U moru problema s kojim se suočava bosanskohercegovačko društvo i država, zaglavljeno u mračnom tunelu beskrajne tranzicije, svojom važnošću i posljedicama se ističe problem demokratskog deficita. BiH je prema relevantnim istraživanjima i pokazateljima prepoznata kao hibridni režim, što znači nešto između liberalne demokratije i potpune autokratije. Demokratski deficit se prvenstveno manifestuje u činjenici da izbori kao ključni instrument demokratije nisu ni fer, ni demokratski. Drugi problem se odnosi na to da u pravilu oko polovine građana sa pravom glasa ne učestvuje u izbornom procesu.
Istini za volju BiH ni formalno nije demokratska zemlja, obzirom na postojanje institucije Visokog predstavnika sa faraonskim ovlastima bez presedana u svijetu, koja nije odgovorna građanima ove zemlje. Teško je shvatiti i razumjeti da institucija Visokog predstavnika postoji i četvrt vijeka nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, uprkos upozorenjima Venecijanske komisije, Evropske Unije i Vijeća Evrope.
Ali to je ipak tema za neku drugu raspravu o apsurdima postdejtonske BiH.
Dugo godina unazad traje debata o tome kako unaprijediti integritet izbornog procesa i povećati participaciju. Naravno izbori se ne dešavaju u vakumu, te svi problemi s kojim se suočava država i društvo prisutni su i u izbornom procesu. Krađe, prevare, prijetnje, zloupotrebe javnih resursa, ilegalno finansiranje političkih partija, gotovo je teško i prebrojati pojave koje podrivaju integritet izbora a posljedično i povjerenje građana, a sve sa jednim ciljem dokopati se i sačuvati vlast.
Ovako složeni i brojni problemi zahtijevaju širok spektar različitih rješenja koja bi omogućila unapređenje integriteta izbornog procesa. U javnosti se već dosta diskutovalo o neophodnosti sređivanja biračkih spiskova, uvođenja elektronskog glasanja odnosno brojanja, uvođenje kakvog takvog reda u rad biračkih odbora, prevenciji ilegalnog finansiranja političkih partija. Nema sumnje da su ovo preduslovi da se uvede red u izborni proces.
Međutim, jedno rješenje koje bi potencijalno moglo imati višestruke pozitivne efekte kako na povećanje participacije građana, odnosno izlaznosti na izbore, tako i na suzbijanje političke korupcije i unapređenje integriteta izbora ostalo je neopravdano van domašaja javnih debata. Radi se o uvođenju obaveznog glasanja. U svijetu, kako akademskom tako i političkom ovo je široko raspravljanja tema, sa argumentima za i protiv. Iako efekti i dometi obaveznog glasanja još uvijek nisu do kraja istraženi, postoje uvjerljivi argumenti koji govore u prilog tezi o pozitivnom uticaju obaveznog glasanja na povećanje participacije odnosno izlaznosti na izbore i smanjenju prostora za političku korupciju.
Trenutno obavezno glasanje postoji u 27 zemalja svijeta što iznosi oko 13% od ukupnog broja država. Belgija je bila prva zemlja koja je uvela obavezno glasanje 1892.
Predsjednik Obama je snažno zagovarao uvođenje obaveznog glasanja u SAD. Veliki američki politikolog Arend Lijphart, bio je takođe veliki zagovornik uvođenja obaveznog glasanja.
No krenimo redom sa argumentima za i protiv. Nedvosmisleno je jasno da uvođenje obaveznog glasanja povećava izlaznost na izbore, to potvrđuju i iskustva zemalja koja su ga uvele. To zapravo doprinosi i snaženju legitimiteta izabrane vlasti odnosno odluka koje donosi. Posljedično, stvaranjem obaveze i navike izlaska na izbore opravdana je pretpostavka da će to kod građana pobuditi podsticaj i zanimanje za učešće u drugim aspektima političkog života.
Pozitivni efekti obaveznog glasanja na smanjenje korupcije, posebno one političke su jako važni. U situacijama rasprostranjenog prisustva fenomena zarobljene države, gdje se podrška na izborima generiše kroz klijentelističke prakse raspodjele poslova u javnom sektoru pristalicama vladajuće partije ili drugim vidovima kupovanja podrške, obavezno glasanje može polučiti pozitivne efekte u smislu da povećanjem izlaznosti se bitno otežava kupovina podrške na izborima, odnosno potrebno je (pot)kupiti puno širi krug birača, čime i potencijalna korist od kupovine glasova dolazi u pitanje.
Logika stvari je da su najaktivniji glasači oni koji ostvaruju direktnu korist kroz klijentelističku distribuciju javnih resursa. Obaveznim glasanjem bi i apstinenti u pravilu razočarani i bez povjerenja u vlast, glasali i na takav način svojim preferencijama uticali na političku dinamiku.
Jačanje političke odgovornosti takođe može biti pozitivan efekat obaveznog glasanja, jer veći procenat izašli građana, znači da će veći procenat njih imati povećan interes da njihovo povjerenje ne bude iznevjereno. Izborne prevare i manipulacije je takođe teže vršiti u situacijama kada je izlaznost na izbore velika.
Sa druge strane među argumentima protiv obaveznog glasanja, krunsko mjesto zauzima onaj da se na takav način ograničava sloboda građana. Ovaj argument se može vrlo lako pobijati tezama da apsolutna sloboda u društvu ne postoji, te da kada je javni interes u pitanju ograničenja slobode u demokratskom društvu su legitimna. U ovom slučaju je javni interes toliko jako izražen da je gotovo i matematički dokaziv.
Obavezno glasanje dakako nije univerzalni lijek za sve varijante virusa demokratskog deficita i političke korupcije. Ipak jasno je da pozitivne strane ovog rješenja prevladavaju nad negativnim. Isto tako jasno je da pozitivni efekti ovog rješenja se ne bi osjetili preko noći.
Sa druge strane bi trebalo biti svima jasno da status quo, znači nastavak propadanja države i društva. Dakle, promjene su neophodne. Prijedlog za uvođenje obaveznog glasanja svakako zavređuje ozbiljnu javnu raspravu.
