i Kovačevićev kriminal izgleda tako mali, kao Yugo 45 u pjesmi “Pušenja”, ali samo ako se ne zna da je godišnji budžet Vareša negdje oko dva miliona maraka. Dakle, Kovačević je kriminalom “spičkao” desetinu općinskog budžeta. To bi, recimo, bio ekvivalent kao da je Nedžad Ajnadžić, načelnik općine Centar (godišnjeg budžeta od 65 miliona KM), skrenuo u svoj džep 6,5 miliona.
VAREŠ I PEČEN
Imao sam povodom jednog zajedničkog posla prije više od deset godina (promocija knjige na Bobovcu) iskustva s Varešom i njegovim tadašnjim načelnikom Hamdom Fatićem (SDP). Sjedili smo u bašti kafane u centru grada nas petoro-šestoro, pili kafe, sokove, kisele vode. Kafanski ceh je na kraju bio malo veći od 10 KM. Zbunjenim Sarajlijama, koji bi u svom gradu to zadovoljstvo platili dva-tri puta skuplje, načelnik Fetić je otkrio “tajnu”: “Kafa je pola marke, sok dvije, nema narod ovdje para…”
Sve je u Varešu, svaka privredna akrivnost, industrija, rudarstvo, šumarstvo… bespovratno stalo, uništeno, opljačkano, iskorišteno, pa ostavljeno. Grad je podsjećao na slike iz romana “Brodogradilište” urugvajskog pisca Juana Carlosa Onettija, priču o sablasnoj “firmi” u kojoj se godinama održava privid korisnosti i uposlenosti, u koju ljudi uredno dolaze raditi posao koji je davno ugašen. Vareš je bio idealna kulisa za novi film iz postapokaliptične franšize Georgea Millera (“Put spasa i užasa”, mogući naslov).
Posljednji unosan biznis u Varešu završen je u jesen 1993. godine: sastojao se u pljačkanju kuća odbjeglih Hrvata nakon oslobođenja te općine. Bio sam tada blizu “mjesta događaja” i poznato mi je da su armijski komandanti pravili raspored jedinica, prema ratnim zaslugama i osobnim simpatijama, kojim će redom ulaziti u Vareš i imati prioritet da “ujagme” i pokupe najvrjednije nekretnine, bijelu tehniku, pokućstvo.
Uglavnom, pazio sam tokom organiziranja promocije knjige na Bobovcu, koja se pretvorila u razuzdani svenarodni teferič, da ni za jedan cigli fening ne zavučem ruku u budžet Vareša, u ona “kokuzna” dva miliona KM. Ne pamtim kada sam prije i poslije toga bio ponosniji na sebe nego nakon što sam na Bobovac “dovukao” Ramiza Bašića, tadašnjeg ambasadora Crne Gore u BiH, kako bih ga spojio s entuzijastičnim načelnikom Fatićem.
Zgotovljeno je u njihovom druženju buduće prijateljstvo ili pobratimstvo kraljevskih prijestolnica Bobovca i Cetinja i utanačena pomoć Crne Gore obnovi bosanske povijesne Ćabe na Bobovcu. Mala, skromna pomoć, ali ipak veća nego što je Vareš istim povodom dobivao od Kantona i Federacije.
Kada neko, u ovom slučaju Abdulah Kovačević, koji je 2012. na izborima naslijedio Hamdu Fatića, ukrade desetinu općinskog budžeta, kada umjesto da ulaže javni novac u zdravstvo, školstvo, komunalne poslove, infrastrukturu… kupuje sebi satove (komada sedam ih je sudski oduzeto Kovačeviću), štampa svoja memoarsko-literarna preseravanja, tada taj kriminal ima sve elemente zločina usmjerenog protiv civilnog stanovništva. Pokrasti budžet Vareša, da ne govorimo o krivičnopravnom aspektu, u moralnoj je ravni isto kao ukrasti kolica paraplegičaru ili isključiti struju priključenom na respirator…
OVA JE VLAST OPASNA PO ŽIVOT I ZDRAVLJE
Kao što je atak na živote i zdravlje građana bio i jeste skandal s kupovinom stotinu respiratora u Kini, koji je, pored financijske, imao opipljive i, nažalost, provjerive tragične posljedice po živote i zdravlje građana Federacije BiH.
Fiktivni izolatorij na Građevinskom fakultetu, napravljen pod diktatu i režiji potpuno neovlaštene osobe, supruge predsjednika SDA, da je rađen stručno i odgovorno, da nije bio fiktivan, možda bi spasio poneki život građana Sarajeva oboljelih od korone.
Sve bi se to, kako je u Parlamentu BiH zahtijevao zastupnik Zlatko Miletić, moglo podvesti pod određene članove Krivičnog zakona koji tretiraju ugrožavanje života i zdravlja građana.
Avdija Kovačević od 2016. nije načelnik Vareša, građani su ga na izborima kaznili; četiri godine prije nego što je to uradio Kantonalni sud u Zenici. Umjesto njega, izabran je, predominantno bošnjačkim glasovima, Zdravko Marošević, Hrvat. Bilo je to jedinstveno, do sada nepoznato iskustvo u povijesti ovdašnje parlamentarne demokracije da je “jedan narod” sebi izabrao lidera koji dolazi iz druge etničke grupe (ovdje, naravno, ne računamo slučaj Željka Komšića, koji je obaška slučaj, poseban i neuporediv).
I koliko se može vidjeti iz informacija koje iz te općine stižu posljednjih godina, građani nisu pogriješili u izboru općinskih vlasti. Vareš se kao nikada ranije spominje po zdravim, opipljivim, perspektivnim projektima, stranim investicijama, “najezdi” turista, obnovi infrastrukture, rastu tercijarnih djelatnosti.
Sve su građani u ovoj zemlji probali u posljednje tri decenije, samo još nisu to da na izborima “svaki svoga ubije subašu”, glasačkim kutijama, naravno. Neproduktivno je, a pogotovo neizvjesno, očekivati da se pravosuđe, a znamo kakvo je i od čega je napravljeno, obračuna sa svim onim koji nam ugrožavaju živote, potkopavaju zdravlje, pojeftinjuju sudbinu, limitiraju budućnost. Nešto je ipak i do nas. Recimo to da se za 3-4 mjeseca ponašamo odgovorno i racionalno kada na lokalnim izborima treba kazniti “naše” hrsuze, tlačitelje, dušmane narodnog novca, sve naše “komšije Avdije”…
