Prije tačno godinu dana predsjednik Republike Srpske najavio je donošenje zakona po kom će se najzad vidjeti šta sve rade nevladine organizacije koje se ne finansiraju iz budžeta građana Republike Srpske već iz budžetá građana drugih država.
Nakon najave u martu, u pogon je puštena teška parlamentarna mašinerija koja je već u septembru prošle godine izdejstvovala Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija. Potom je uslijedilo nešto što prilično entuzijastično nosi naziv javne rasprave, da bi se ovaj legislativni triler upakovan u komediju sa tragičnom posvetom povukao u utrobu strateške nedokučivosti u kojoj je kao ideja i začet, da bi svjetlost dana ugledao ovih dana, i to kao dio Prijedloga programa rada Narodne Skupštine Republike Srpske za prvi kvartal 2024. godine.
Što za one koji prate stanje stvari nije znailo mnogo, budući da programe rada ali i same odluke najvišeg zakonodavnog tijela Republici Srpskoj treba shvatiti više kao smjernice ili čak preporuke, nikako kao obavezujuće.
Prvi kvartal umalo da istekne ali ne i spremnost institucija spremnost da nas čuvaju, a ni činjenicu da je izborna godina što je uvijek prilika za dobar zakon kojim se neko štiti. Tako je u juče, u petak, pred kraj radnog dana, sedmice, mjeseca i roka za zakonodavnu proceduru nekome u zgradi Vlade zazvonio telefon – i tek tako, kao iz pepela, nacrt zakona izađe iz svoje ezoterične forme i postade korak bliži ostvarenju.
Ideja koja stoji iza ovog zakona, za koji Predsjednik sam tvrdi da je suštinska kopija onog za kog mu je neko rekao da je na snazi u Americi je da bi na taj način trebalo – makar na papiru, ako ne u glavama njegovih idejnih tvoraca – zaštititi Republiku Srpsku. Za one koji su toliko naivni da se pitaju koga i od čega, zaštititi bi trebalo njene institucije i građane od svakoga ko djeluje kao agent stranih, političkih ili nekih drugih, interesa. Pobogu.
Strani zakon za domaće izdajnike. Ili zakon o stranim agentima, kako se to već odomaćilo.
Dobra je to ideja, vrhunska. Ne, zaista, jer šta je to vlast uopšte ako ne skupina ljudi, pravila i organizacija koje su tu da nas štite. A da nam treba zaštita to je valjda svima do sada jasno. Svako tu vršlja, svako se petlja u naša pitanja i ko zna ko sve ne pokušava da nametne neke odluke i stavove koji nisu legitiman izraz volje ovog nego nekog drugog naroda.
Zar ste zaboravili samo 40 britanskih obavještajaca koji su nam htjeli oteti izbore? Ili mnoge obojene revolucije koje su sijale strah i trepet ulicama naših gradova? Ako slučajno jeste, budite srećni što imate tako odgovornu vlast koja pamti i misli o tome.
Postoji tu jedan mali problem, koji bih pripisao poslovičnoj sklonosti javnog sektora da stvari ne uradi do kraja i nekom urođenom manjku temeljitosti u adresiranju ovih i pitanja sličnog stepena važnosti. Stiče se naime dojam da su našim premudrim poglavarima, koliko god im namjere bile plemenite, promakli neki ključni momenti koji su važni za skiciranje nacrta ovako bitnog zakona.
Oni su se, dakle, bavili stranim agentima u neprofitnim organizacijama koji, uz dužno poštovanje stranih agentura iz ovog reda, među kojima siguran sam ima i čestitih i valjanih djelatnika, predstavljaju tek sitne ribe i svojevrsne nesposobnjakoviće kada je oblast vanjskog (naročito onog malignog) uticaja u pitanju. Boranija, što bi se reklo.
Nisu se osvrnuli na bitne igrače, one koji imaju stvarnu moć, kapacitet i resurse da djeluju iznutra, iako im interesi leže negdje vani. Tu mislim na opasne likove u čijim rukama se nalaze poluge za donošenje odluka i rukovode procesima u ovoj proceduralnoj lakrdiji od države.
Mislim na one ljude koji svojim odlukama mogu da utiču na naše živote i način kako se oni odvijaju a koji te odluke ne donose autonomno već po nalogu i u interesu ljudi koji se nalaze negdje izvan granica ove države.
One, koji ne gube vrijeme u neprofitnim organizacijama, već koji se bave organizacijama gdje se ostvaruje ozbiljan profit.
One, koji se na sedmičnom nivou sastaju sa predstavnicima drugih država kako bi se posavjetovali oko najvažnijih političkih pitanja svoje ali i zemalja okruženja.
One, čiji članovi najuže porodice priznaju da su pomagali osnivanje političkih pokreta i stranaka u drugim državama regije kako bi uticali na ishod izbora.
One, koji izgradnju Pelješkog mosta, odnosno poslove izgradnje pristupnih puteva koje treba da odradi privatna firma proglase vitalnim nacionalnim interesom.
One, koji iskoriste svoj politički uticaj da se koncesiono pravo za izgradnju solarne elektrane „Trebinje1“ sa javnog preduzeća prebaci na privatnu firmu u stranom vlasništvu.
One, koji kršeći zakone svoje države dozvoljavaju devastaciju šuma, rijeka i prirodnih bogatstava svoje države kako bi obezbijedili dovoljno uglja za proizvodnju električne energije za potrebe druge države.
One, koji u toku izbora u susjednoj državi, u ime svih nas, bez pretjerane potrebe, podrže jednog kandidata koji onda izgubi izbore, što nas sve dovede u nezgodnu poziciju.
One, koji u istom maniru, predsjedničkog kandidata na izborima u drugoj državi nazovu „pobačaj na izborima“, koji onda pobijedi na tim izborima i ostavi nas da se sramotimo zbog izrečene uvrede.
Od takvih ljudi treba svaka vrsta zaštite, ne od nekih tamo neprofitnih organizacija. Konkretno, treba nam zakon koji reguliše rad funkcionera na najvišim pozicijama u državnom aparatu a koji djeluju pod uticajem stranih aktera, država ili interesa.
Mogu čak i da ponudim zvanični naziv za takav jedan akt: Zakon o agentima stranog političkog pobačaja.
